Deseta godišnjica otvaranja kampusa Borongaj: Zašto se ništa nije promijenilo?

Prije točno deset godina, na današnji datum, svečano je otvoren kampus Borongaj. Ovu obljetnicu na kampusu ne obilježavaju. Nemaju ni zašto. Projekt o kojem se govorilo kao o najvećoj investiciji u obrazovanje u posljednjih 150 godina nikada se kao takav neće ostvariti. Mada se nakon prvih doseljenih fakulteta još poneka zgrada u ovih deset godina prebacila u funkciju, bivši vojni prostor i dalje je neiskorišten, a studentima koji su se nadali da će se kampus razviti u ono što je trebao – pravi mali studentski grad – nade su odavno prestale.

Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Grad Zagreb, a i Ministarstvo znanosti i obrazovanja bili su glavni akteri priče. Prva faza gradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj dovršena je 12. listopada 2007. i na istok grada 15. listopada stiglo je oko 4.500 studenata i djelatnika. Hrvatski studiji, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet te Prometni fakultet bili su prvi koji su osjetili život kampusa. Dobili su jedan autobus koji ih je povezivao s gradom te menzu u kojoj su studenti ručali.

Druga faza izgradnje odbačena

Tek je druga faza izgradnje trebala donijeti velike promjene. Zamislite samo: veliki kampus, zelenilo svuda, potočić žubori, zgrade različitih fakulteta pune studenata koji slušaju profesore i upijaju nova znanja. Nakon nastave sjedaju ispod stabla i čitaju knjigu, slušaju glazbu ili samo čavrljaju pripremajući se za odlazak u laboratorij. Studentski dom je blizu, u njemu živi 5.000 studenata. Na kampusu studira 35.000 studenata, a tamo su osim njih i CARnet, SRCE, DHMZ, razni istraživački centri. Iako kampus nije u središtu grada, prometno su povezani tako dobro pa u pauzama stignu i u grad prošetati i kupiti nove kemijske. Iako je promet riješen, velike potrebe za gradom nemaju. Štoviše, studenti koji nisu na kampusu dolaze posjetiti svoje prijatelje koji tamo jesu i uživaju u malom studentskom gradu. Igraju nogomet, košarku i odbojku na terenima dok drugi ispijaju kavu u kafićima ili ručaju u menzi.

Borongaj opet u igri: TVZ planira preseljenje na Kampus i za to će tražiti sredstva iz EU fondova

Nije to samo mašta ili sjećanje iz nekog američkog filma, takav Urbanistički plan uređenja usvojen je u Skupštini Grada Zagreba još 2013. godine, ali baš se ništa od toga nije ostvarilo. Arhitektonska tvrtka Njirić+ koja je taj plan napravila od tada nije kontaktirana. Projekt se pokušavalo, ali nije uspjevalo prijaviti na europske fondove, jer problemi sa prijenosom zemljišta s Ministarstva na Sveučilišta nisu bili do kraja riješeni.

I osim raznih potpisanih ugovora, potrošenog novca na razne studije, planove i dogovore – ništa se posebno nije pomaknulo s mjesta.

Niti jedan fakultet od planiranih nije prešao na Borongaj. Situacija je nakon deset godina i dalje pomalo sumorna: s Hrvatskih studija se bježi, a ostali fakulteti preživljavaju s lošom infrastrukturom.

Da se projekt neće ostvariti kako je bio zamišljen govori i činjenica da se često počelo govoriti da je sve bilo prekomplicirano i veliko, pa se ide na jednostavnije varijante.

Druge faze kakva je bila planirana, iako to izrijekom nitko ne govori ako se uopće o kampusu i priča, nema. Tome u prilog ide i činjenica da je nakon deset godina u četvrtom mjesecu ove godine na Sveučilištu osnovano Povjerenstvo za realizaciju projekta Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj koje radi prema nekom svom planu. Ako uopće  radi, budući da njihov rad nije javno dostupan. Sveučilište uopće nije objavilo da Povjerenstvo postoji, a članovi razgovor s novinarima odbijaju pozivajući se na odluku da će na sve upite odgovarati predsjednica Povjerenstva. Predsjednica je prorektorica Mirjana Hruškar. Na upit kratko odgovara da je u tijeku legalizacija objekta.

– Sveučilište u Zagrebu obavlja potrebne predradnje koje su neophodne za planiranje ZUK Borongaj, te je u pripremi podloga za definiranje faznosti projekta, odgovara Hruškar na pitanje je li Sveučilište odustalo od prethodno dogovorene i zamišljene realizacije druge faze izgradnje.

Uvjeti za studente iz zemlje neznanja

Jedan autobus. Velika udaljenost od grada. Menza koja radi do 16 sati, a petkom samo do 14.30. Bez trgovine, bankomata, trafike ili bilo kakvog mjesta u kojem bi se studenti mogli opskrbiti osnovnim potrepštinama ili hranom. Bez obližnjih kafića u kojima bi na pauzama mogli popiti kavu. Žive na stvarima iz automata. Prostorije studentskih udruga su u raspadu, i fakultetima nedostaje prostora jer neki obavljaju djelatnost i na drugim mjestima u gradu, a nema ni sportske dvorane.

Studenti Hrvatskih studija uređuju organski vrt na kampusu Borongaj

Planova je bilo, međutim niti jedan se nije pokrenuo. Mjesto za koje su se nadali da će postati centar obrazovanja, kampus u punom smislu riječi, mnoge je razočarao. Potencijal ogroman svima pred nosom, zemlju neznanja ostavlja u sivilu.

