[LiDraNo ’18] Učenik šestog razreda o putovanju koje neće zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna
“U Kupresu je blagoslov obitelji i postavljanje novog Guinnessovog rekorda. Na jednom će se mjestu okupiti 1000 ljudi istoga imena, 1000 Ivana. Moj se ujak s početka priče zove Ivan, moj najbolji prijatelj i bratić također je Ivan, prijatelj koji je tati posudio auto je Ivan, mehaničar koji nam je pomogao nije Ivan, ali je Bosanac pa smo mi svakako na dobrom putu. “
Piše: Fran Rabuzin
Putovanje koje neću zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna
Moj tata radi s Bosancima. S njima si odmah na ti, odmah si prijatelj, ali samo ako si dobar čovjek. Vole se šaliti, dobro pojesti, puno se okreću za ženama. To se mojoj mami baš i ne sviđa, ali što sad. Moj tata nije Bosanac, samo radi s njima.
Sreća u nesreći
Bila je to još jedna tragedija za moju obitelj: 5.5.2017. majci se zapalio auto. Svašta joj se već dogodilo u prometu, ali ona uvijek izvuče živu glavu. Tata je izjavio da auto mora na popravak u Bosnu jer naši su ga mehaničari uputili na otpad, a Bosancima se uvijek isplati popravljati. U Bosnu je prevezen šlep službom, noću, jer moj je ujak snalažljiv čovjek, poznaje ljude tu i tamo iako nije Bosanac. Kad je auto bio popravljen, dovezli su ga natrag, ali tu tek počinje ova putopisna priča jer do sada je puno putovao samo auto, a ja sam redovito ostajao kod kuće. Odlučili smo ga prodati kad se ispostavilo da je jedan dio ostao u Bosni. Počeli su ljetni praznici pa nam je tatin prijatelj Bosanac posudio renolček i krenuli smo put Bosne.
Do Viteza kroz šarenu Bosnu
Zora je, prelazimo granicu kod Gradiške. Nebo su prošarale ljubičaste boje, romantično buđenje. Na tabli piše: „Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu“ i to na dvama pismima, latinici i ćirilici. Odmah nakon granice neki drugi svijet. Na novoj tabli, ovaj put samo na ćirilici, piše: „Republika Srpska“. Opa! Država u državi. Tata je uhvatio lokalnu radiopostaju Republika iz koje su vrištale cajke, a mama je odmah rekla: „Stavi mi Kemala.“ I tako smo uz taktove mamina omiljenog pjevača nakon dva sata ušli u središnju Bosnu. Visoka je, brdo do brda, i to tamnozelenog visokog brda. Cestom smo se vozili uglavnom uz kanjone rijeka, prolazili kroz gradove neobična imena: Jajce, Prozor, Visoko. Tata i mama prisjećali su se školskih dana i pričali o nekakvim zasjedanjima, vojnim bunkerima, što baš i nisam razumio, ali sam se odmah razbudio na spomen piramida jer o egipatskima sam učio u školi, a o ovima u Visokom nisam puno znao. Mama je nagovarala tatu da posjetimo to mjesto posebne energije, ali on je jurio prema Vitezu.
Vitez je mali gradić u središnjem dijelu Bosne, poznat, osim po dobrim mehaničarima, po dobroj janjetini, amaterskim automoto trkama i većinskom hrvatskom stanovništvu. Vitežani dobri su domaćini, pravi vitezi, opušteni ljudi. Lijepo su nas primili i svečano nam uručili dio automobila nakon uobičajenog pitanja „Šta ima?“ iako bi po meni bilo logičnije da su pitali šta nema s obzirom na to da smo došli po zaboravljeni dio auta i da je tata bio vidno uzrujan kad je shvatio koliko će nas koštati ovo putovanje. Sjeli smo u naš renolček i nastavili put. Ubrzo smo ugledali prvu džamiju, njen visok minaret uveo nas je u bogat islamski svijet. Stali smo na mjestu gdje su se prodavali posebni islamski tepisi i posuđe od bakra. Dok je mama razgledavala dio kulture koju baš ne poznajem dobro, tata je trgovca, Bosanca muslimana (kasnije mi je postalo jasno tko su Bošnjaci) upitao kuda za Sarajevo? Vidio sam kako su mami zasjajile oči.
Sarajevo, ljubavi moja
U autu je glasno svirala pjesma Sarajevo, ljubavi moja, a ja sam je već skoro znao napamet. Sve živo smo fotografirali, a mama je samo ponavljala kako ću ja to montirati i staviti tu pjesmu za podlogu u našem putopisnom filmiću. Saznajem da je mama oduvijek željela posjetiti Sarajevo zbog sudara kultura istoka i zapada, zbog Igmana, Vučka i zimskih olimpijskih igara kojih se sjeća još iz djetinjstva, zbog Baščaršije i vrela Bosne. Sa zanimanjem sam je slušao i jedva sam čekao da sve to vidim. Činilo se da je tata žurio prema Sarajevu zbog bosanskih ćevapa koji se jedu s kajmakom i ne zalijevaju alkoholom jer je u pravom muslimanskom svijetu zabranjen. Auto smo ostavili u podzemnoj garaži u centru grada i krenuli prema Baščaršiji, najpoznatijoj sarajevskoj šetnici. Putom je uslijedila zajednička fotka uz vječni plamen koji podsjeća da svaki rat odnosi žrtve i da se veliko zlo ne zaboravlja. Slučajno sam skrenuo iz glavne ulice ugledavši poznato lice, bistu Branka Ćopića u Parku književnika. U njegovoj sam priči Ježeva kućica bio Jež na prošlogodišnjem LiDraNu, i on je znači Bosanac. I on, i Meša Selimović, Izet Sarajlić, Ivo Andrić, vjerujte mi, i za njih sam čuo iz bakinih priča, ali nisam znao da su Bosanci.
