[INTERVJU] Jelena Jurišić: Uvođenjem državne mature dobili smo lošije studente

Kada pričate sa studentima Komunikologije s Hrvatskih studija o njihovim profesorima i kolegijima, većinom ćete čuti o zahtjevnosti profesorice Jelene Jurišić i o tome kako se kod nje teško prolazi kolegije. Ona pak kada govori o novim generacijama studenata misli da nisu toliko zainteresirani, željni znanja te da prečesto imaju stav ‘lako ćemo’. Za visoke standarde koje očekuje od svojih studenata navikla se na Sveučilištu M.V. Lomonosov gdje je doktorirala s odličnim prosjekom. Takav pedigre izaziva poštovanje od strane studenata, a i ona je u velikom intervju za srednja.hr uz konstruktivnu kritiku izrazila vjeru kako će doći nova generacija kvalitetnih novinara.

Jelena Jurišić ispred Fakulteta novinarstva Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov | foto:Privatna arhiva

Od jeseni 1998., najprije kao vanjski suradnik, a kasnije kao zaposlenik, predaje na Studiju novinarstva, a od 2005. na Hrvatskim studijima na Odjelu za komunikologiju. Predaje predmete o novinarstvu, tisku, povijesti medijskih istraživanja, medijskim teorijama, konvergenciji medija, društvenim medijima i geopolitici.

Novinarsku karijeru je započela u jesen 1993. kao dopisnik Slobodne Dalmacije iz Moskve, što je bila idućih pet godina. Po povratku u Zagreb pisala je za više dnevnih novina te časopisa. Posljednjih je godina povremeni vanjsko-politički komentator, posebno za Rusiju i područje bivšeg SSSR-a za različite radijske i televizijske emisije. U opširnom intervju za srednja.hr s profesoricom Jurišić dotaknuli smo se tema Bolonje, državne mature, novinarstva, ali i mogućnosti organiziranja mladih po pitanju podizanja kvalitete života i obrazovanja.

[Intervju] Profesor Kurelić o Bolonji: Cijeli sustav u Hrvatskoj je očito besmisleno postavljen

Koje ste funkcije obnašali na fakultetu?

Od akademske godine 2007./2008 .uspostavljen je odjel Povjerenice za nastavu i to sam radila tri godine. Prije toga vodila sam Bolonjsku reformu za komunikologiju tako da imam to iskustvo Bolonje. Od 2003. sam bila zamjenica pročelnika komunikologije što sam radila i kao Povjerenica, a nakon toga sam postala pročelnica. Do ove akademske godine sam bila na mjestu pročelnice i sada nakon 12 godina imam mogućnost okrenuti se znanosti, a ne samo nastavi i administraciji.

Možete li povući paralelu između studenata prije i poslije Bolonje? Možda razlike nisu povezane samo s Bolonjom, nego i s razvojem tehnologije i društvenim okolnostima, ali kako je izgledao jedan student prije 10 godina i kako izgleda danas?

Predajem već 18 godina pa mogu to i tako usporediti. Dodala bi još za usporedbu prije i nakon uvođenja državne mature što je jako bitno. Prije je student dolazio jako motiviran te sa voljom i željom ne samo da tek toliko nešto nauči nego da i nešto nauči kako treba. Studenti su se prije predavanja informirali kako bi mogli kvalitetnije raspravljati, a pogotovo na seminarima gdje se više razgovaralo sa studentima. Na neki način profesori nisu mogli doći nespremni, pa čak ni za potpitanja.

Trebalo je dobro razmisliti prije predavanja što te sve student može pitati i kako na njih odgovoriti. To je na neki način bila natjecateljska i vrlo motivirajuća atmosfera. Rasprave je uvijek bilo, otišla bi naravno u određenom smjeru, a ne bi je trebalo posebno poticati. Postojala je velika odgovornost studenata pa mi je tako prije Bolonje na treći rok izašla samo jedna studentica od ’99. kada sam počela predavati. Znam njezino ime i predmet, takve stvari su se pamtile. Kada je došla Bolonja, odnosno nekoliko godina nakon nje, počelo je s velikim izljevom ‘lako ćemo’ i ‘Ja imam prava’ u smislu neozbiljnosti studenata.

