Markiranje je zarazna bolest koja se teško liječi

,,Frende, niš’ se neće dogodit’, nitko neće skužit’!“

Markiranje je zarazna bolest koja se teško liječi. Ja sam se zarazio u prvom razredu srednje škole, u prvom polugodištu, nakon dva mjeseca nastave. Bio sam učenik 1. razreda Industrijske strojarske škole u Zagrebu. Počelo je jednim satom matematike, a završilo gubitkom godine. ,,Frende, niš’ se neće dogodit’, nitko neće skužit’!“ Vjerovao sam im, mislio sam da su mi prijatelji. Umjesto matematike, otišli smo na kavu. Bilo je predobro. Sljedeći tjedan markirali smo tri dana zaredom, po jedan sat poslije velikog odmora. Bilo je oslobađajuće.

Ilustracija: Flickr; Ashley Webb

Nakon toga nekomu je palo na pamet da cijeli dan ne dođemo u školu. Sjećam se, bila je srijeda, otišli smo u igraonicu na Savskom mostu i igrali PS4 od jutra do završetka nastave. Poslije smo uredno sjeli na autobus i s ostalim učenicima došli kući. U četvrtak smo igrali bilijar u Arena centru, u petak smo obilazili dućane u Avenue Mallu, ni u ponedjeljak se nikomu nije vraćalo na nastavu.

Kako je e-Dnevnik pobjedio markiranje

Život je bio lijep

Danima nismo dolazili u školu, imali smo već uhodani ritual: ujutro najprije kava, nakon toga lutanje po gradu, koje je obvezno završavalo odlaskom u McDonalds. Bilo je zanimljivo istraživati grad. Vozili smo se tramvajima i autobusima da zadnjih stanica i natrag, skitali se po Trgu, sretali poznate face i skrivali se po dućanima. Kasnije smo se toliko opustili da petkom nismo čak išli ni u grad! Jednostavno bismo ostali u selu i igrali nogomet po nekoliko sati, potom pili i pušili.

O školi nismo puno ni mislili ni pričali. Povremeno bismo navratili, donijeli kakvu ispričnicu koju smo izvukli od liječnika ili nogometnog kluba. Život je bio lijep…dok nam je glava bila u pijesku.

Jadni pokušaj markiranja u Zagrebu i Osijeku pokazao svu nemoć srednjoškolaca

Dobro došao u stvarnost

Sve do jednog telefonskog poziva: sjedili smo na kavi u City Centru One kada me je nazvao tata i pitao kako je u školi. Odgovorio sam da je dobro i da ne mogu razgovarati, da me razrednica zove u razred, jer počinje sat. Tata je rekao da on upravo razgovara s razrednicom i da je u školi, a da mene ne vidi, kao i da me razrednica dugo nije vidjela.

Bio je kraj polugodišta i ja sam imao preko dvjesto izostanaka. Na obiteljskom sastanku odlučili smo da trebam promijeniti školu i društvo: prebacio sam se u Elektrostrojarsku obrtničku školu, popularnu ,,Selsku“. Čvrsto sam odlučio i obećao sebi i roditeljima da više neću izostajati s nastave.

Roditelji su u sebi riješili problem, povjerovali su mi, nadali su se da ću proći razred i da više neću markirati, ali meni se i dalje nije išlo u školu. Jednostavno se nisam mogao prisiliti da sjedim šest sati na nastavi. Došao sam u školu, sjećam se, bio je sunčan dan, pili smo kavu i odlučili otići na kupanje na bazene Mladost. Tako sam opet počeo izostajati s nastave. Školska godina se primicala kraju, bio je već i konac svibnja, kada sam shvatio da ću pasti razred.

Najluđi izgovori za markiranje s nastave

Iz pogrešaka se uči

Najesen sam ponovo krenuo u prvi razred. Najgore je bilo gledati svoju ekipu iz bivšega razreda, oni u drugom, a ja ponovno u prvi razred. Sa mnom je bio i prijatelj koji je markirao i ponavljao razred kao i ja, pa nam je obojici bilo malo lakše. Ali, imalo je to i svoju lošu stranu, cijelu godinu borili smo se sami sa sobom da ponovno ne počnemo markirati.

Izgurali smo godinu do kraja, prisiljavali sami sebe da sjedimo u razredu šest ili sedam sati, makar je u pojedinim trenutcima bilo neizdrživo. Trud se isplatio, prošli smo razred. Sada smo obojica u drugom razredu. Tri mjeseca su već prošla, ni jedan sat nisam izostao i nadam se da sam se izliječio od bolesti zvane markiranje.

Odgovori