Prolazeći Baščaršijom, ozbiljnije sam svratio pozornost na neobičnu odjeću ženskog dijela stanovništva. One su skroz pokrivene! Nose plahte različitih boja ispod kojih im ne vidiš ni oči. Kako one vide kuda se kreću? Kako im nije vruće, osmi mjesec, 40 stupnjeva u hladu?! Središnja džamija okružena je visokom ogradom i ne možeš ući ako nisi prikladno zamotan, ali ušli smo u dvorište gdje sam popio vode sa sarajevske česme. Mama je željela što prije iz dvorišta jer se u svojoj cvjetnoj haljinici osjećala kao gola. Tatu su počeli privlačiti mirisi iz Sača, najpoznatije ćevabdžinice na Baščaršiji. Fino smo blagovali, selfali se te produžili do Trga golubova gdje oni mirno šeću među ljudima ne obraćajući pažnju na gradsku gužvu i glasne žute tramvaje čije je okretište u blizini. Dobro je golubovima u Sarajevu. I nama je dobro, mama i tata držali su se za ruke i popili kavu s rahatlukom. Ni mene nije zaobišlo, mogu sad reći da sam prvu šalicu tog neukusnog crnila popio u Bosni, na stoličici za stolićem sarajevske Baščaršije. Vraćajući se prema podzemnoj garaži, utješio sam se pravim ljetnim sladoledom. Vjerovali ili ne, nedaleko od glavne džamije nalazi se velika katolička katedrala ispred koje je veliki kip dobrog pape Ivana Pavla Drugog. Tamo smo se pomolili i zahvalili za ovo divno putovanje.
Moj Ivane, pobratime mio
Nebo je bilo vedro i plavo kad smo napustili Sarajevo i uputili se uz jezero Jablanicu put Kupresa. U Kupresu je blagoslov obitelji i postavljanje novog Guinnessovog rekorda. Na jednom će se mjestu okupiti 1000 ljudi istoga imena, 1000 Ivana. Moj se ujak s početka priče zove Ivan, moj najbolji prijatelj i bratić također je Ivan, prijatelj koji je tati posudio auto je Ivan, mehaničar koji nam je pomogao nije Ivan, ali je Bosanac pa smo mi svakako na dobrom putu. U Kupres smo stigli u predvečerje. Katedrala koja podsjeća na onu međugorsku osvjetljavala je dolinu. Iz daljine se mogao vidjeti dim 1000 jaganjaca koji su se okretali za Ivane. Pojeli su ih prije našeg dolaska. Cijelu su manifestaciju organizirali franjevački svećenici, a kad sam tati na ramenima zapjevao „Lipa li si“, nisam više bio siguran jesam li u Bosni ili u Hrvatskoj. Oko nas bili su Hrvati iz Kanade, Amerike, Australije, veliki Hrvati, a ja sam bio mali Hrvat u Bosni i bilo mi je prekrasno. Svjedočio sam obaranju novog rekorda za knjigu koju obožavam. Mojoj je obitelji bio potreban blagoslov i dobili smo ga od fra Ivana na Kupresu, mogli smo ga ponijeti kući i prenijeti svima koje volimo, svim našim Ivanima. Pred zoru izašli smo iz Kupresa u koloni automobila čiji su se vlasnici zvali Ivan. Dolinom Vrbasa iz Hercegovine pomalo se vraćamo domu.
Kući pjevajući
Cijelim putom pratila nas je pjesma, slušali smo grupe koje vole moji roditelji, mama ih zove grupe u bojama: Plavi orkestar, Bijelo dugme, Crvena jabuka. Zaustavili smo se još nekoliko puta prije Banja Luke, fotografirali se na ćuprijama, uz minarete, razmišljali o onome što je ostalo iza nas i o onome što ćemo još vidjeti kad se jednom vratimo u Bosnu. Jedva čekam ekipu iz razreda da im ispričam kako sam upoznao Bosnu, kako me zagrlila i kako sam ja zagrlio nju. Zemlju „ludog, zbunjenog i normalnog“, zemlju Muje i Hase koje mnogi smatraju blentavima, lijenima i nemarnima jer su Bosanci. Ali Bosanci koje sam ja upoznao su prijatelji. Bili su kod mene u Zagorju, Mateja iz Viteza pjevala je u Supertalentu, predivno je pjevala. Ona je kći tatinog prijatelja Ivana u čijem se autu još uvijek vozi moja mama. Ja sam upoznao njihovu zemlju Bosnu i Hercegovinu i otkrio da se Hrvat u Hercegovini osjeća kao da je doma! Zagrlio sam Bosnu i Bosance, ali i oni mene. Jedva čekam ponovni susret sa zemljom i ljudima!
*Autor ovog teksta učenik je 6. razreda Osnovne škole Novi Marof. Njegov novinarski rad predstavljen je na državnom natjecanju LiDraNo 2018., a voditeljica mu je Sunčica Križan-Kadi.
Pročitajte i ostale tekstove s ovogodišnjeg LiDraNa:
‘Da crkneš od smija’: Zadarski srednjoškolci donose najveće provale i šale u svom školskom listu
[Fotogalerija] Bili smo na otvorenju državne smotre LiDraNo i vidjeli prve nastupe
Veliku fotogaleriju s ovogodišnje smotre LiDraNo možete pronaći u našem albumu na Facebooku, koji se nalazi na ovom linku
