[Dnevnik brucoša] Prvi dan na ‘poslu’

A- A+

21. srpnja 2016.

Faks

Bezimeni

A- A+

U novom nastavku Dnevnika brucoša, Bezimeni odrađuje prvi dan na poslu. Kako smo saznali u prošlom nastavku, lik je definitivno pa godinu. Kad su starci to saznali, našli su mu mjesto perača prozora na benzinskoj. Ni to mu naravno nije baš uspjelo, ali ne onako kako biste možda mogli očekivati!

foto: YouTube; screenshot

– Buđenje, rekao je prijeteći glas. Čuo sam ga kroz san. Prvo mi se pojavio u sklopu nečega što sam sanjao. Trebalo mi je neko vrijeme da ga osvijestim.

– Daj se ustani više, ponovio je glas. Stara je stajala nad krevetom.

– Evo minutu još, rekao sam.

– Nemaš ti više besplatnih minuta, rekla je i povukla pokrivač s mene na pod.

Zgrabio sam jastuk i namjestio se u fetus položaj. Razbudio sam se, ali nisam htio otvoriti oči iz inata.

Trebao sam ići prati usrane prozore za usranu benzinsku.

Benga

Benga je bila na kraju mog kvarta, na izlazu iz grada prema Osijeku. I ispred i iza nje bila su kukuruzišta. Bilo je dosta Mad Maxovski, samo što su umjesto pustinje svuda bili kukuruzi.

Došao sam do tamo biciklom. Bilo je dosta rano, ali sunce je već bilo sjebano. Beton je bio vruć. Osjećao sam se kao da sam na tavi. Zapravo, i bio sam tavi.

Benga je bila stara i zapuštena. Nije to bila neka cesta po kojoj se često prolazi. Da bi došao do ove benge moraš proći kroz grad, što znači da ću znati 90% ljudi koje ću morati žicati da im perem stakla. Poanta toga da me se pošalje radit ovdje nije bila u tome da zaradim neki kurac. Realno, imam devetnaest godina i nemam baš nikakvu isplativu vještinu u životu. Dosta je izgledno da ću biti najgori perač prozora u povijesti. Poanta cijelog ovog sranja je bila da me se ponizi. I uspjeli su u tome.

Progutao sam pljuvačku i ušao unutra. Neki lik od možda 25 godina stajao je za pultom i drkao neki kurac po blagajni. Čekao sam dobre dvije minute da me primijeti.

– Šta ti hoćeš? pitao je kad je napokon podigao pogled. Benga još nije službeno bila otvorena, pa valjda nije očekivao da će netko doći.

– Pa, ja bi trebao tu kao prat prozore i to, rekao sam. Gledao me sa sažaljenjem. Malo sam bio star za to.

– A. Imaš tamo majicu, rekao je je i nasmiješio se kao da mi hoće reći ‘jebiga’

Otišao sam do ostavice na koju mi je pokazao i našao kutiju s plavim majicama. Sve su bile ogromne. Obukao sam jednu i izgledao sam kao da imam ljetnu haljinu. Hlačice su mi se jedva vidjele. Izgledao sam kao onaj debeli klinac na bazenu koji se kupa u majici.

– I šta sad,? pitao sam lika kad sam se vratio u trgovinicu.

– Ništa jebiga, sjedneš van i čekaš. Kad netko stane pitaš jel’ treba staklo prat’, ne čekaš odgovor nego samo kreneš prat’ i to ti je to, rekao je.

– Di sjednem?

– Tamo ispred. Sam si onu kantu napuni vodom. Imaš tamo četku i sve.

– Ok, rekao sam i krenuo prema van, a onda stao.

– Jel’ mogu posudit upaljač? pitao sam. Lik me samo pogledao, a ja sam se iste sekunde sjetio da je ovo benzinska, posramio se i otišao.

Mala

Sjedio sam vani i gledao u kukuruze. Bilo je još dvadeset minuta do početka radnog vremena. Lik je završio to što je već radio unutra pa mi je donio kavu iz aparata. Jako sam htio zapaliti, ali se nisam usudio.

Cijelo to vrijeme nije prošao ni jedan auto. Samo se jedna baba provezla na biciklu. Na pakentregeru je balansirala drvenu kutiju punu povrća. Kao žene u Africi koje na glavama furaju vreće riže.

Već sam mislio da bi mogao zaspati, kad se na bengu na biciklu dovezla neka butra. Nosila je kratke hlačice, majicu na bretelice i ogromne naočale. Noge su joj bile duge i lijepo oblikovane. Ne onako mišićave, nego kao da su oblikovane od fine gline. Struko joj je bio uzak. Imao sam osjećaj kao da bi ga mogao obujmiti s dvije ruke. Kosa joj je bila crna i povezana u rep. Imala je par nekih čudnih pramenove obojanih u tirkizno plavo, kao butre u onoj staroj seriji Pleme. Uhvatio sam se kako buljim.

Prošla je pored mene kao pored drveta i ušla unutra. Vratila se nakon par minuta u istoj majici kao ja, samo što je ona zasukala rukave i povezala je u struku. Imala lijep i ravan trbuh.

