Profesorica FPZG-a kritizira huškačko izvještavanje u hrvatskim medijima

Profesorica Gordana Vilović na FPZG-u predaje kolegij Novinarsku etiku, kroz koji se studenti uče osnovnim principima i smjernicama profesionalnog novinarstva, koje u tržišnoj utrci često podliježe senzacionalizmu, ali i još opasnijem huškačkom pristupu. U intervjuu za Novosti sveučilišna profesorica je objasnila koje su opasnosti i posljedice takvog pristupa te je kroz aktualne primjere izvještavanja o obljetnici Oluje i otmici Tomislava Salopeka istaknula pozitivne i negativne postupke novinara.

foto: www.portalnovosti.com

U intervjuu za Novosti profesorica Gordana Vilović istaknula je kako huškanje medija potiče najgore u ljudima i da je dovoljno da se tjedan dana piše i govori o nečemu, pa da se vide reakcije u stvarnom životu.

Na pitanje kako da mediji postanu etični odgovorila je da ne zna pravi odgovor, ali je ipak objasnila kako su novinari ti koji prvi moraju ukazati na problem. Pročitajte ispod cijeli tekst objavljen na www.portalnovosti.com koji prenosimo uz dozvolu.

Video u kojem novinarka očitava bukvicu pogledalo 200.000 ljudi

Kako komentirate senzacionalističko i huškačko izvještavanje medija oko obljetnice ‘Oluje’ i otmice Tomislava Salopeka?

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković s pravom se oglasio priopćenjima u vezi neprihvatljivih izvještavanja. Nadam se da se HND neće umoriti i da će nastaviti s takvom praksom, jer prigoda za slična reagiranja je, nažalost, sve više. Na senzacionalizam smo navikli, ali za huškanje je prije svega kriva neodgovornost novinara i urednika koji bi trebali unaprijed ukalkulirati posljedice svog pisanja i objavljivanja. Uvjerili smo se da huškanje i navijanje potiče najgore u ljudima i da je dovoljno da se tjedan dana piše i govori o nečemu pa da se vide reakcije u stvarnom životu. Ako živimo u slobodnoj državi, onda bi i novinari trebali kazati sve činjenice u vezi ‘Oluje’, i one dobre, ali i one loše. Po meni je velik iskorak HTV-a bilo izvještavanja Saše Kosanovića, koji je obišao ljude koji su nakon ‘Oluje’ ostali u tzv. prihvatilištima u okolici Beograda i koji su bez straha govorili kako preživljavaju te kako vode neuspješne pravne bitke za povratak u Hrvatsku. Takve priloge bi trebalo češće prikazivati gledateljima, a ne samo prigodničarski. Mediji moraju izvještavati i o tim građanima rođenim i odraslim u Hrvatskoj te poticati državu da im konačno pomogne. U ‘Oluji’ je bilo žrtava i one zaslužuju da živi o njima govore. Prešućujući patnje ljudi ili imena žrtava ne stvaramo dobru klimu za pokoljenja koja će tek doći u ovu državu. To je sebično, a za novinare je to i neprofesionalno ponašanje. Zar činjenice nisu svete za ono što bi se trebalo nazivati nediletantskim novinarstvom?

Postupak uredništva ‘Slobodne Dalmacije’ ocijenjen je kao neprofesionalan i opasan, jer je sadržajno korektan tekst svog novinara Davora Krile naslovilo ‘U Rijeci spremaju ‘kontra Oluju’, nakon čega su i drugi mediji pridružili medijskom linču organizatora događanja u riječkom HNK-u.