Studenti su počeli izlaziti na komisijske rokove samo kako bi dobili nova četiri roka. Imamo veliku količinu komisijskih ispita sa studentima koje uopće nismo vidjeli na predavanjima. Mnoge kolege sam pitala jesu li prije imali komisijske, a odgovor je uvijek bio ne jer su se ispiti najčešće rješavali u prvom ili drugom roku. Sada je to nekako pod normalno da se izađe pred komisijski, odnosno ne izlazi se na ispite nego studenti dođu na komisijski kako bi dobili još četiri nova roka. Uopće nema onoga što se moglo vidjeti prije 18 ili 12 godina, a to je sram da se izađe na ispit nespreman. Bilo je gotovo nemoguće vidjeti studenta koji bi došao na ispit kako se ono danas kaže ‘vidjeti pitanja’. Danas je to normalno, a onda je šok na sljedećom roku kada vide drugačija pitanja. To im je strašno i nevjerojatno.

Jedan me student prije nekoliko godina kada je izašao 8. put na ispit pitao kako mi se da sastavljati drugačija pitanja. Nikako mu nije bilo jasno da je to moj posao. Naravno da su to bila pitanja iz gradiva i literature koja je bila u syllabusu. Spomenula sam maturu jer je od nje vidljiv strašan pad kvalitete. Prva generacija maturanata je sada već završila studij, a njihova prolaznost na dva ispita koja imam na prvoj godini je bila 60 posto gora nego kod generacije prije njih. Nakon njih, taj pad se događao iz godine u godinu, sa 30 do 40 posto kako koje godine. Tako da su kolokviji na prvoj godini postali bespredmetni jer je na njima prolazilo jedan do dvoje studenata. Ove godine sam ukinula kolokvije na prvoj godini studija jer vrlo rijetki uče za njih, a svi dolaze vidjeti pitanja. U biti, oni dolaze na izlet. Mene prikazuje kao radikalnog i strogog profesora dok ustvari nitko ništa ne uči. U kolokvijma gdje se može ostvariti 40 ili 50 bodova, većina studenata točno odgovore za maksimalno 15 bodova.

U prvoj ili drugoj generaciji Bolonje se to još nije toliko vidjelo, ali sada je to postepeno postao problem. Vrlo niska koncentracija, nedostatak logike, nedostatak kritičnog mišljenja i uopće stjecanja kritičnog mišljenja, a isto tako i odboj prema nastavniku i njegovoj ulozi, znanju i prema onome što on govori jer studenti znaju bolje. A kako znaju, to je najčešće wikipedija.

Zar Bolonja ipak nije donijela više seminara, mogućnosti za raspravu? Ako je došlo do toga, kako se stvorio kontraefekt?

Teško mi je reći kako se stvorio kontraefekt, o tome još treba promišljati. U svakom slučaju problem naše Bolonje pokraj svih onih stvari koje se javno govore, a tu pogotovo mislim na profesora Kurelića, i studiozno izvode zaključci jest što studente nismo naučili učiti po Bolonji. To je s jedne strane paradoksalno i ironično jer učenje po Bolonji je učenje kako se uči u osnovnoj i srednjoj školi. Dolazim onda do zaključka da ni u školi nisu redovito i kvalitetno učili. Meni se dogodio šok prije četiri godine na kolokviju iz predmeta na prvoj godini. Jedna studentica me došla pitati hoću li poništiti taj kolokvij jer je pravilo u srednjoj školi kada bi više od pedeset posto učenika dobilo jedan da bi se ispit poništio. Naravno da je ona bila u šoku kada sam joj rekla da se to ne radi.

Gdje ste vi studirali i po kojem modelu?

Studirala sam na Moskovskom državnom sveučilištu Lomsonnov, u biti po njihovoj Bolonji,. Na fakultetima u Rusiji imaju program koji se može nazvati Bolonjom već četrdesetak godina. Sustavno učenje, odgovaranje i vrednovanje onog što se radi. Oko 70 posto ispita godišnje sam rješavala putem takozvanog automata. Iz svakog predmeta bi bilo od dva do četiri kolokvija, a u slučaju polaganja svih zaključila bi se ocjena pet. Kod nas je potpuno drugačije. Kako mi lani nitko nije prošao kolokvij, ukinula sam ih. Oni trebaju biti zamjena za ispit, a ako ih studenti ne shvaćaju i pripremaju se za njih kao za ispit te u njima ne vide prednost s kojom im se olakšava polaganje, onda čemu kolokviji služe. Meni je to u Moskvi omogućilo izvrsno učenje, prosjek od 5.0. Postojao je popis literature za svaku ocjenu. Primjerice, za kolegij Povijest ruske književnosti jedan cijeli semestar bio je rezerviran za Lava Tolstoja. Za dovoljan bi trebalo pročitati opus od 12 knjiga i kritika njegovih pisma patrijarhu. Za odličan je trebalo pročitati sva djela koja je on ikada napisao, sve kritike njegovih suvremenih literarnih kritičara, sva njegova pisma patrijarhu ruske pravoslavne crkve, pismu ocu i drugom piscu Alekseju Tolstoju. I tako za svaki predmet.