Sjela je pored mene i počela i počela drkati po mobitelu bez pozdrava. Ovo je malo mjesto i svi se manje više znaju. Ja nju nisam znao, i to me zbunjivalo. Trudio sam se ne buljiti u nju, ali mi je pogled stalno bježao s mobitela.

– Ti isto tu kao pereš i to? pitao sam samo da nešto pitam, ali se iste sekunde nešto u meni sklupčalo i umrlo od sramote.

Pogledala me kao gleda lika s Downovim sindromom kako pokuša zapaliti cigaretu i vratila se natrag mobitelu.

Sjedili smo tamo u tišini. Prošlo je par sati mrtve dosade. Auti su šišali kroz kukuruzišta, ali se nijedan nije zaustavio. Mala se s nekim dopisivala. Ja sam si manje više cijelo vrijeme buljio u prste, a onda su mi i oni dosadili.

Negdje oko podneva, kada je sunce je postalo grozno u pičku materinu. Usijala cesta je izgledala kao siva rijeka. Na pomisao kako bi tu trebao biti dva mjeseca, došlo bi mi na riganje. To je možda bilo od vrućine.

Lik iznutra je u jednom trenutku izašao van.

– E, ja ću na pauzu tak’ da možete negdje na kavu ako hoćete, rekao je. To je isto očito bila neka zajebancija jer je benga bilo jedino mjesto gdje se može popiti kava među ovim kukuruzima. I mala i ja smo samo kimnuli glavom, pa je lik otišao negdje. Nisam imao pojma gdje.

Pauza

I ta mala i ja smo ostali tamo. Čim je lik otišao, otvorila je škrinju i uzela si sladoled.

– ‘Oćeš i ti? pitala je kad je skužila da gledam.

– Šta sladoled? pitao sam jer sam idiot.

– Ne, da ti popušim kurac, rekla je i zakolutala očima. Bila je možda godinu dana mlađa od mene.

– He he, nasmijao sam se kao nervozni kreten, a ona mi je bacila sladoled u krilo.

Jeli smo te sladolede u tišini.

Prošlo je pola sata, ali lik se nije vraćao. Mala me nije gledala.

– Pa di je ovaj lik? pitao sam. Mala je samo slegnula ramenima bez da je digla pogled s mobitela.

Prošlo je još pola sata. Lik se nije pojavio.To me malo mučilo, ali se nisam usudio više ništa reći. Neki auto se zaustavio. Iz njega je izašao lik u hlačicama i potkošulji i krenuo točiti u svoj stari Golf. Mala nije nikako reagirala.

– Ova,j oprostite, pauza je, rekao sam.

– Šta? pitao je zbunjeno i počešao se po jajima.

– Pauza je. Nema nikoga, rekao sam.

– A šta onda vi tu radite? pitao je.

Nisam imao odgovor na to. Ni u ovom kontekstu, ni u dubljem, filozofskom smislu. Lik je natočio do kraja kad je već počeo, pa ostao stajati kraj auta. Lik koji radi na bengi se nije pojavio ni u sljedećih 15 minuta, pa je ovaj sjeo u auto.

– Jebiga klinci, rekao je odvezao se. Nisam ga pokušavao spriječiti.

Mala je i dalje hipnotizirano buljila u mobitel.

Izdvojeni članak

[Dnevnik bruciša] Mrtvi rokovi

Drska krađa

Prošlo je još sat vremena, a lik se nije vratio. Nijedan auto nije stao. Trebao sam tamo biti još par sati, ali ovo je izgubilo svaki smisao. Kao da sam u nekoj nadrealnoj drami ili u skrivenoj kameri. Ne mogu sad objasniti zašto se nisam jednostavno ustao i otišao.

Mala se u jednom trenutku ustala i protegnula. Gledao sam kako izvija svoje sitno i lijepo zaobljeno tijelo.

– Idemo? pitala je.

– Di?

– Ne znam di ćeš ti, ali ja ću doma, rekla je.

– Ali lik se još nije vratio, rekao sam kao tele.

– Ma k’o ga jebe, rekla je nezainteresirano.

– Pa k’o će zaključati benzinsku? pitao sam.

– To nije moj posao. Ajde idemo, rekla je, a ja sam ustao kao poslušno pseto.

Ušli smo unutra. Klima je radila i bilo je puno ugodnije nego vani. Mala je otišla iza pulta i otvorila kasu. Izvadila je svežanj novčanica i krenula brojati.

– Šta radiš, pitao sam.

– Uzimam si dnevnicu, rekla je i nastavila brojati.

– Pa jel’ nije da mi radimo za bakšiš, rekao sam zbunjeno.

– Pa ti možda, rekla je,uzela buntić stotica i stavila u grudnjak.

– A kamere? pitao sam zaprepašteno.

– Ma to je samo ukras, rekla je.

Izašla je van a ja sam je pratio. Krenula je cestom prema gradu, a ja sam ostao na rubu prilaza.

– Jel’ ideš ili ne ideš? okrenula se i pitala.

Pogledao sam natrag prema bengi, pa onda u nju. Hlačice su joj završavale točno u centimetar gdje je počinjala guza.

– Idem, rekao sam.