Strašno je to što je naslov dao potpuno drukčiji smisao napisanom tekstu. Je li ‘Slobodna Dalmacija’ potaknula lavinu da jedna razjarena skupina prebije novinara i uništava imovinu HNK-a u Rijeci, ne znam, ali mi je žao što uređivačka neodgovornost poništava sve ono dobro što je taj list radio do 1993. godine, kada se, osim ‘Novog lista’, nitko drugi nije usudio objavljivati uravnotežene reportaže i komentare koji su učili čitatelje što je govor mržnje. No, tada je postojao jedan ‘novinarski div’, Joško Kulušić. Nadam se da će svi izvući pouke iz ovog događaja, pa i oni koji se u ozbiljnim novinama poigravaju s uređivanjem naslova i naslovnica. Stvarno, tko ima pravo zamjeriti ljudima da slobodno govore o onome što im se događalo u vrijeme rata, na televiziji, u kazalištu, na filmu? Osobito ako ne znaju kako su i gdje završili njihovi najbliži. Dovoditi to u pitanje znači zatirati elementarnu slobodu i biti neodgovoran novinar. Takvi tekstovi podižu tenziju, ali ne podižu tiražu novina – ako je to bio smisao objave naslova koji se koče na naslovnicama. Ljudi ionako sve manje kupuju novine jer nemaju novac ni za plaćanje računa. Imam dojam da bi se možda novine i više čitale kada bi se povelo malo više računa o profesionalnim etičkim načelima. Ovako  i oni koji mogu kupovati novine i koji nisu odustali od njih, ostaju razočarani, pa apstiniraju od medija, jer im sve to vrijeđa zdravu pamet.

HND je pozvao i na prestanak senzacionalističkog izvještavanja o Tomislavu Salopeku.

I dalje ću biti krajnje sarkastična i kazati da je u vrijeme općih proslava sudbina otetog Salopeka dočekana kao priča koja se dnevno ‘napumpava’ bez ikakve mjere i elementarne pristojnosti, prije svega prema njegovoj obitelji. Tekstovima koji se odnose na otmicu pređene su sve granice pristojnog ponašanja. Sav normalan svijet može tek zamisliti kako se osjeća njegova obitelj iščekujući neku dobru vijest. Jedan dio medija, možda i u najboljoj namjeri, ponaša se krajnje bešćutno i kopa po svemu, uključujući duboku intimu njegove obitelji, a o objavama neprovjerenih informacija ne želim uopće ni govoriti. Upravo je zastrašujuće kako pisci tekstova barataju s ‘podacima’ iz kojekakvih izvora. Čemu i kome takve informacije pomažu? Njegovoj obitelji sigurno ne, ali povećanju klikova na news portalima, možda.

Koliko se time krše pravila novinarske struke?

Prekršena su sva moguća pravila. To ‘licitiranje’ sudbinom otetoga na temelju neprovjerenih podataka je opako kao da je riječ o nekom sportskom događaju i konačnom rezultatu. Zar se objava tri velike fotografije Tomislava Salopeka koji kleči, u jednom dnevnom listu na drugoj i trećoj stranici, ima ikakvo racionalno objašnjenje? Ne. To je jednostavno bezobrazno i besramno.

Dekanica FPZG-a tvrdi da nemaju novca za kolegij Istraživačko novinarstvo pa su ga odlučili 'zamrznuti'

Kako se s gledišta etike novinarstva gleda na senzacionalističko i huškačko izvještavanje?

Senzacionalizam postoji svugdje, ali to ne znači da on nužno podrazumijeva i huškačko izvještavanje. Huškanje i napumpavanje, međutim, može imati dalekosežne posljedice na stanje u društvu te na oblikovanje i učvršćivanje iskrivljenih stavova kod jednog dijela javnosti. I taman kad smo pomislili da smo izašli iz tunela, izgleda da se ponovno ukopavamo. Velika šteta.

Kako da hrvatski mediji postanu etični?

Ne znam pravi odgovor na ovo pitanje, ali potrebno je da sami novinari neprestano ‘viču’ i reagiraju do ‘neba’ na neki problem i to kroz medije u kojima rade. Znam da se neki vlasnici i urednici time neće usrećiti, ali novinari su prvi koji tako moraju postupiti. Baš onako kako je reagirala novinarska RTL-a koja se u Kninu okrenula gomili i u živom ih prijenosu upozorila da to što rade nije dobro. Civilni sektor dobro reagira na ispade i nadam se da će to i dalje raditi, ali voljela bih sama novinarska struka bude glasnija, jer će u protivnom ostati i bez ono malo čitatelja/gledatelja što su preostali.

Odgovori