Da tako nešto količinski nametnete studentima vjerojatno bi protiv vas prosvjed izbio vrlo brzo?

Sasvim sigurno! Doduše, prema ruskom visokoškolskom modelu kod mene ispit ne bi ni polagali, Naime, ispit se održava za čitavu generaciju istovremeno, u dvorani su profesor koji drži predavanja i svi seminaristi, od docenata pa naviše te nikako… ne možete odgovarati kod profesora koji vam je držao seminare. Mi nemamo resurse za to. Sjećam se da sam možda prije nekih 10 godina pročitala podatak kako prema programima zagrebačkog Sveučilišta koji su dobili 2005. godine dopusnice za Bolonju bilo potrebno nešto više od 10.000 nastavnika. Tada ih je na Sveučilištu bilo malo više od 3.000. Na mojem fakultetu novinarstva kojeg je tada upisivalo minimalno 300 ljudi godišnje bilo je 240 zaposlenih u zvanju. Oko 300 studenata ide na predavanje, a na seminarima se dijele u razrede po 15 ljudi pa je tako jedan seminarist mogao držati dva razreda. Tada nitko nije mogao doći na seminar i šutjeti jer bi profesori prozivali svakoga.

A umjesto rasprava mi dajemo seminarske radove koji su nužno zlo za koje studenti usmenom predajom misle da ih nastavnici ne čitaju pa kada se to dogodi nastane šok. Reakcije su takve da vas pitaju ‘vi ste to stvarno pročitali, kako to mislite?’. Mnogi ne shvaćaju da je to za njihovo dobro jer kroz seminarske radove uče se osnovama akademskog pisanja i da uče tražiti literaturu što oni zapravo ne znaju. Studenti u tome vide dodatni posao i tlaku. Razlika između sadašnjih studenata i onih prije 10-15 godina je što današnji studenti ne vide da je studij za njih nadogradnja, znanje s kojim idu dalje u svijet. Reći će na poslu da su izgubili sve što su na faksu naučili. Prvo, to je leglo u glavu negdje gdje mi nismo ni svjesni, a drugo je što nam fakultetsko znanje daje nadogradnju s kojom se možemo kasnije razvijati. Studirala sam i kada sam završila studij ’94. godine, a interneta nisam vidjela. Upoznala sam s internetom godinu kasnije kada sam postala doktorand. Predajem konvergenciju medija i digitalno novinarstvo te ih uspješno istražujem, a da nisam čovjek internetskog razdoblja niti sam ga imala u periodu mladosti što današnje generacije imaju.

[INTERVJU] Rektor Pero Lučin o Bolonji: Studentima dajemo premalo samostalnosti

A kako se mladi koriste danas internetom?

Pretraživanje interneta je veliki problem, napredne postavke pretraga na Googleu su nepoznanica. Wikipedija se koristi jer ona prva iskoči, a ne zato što se nju traži.

Studenti slabije koriste Internet i nisu informirani, većina studenata novinarstva ne čita novine na FPZG-u, a rijetko i na internetu čitaju ozbiljne vijesti. S čime se suočavate kada studente pitate koliko su informirani na komunikologiji?

Situacija i dojam je isti kao na FPZG-u. Na početku akademske godine kada sam pitala brucoše tko se dnevno informira gotovo svi su dignuli ruke u zrak, ali s potpitanjima se ustanovi da su informirane jedna ili dvije osobe, što je nekakva tradicija zadnjih godina. Pokušavam ih natjerati da se informiraju, ali kada nešto moraju, onda to odrade još gore nego što bi čovjek to želio, ali može se stalno poticati njihova svijest da bi morali biti informirani radi sebe. U načelu, kada pitate na početku godine što žele biti, većina kaže PR, a prvi puta u dvije godine mi je nekoliko djevojaka diglo ruku i reklo da žele biti novinarke. Nedavno su mi na predavanju bile Helena Puljiz i Nataša Škaričić koje su ih pitale tko se žele baviti novinarstvom pa ih je šest diglo ruku. Ukupno ih je bilo četrdeset, pet ih je bilo za PR, a ostatak suzdržani. Možda su se i sramili jer su gošće bile novinarke koje su kritizirale PR s novinarskog stajališta. Međutim, sretna sam s ovih šest koji su za novinarstvo i bit će taj broj još veći.