– Kampus obuhvaća 92.8 hektara površine, a želja je Sveučilišta iskoristiti sve potencijale svojih fakulteta te ih prezentirati na tom prostoru. Po završetku izgradnje koristit će ga 35.000 studenata te je najveća investicija u obrazovanju u posljednjih 150 godina, stoji i danas na stranicama Sveučilišta u Zagrebu.

Osim već spomenuta tri fakulteta, sada se na području kampusa u jednoj zgradi izvodi i stručni studij Ekonomskog fakulteta, a i Prometni fakultet dobio je još jednu zgradu međutim to nije dovoljno za sve potrebe koje ovaj fakultet ima. Pravni fakultet i Sveučilište koriste dio prostora kao arhivu, a otvorena je i nova zgrada Bicro Biocentra.

Kome, čemu služi Povjerenstvo

Tehničko veleučilište Zagreb svoj dio problema je riješilo. Njihova dekanica jedina je koja u Povjerenstvu sjedi od fakulteta ili veleučilišta koji na Borongaju još nemaju ništa. Od Ministarstva je TVZ trebao dobiti zgradu, no službenu potvrdu o tome još nismo dobili. Pobrinuli su se i za ostale, pa je tako svaka sastavnica koja je trebala preseliti na Borongaj dobila upit o potrebama koje ima. Teško je tvrditi da će im se ovaj puta želje ostvariti.

U tablici prilažemo što je koji fakultet te Studentski centar na upit Povjerenstva odgovorio. Fakultet političkih znanosti koji je bio jedan od onih koji se trebaju seliti na kampus u tablici nije naveden, a na upit s FPZG-a odgovaraju da nikakav dopis od Povjerenstva nisu dobili. Jesu li ih zaboravili ili namjerno ignorirali, nije jasno.

Ne smeta previše jer prebacivati fakultete, a ne rješavati probleme poput infrastrukture samo je mučenje studenata te se mnogi najradije ni ne bi selili na takav kampus.

Očitovanje o potrebama za prostornim kapacitetima na ZUK Borongaj, Ured za razvoj, investicije i prostorno planiranje Sveučilišta u Zagrebu – srpanj, 2017.

Ogledalo nefunkcionalnosti sveučilišta i studentske pasivnosti

I dok su druga Sveučilišta povlačila novac iz Europskih fondova za kampuse i studentske domove, Sveučilište u Zagrebu nakon brojnih pokušaja nije napravilo ništa. Problem nedostatka smještaja za studente trebao je biti riješen gradnjom studentskog doma na kampusu, možda i dva. Tada bi još par tisuća studenata moglo mirnije disati bez prodaje ili kupovine doma te bez pretjeranog plaćanja troškova stanovanja u Zagrebu.

[FOTO] Kampus Borongaj - ostaci ostataka jugoslavenske vojarne

Sveučilište u Zagrebu ne nalazi se na Šangajskoj listi 500 najboljih sveučilišta. Tehnološki i organizacijski moglo bi biti puno naprednije. Te 2007. godine učinilo se mnogima da je sve krenulo u smjeru rasta i izgradnje, a da je netko spomenuo današnji datum, 12.10.2017., mnogi bi se bili i zakleli da će se velik dio druge faze već realizirati. Zato se poučeni iskustvom 2027. ne veselimo pretjerano.

I nije sve ovo samo zbog ljepših i lakših uvjeta studiranja, nego zar nitko ne vidi što bi jedan takav kampus značio? Značio bi Gradu, Sveučilištu, studentima, znanstvenicima. Centar obrazovanja, iz zemlje neznanja u zemlju znanja, jače Sveučilište, znanost na višoj razini, Sveučilište na popisu 500 najboljih na Šangajskoj listi, diplomirani studenti cjenjeniji u zemlji i svijetu. Baš su zato ovaj projekt neki nazivali i velikim nacionalnim projektom – važnim za cijelu državu.

I dok tako brojni studenti i mladi tvrde da ih politika ne zanima i ne tiče ih se, a neki idu toliko daleko da vjeruju da politika na njih ne utječe – zaboravljaju da ih je baš politika i njihova veća politička i društvena aktivnost mogla dovesti do kvalitetnijeg obrazovanja u kojem bi moguće i više uživali, zbog kojeg bi bili i sami više cijenjeni. Pa što da se kampus ne razvija i pa što da volje za tim nema i pa što da se novci troše u neke druge, beskorisne svrhe i pa što da je prošlo deset godina? Proći će ih još deset kada će neki možda konačno pronaći posao i onda će proći još deset i još deset kada će njihova djeca krenuti na kampus Borongaj i vozit će se onim istim autobusom, žalit će se da su daleko od grada, da nemaju kafić ni trgovinu, da je previše neiskorištenih i propalih zgrada, da nemaju dvoranu i da je kampus pomalo sumoran tako velik, a tako prazan, i jest će u onoj istoj jednoj menzi koja će raditi do 16 sati, a petkom do 14.30 – a oni će onda toj djeci, mladim studentima, reći: Pa što, i ja sam tako!

Pogledajte kako danas izgleda kampus Borongaj:

[FOTO] Kampus Borongaj – ostaci ostataka jugoslavenske vojarne

Odgovori