Nikolina Maroš, učenica 3. b razreda škole za medicinske sestre u Vinogradskoj, iskreno nam je povjerila s kojim se životnim teškoćama suočila već u najranijem djetinjstvu, kako je uspjela pobijediti svoj govorni poremećaj i zašto je odlučila postati medicinska sestra.
Već kao trogodišnje dijete zbog obiteljskih sam problema počela živjeti samo s majkom i sestrama, bez oca. Prije toga gledala sam često sukobe oca i majke. Jedna od njihovih svađa bila je jako gruba i završila je tučom te je uzrokovala ne samo moj govorni poremećaj već i psihičke probleme.
Kad sam krenula u vrtić, malu školu i u osnovnu školu, ostala bi djeca primjećivala moje zastoje u govoru. Da bih uspjela tečnije govoriti, bilo mi je potrebno vrijeme te razumijevanje i pomoć okoline kako bih se opustila, osjećala sigurno i prihvaćeno.
Normal
0
21
false
false
false
HR
X-NONE
X-NONE
MicrosoftInternetExplorer4
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-qformat:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin-top:0cm;
mso-para-margin-right:0cm;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0cm;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;
mso-bidi-font-family:”Times New Roman”;
mso-bidi-theme-font:minor-bidi;}
Međutim, moji su sugovornici bili nestrpljivi ne dozvoljavajući mi da do kraja izgovorim svoju misao, često su me prekidali ili ponavljali za mnom, a neki su mi se i podsmjehivali. S vremenom sam se nekako priviknula na takve reakcije svoje okoline, ali i djeca, i ljudi s kojima sam komunicirala priviknuli su se na moj govor. Međutim, živeći s mucanjem, spoznala sam da ljudima oko mene moj govorni poremećaj nije važan i da ne utječe na kvalitetu naše međusobne komunikacije.
I baš kad sam psihički ojačala i opustila se, a moj se život smirio zbog stabilne obiteljske situacije, dogodilo se nešto strašno: sestra mi je nastradala u prometnoj nesreći i ostala u kolicima. Ta je tragedija opet loše utjecala na moj govor, moju psihu i moje djetinjstvo. Imala sam tek dvanaest godina kad je sestra postala invalid, ali bez obzira na svoje godine bila sam uz nju i pomagala joj, hranila je, kupala, presvlačila. Pomažući joj, shvatila sam da je upravo njegovanje nemoćnih i bolesnih ljudi moj životni poziv. Zato sam se i upisala u ovu školu i nadam se da će mi stručno medicinsko obrazovanje omogućiti da jednog dana kao medicinska sestra mogu pomoći i djeci s poremećajem u govoru.
Od malih nogu bila sam u situaciji koja nije bila milostiva prema jednom djetetu. Živjeti bez oca, a znati da ga imaš i biti svjestan da on ne zove i ne pita za tebe, niti pomaže majci da mene i sestre izvede na pravi put – bilo je vrlo teško i bolno. Unatoč
Normal
0
21
false
false
false
HR
X-NONE
X-NONE
MicrosoftInternetExplorer4
<w:LsdException Locked="false" Priority="73" SemiHidden="false"
Unhide