Zar nije to problem i drugih fakulteta, a ne samo komunikologije, koji ne rade na svojem PR-u i da objasne maturantima što to njih očekuje na određenom fakultetu?

Mislim da fakulteti nisu baš ni svjesni problema o kojem govorite, a koji zasigurno postoji. Recimo, meni je nećakinja prije dvije godine bila drugi srednje pa je rekla da joj je u školi sada teško, ali da će joj na faksu biti puno lakše. Objasnila je to time da se tamo treba učiti samo kada su ispiti. To je jedan stereotip koji se prenosi s koljena na koljeno premda smo od tog sistema učenja samo za rokove odustali prije 11 godina.

To je dio onoga što se prenosi unutar obitelji, u školi i društvu te naravno osjećaj fakulteta odnosno sveučilišne zajednice da treba informirati. Mi smo svi, ili barem još većina, sveučilišnih i srednjoškolskih profesora, oni malo stariji iz vremena kada su studenti bili odgovorniji i odrasliji. Danas su studenti u pubertetu još do treće godine studija, a prije su sa 18 godina na fakultet dolazili odrasli i ozbiljni ljudi koji su bili samostalni. Nažalost, po mojem iskustvu danas do treće godine većina to nije.

[INTERVJU] Učenica medicinske škole o promjenama dvije godine nakon štrajka

Danas postoji razmišljanje da mladi uopće nisu svjesni stvari koje se događaju oko njih i da stoga nisu organizirani. Pritom ne mislim isključivo na političku aktivnost i organiziranost, nego da se među sobom dogovore oko ciljeva i načina poboljšanja sustava u kojem žive na lokalnoj razini, fakultetu ili negdje drugdje. Kakva je bila razlika u studentskom organiziranju u vrijeme vašeg studiranja i danas?

Samo bih na početku rekla da psihologija već godinama upozorava da je novim generacijama od rođenja sve osigurano. Netko u vrtiću kreće sa skupljanjem sličica pa dijete plače ako mu ih roditelj ne želi kupiti. U školi se roditelji bore za kvalitetne ocjene pred upis u srednje pa onda poslije čuvanja imidža i kvalitete za upis na fakultet. Dijete je došlo pod kontrolu roditelja i do toga da će roditelj uvijek nešto svojem djetetu riješiti. Sad su punoljetni i moraju rješavati stvari sami.
Što se mog iskustva tiče, krenula sam studirati u Sovjetskom savezu, a završila ga u Rusiji. U tom divljem vremenu početka 90-ih naš faks je bio smješten u samom centru Moskve preko puta Kremlja. To je jedna od najstarijih zgrada moskovskog Sveučilišta i tadašnji gradonačelnik je došao na ideju da se te zgrade prodaju i naprave elitni hoteli i zaradi lova do krova. Sutradan smo izašli na ulicu, trebao nas je deložirati 50-ak kilometara izvan grada, a prošla ga je volja isto popodne kada je sazvao izvanrednu press konferenciju i najavio da toga neće biti.

Danas ne vidim bilo koji problem, osim njihovih prava, prvenstveno materijalnih, zbog kojeg bi studenti na takav način, a govorimo o vremenu bez interneta i mobitela, reagirali.

S time se događa i demokratski deficit u društvene za druge stvari. Ti studenti onda neće izlaziti na izbore, neće participirati u političkom životu?

Ove zadnje generacije funkcioniraju po principu ne možemo ništa promijeniti. Predajem novinarske predmete, a novinar mora imati svijest da on može i mora nešto pokušati promijeniti. Ako nema tu svijest onda nije novinar nego propagandist i nijemi promatrač. Najčešći stav je da se ne može ništa promijeniti i da tamo netko odlučuje za nas. Postoje korporacije, postoje moćnici, ali treba pokušavati. Novinar mora neumorno pokušavati, otvarati teme te propitkivati odluke i stavove. Imam dojam da studenti jednostavno ne žele ulaziti u to jer im se čini zamornim i preteškim, a onda možda i neizvedivim. Novinarstvo zato i postoji, da mijenja nepromjenjivo ili da pokuša. Zato postoji javna i politička aktivnost.

HKO ima šanse poboljšati obrazovanje, ali i doživjeti sudbinu Bolonje

Može li onda javnost računati na nove generacije novinara?

Javnost je kod nas, ali i drugdje, poprilično neaktivna. Moderne tehnologije itekako pridonose tome. Nedavno sam čitala intervju s čuvenim sociologom Zygmuntom Baumanom koji je rekao da su društvene mreže instrument društvene aktivnosti, a da je to prevara. Kada kliknete ‘Going’ na prosvjed, da to zamjenjuje stvarnu aktivnost te da mnogi doživljavaju njihov klik kao aktivizmom.

To vidimo da se obistinilo i kod nas na primjeru digitalnih aktivnosti. Velika većina prosvjeda organiziranih preko Facebooka posljednjih godina, a za koje su se prijavile tisuće ljudi, imala je zanemariv odaziv. A kada se pojave iznimke, poput nedavnih prosvjeda za podršku kurikularne reforne, njihov stvarni efekt na stvarnost je u konačnici nebitan.

Kako vidite budućnost medija, s obzirom na to da će Internet biti sve dostupniji u Hrvatskoj, a sada je na nekih 70 posto? Tisak lagano odumire, broj novinara koji rade u medijima je sve manji. Dok je kriza, novinari i mediji su prvi na udaru. Koji su putevi kojima ćemo krenuti? Hoće li jedan od trendova biti individualni novinari koji će putem svojih kanala na društvenim mrežama i utjecajem zamijeniti cijele korporacije i redakcije? A opet, ti ljudi su proizvod redakcija i ne bi postojali bez njih.

Meni je teško preko usta prevaliti da ovo što danas imamo u Hrvatskoj zovemo novinarstvom. Da, 70-tak posto ljudi se informira preko interneta. Imamo puno portala čiji je posao da informiraju, a ne samo da su agregati i ukras. Međutim, ono što je najveći problem zadnjih godina jest copy/paste novinarstvo s izvorima koji se preuzimaju s drugih portala, domaćih i stranih. Velika je uloga bila Google newsa koji je pokazivao najfrekventnije tražene teme pa su to onda svi mediji preuzimali. Objektivnog novinarstva nema. Mnogi teoretičari govore da je Internet upropastio novinarstvo. Kako se ne bi zamjerili političarima, prikazuje se jedna i druga strana, a na publici je da sama zaključi što je istina. S obzirom na to da je publika danas loše informirana i obrazovana upitno je koliko može sama donositi zaključke bez pomoći novinarama.

Posljednjih pola godina je postalo strašno koliki je izvor informacija postao Facebook. Upravo sam provela jedno istraživanje koje sam sam iznijela na jednoj konferenciji u Moskvi. Kod nas je od listopada prošle godine Facebook postao puno korišteniji u novinarstvu, a pogotovo je izvor u političkom novinarstvu. Napravila sam podjelu kako se statusi koriste i to je najveći problem za novinarstvo. Prijelomno je bilo kada je predsjednica iz Kine napisala status da će ona preuzeti vlast kada joj to dozvoli Ustav. Premijer Orešković nam se tako nekoliko puta obratio, MOST nas je non stop izvještavao kada će se i u koliko sati nastaviti pregovori.

Zašto je to loše? Jer novinar ne može postavljati pitanja na press konferenciji?

To je loše prvo zbog toga, ali ima i više razloga. Facebook je postao veliki izvor za medije, a političari su se ogradili od novinara. Pred kraj siječnja bio je status gospodina Karamarka o sumnjama na krađu mandata HDZ-a. Pozvao je putem statusa policiju i DORH da istraže sumnje, a sutradan je bio na stranačkom skupu, a novinar mu je prišao i postavio detalje o tome. Odgovorio je da nema ništa novo te da je sve što je znao napisao na Facebooku. Uputio je novinara da ode tamo i sve pročita. Facebook je sada postao posrednik u odnosima između novinara i političara.

Druga po zastupljenosti kategorija je prepucavanje. Primjerice, gospodin Maras, Bulj i ostali. Dakle, političari ne dozvoljavaju pitanja novinarima i u biti više nisu novinari ti koji biraju informacije za članke nego političari. Dakle, to je jako loše za novinarstvo i ono se pretvara u protočan bojler. To je informacija koju će uzeti jer nema drugog izvora niti se filtrira jer novinarska etika najčešće ne funkcionira u hrvatskom novinarstvu. Mi teško možemo neki konkretan medij nazvati kvalitetnim novinarstvom. Postoje kvalitetni pojedinci i slučajevi. U nekim emisijama i tiskovinama kada se pojavljuju kvalitetni sadržaji, ali da ćemo danas neki medij nazvati kvalitetnim kao što smo nekada znali koji su to, nećemo.

Odgovori