Pretraga

Dnevnik jedne brucošice: Moj doživljaj s utakmice Hrvatska-Srbija

A- A+

Već sam neko vrijeme u Zagrebu. Kao što znate tu studiram novinarstvo, a inače sam iz Širokog Brijega. Moje je ime Nera i ovo je moj dnevnik kroz koji možete sa mnom proživljavati moje studentske dane.

22. ožujka 2013.

Ajme meni danas je nogometna utakmica između Hrvatske i Srbije i već vidim kako po svim kafićima, trgovima i ulicama odjekuje Mate Bulić, Tiho Orlić il Thompson onda najednom svi domoljubni i Hrvatska im je u srcu. Vjerojatno će ako pobjedimo završit negdi na cajkama, al nema veze glavno da su već počeli s izljevima mržnje po fejsu.

Pod broj jedan muka mi je što ću tu utakmicu morat gledat jer nogomet prezirem iz dna duše, a pod broj dva zgražat ću se vjerojatno na ekipu u kojoj niko nije stariji od 15 godina di se deru da triba ubit Srbina il četnika. Zašto svaki put ludim kad je neka ovako ‘važna utakmice’? Zato što me frustrira činjenica što je od ovoga napravljen toliki spektakl i svaka cura koja ne zna ni jel lopta okrugla il kockasta ide navijati ko velika. A da je umisto Srbije nama u goste došla neka druga zemlja, ne bi ni znale da se igra.

Druga stvar, stvarno nemam živaca izlistavati fejs koji odjednom polave crvenobjele kockice koda će naši bolje igrat samo zato što će ih 5000 podiliti isti status ili pjesmu. Isto tako već vidim da će se je** sve po spisku Štimcu ako izgubimo, a tad će sigurno i bit objašnjenje da nam je neko od glavnih nogometnih zvjezdica bolestan. Ako pobjedimo onda će se po svim medijima priseravat s tim kako smo prekvalitetni, najbolji i da nam ne gine naslov svjetskog prvaka.

Uglavnom, idem na trg s Jelenom, Krešom, Žacom a doće i moja dva simpatična susjeda, koji nikako ne idu u trgovinu rekla bi jer mi dnevno po pet puta zvone na vrata da posude šećer, mliko il nešto treće.

23. ožujka 2013.

Košto sam i očekivala, naravno da sinoć nije prošlo bez incidenta. Znala sam da je najpametnije bilo da gledamo utakmicu kod mene u stanu jer divljak Žac baš i nije uračunljiv kad je nogomet u pitanju. Nakon već definitvno prevelike količine pive lagano je svak svakome počeo ić na živce, od onih što se guraju do onih što se deru i lupaju gluposti. Dok sam ja stajala sastrane i čekala da pristanu svi euforično slaviti naše ‘velikane’ neki je mali valjda skočio na Jelenu, što logično nije moglo proć bez batina.

Izdvojeni članak

Odjeci utakmice desetljeća: Uhićeno 65 navijača, u Banjoj Luci zapaljena zastava


Žac je nasrno na maloga koji jedva stoji na nogama koliko je pjan a i ne znam jel uopće ide u srednju školu. Krešo i Daniel su ih jedva smirili i vraćali smo se tramvajem diveći se šljivi koju je mali uspio Žacu napraviti na oku. No onda je Kreši palo na pamet kako bi bilo bezveze otić u stan i nastavit se masakrirat, nego smo se vozili sve do Prečkog di njegov frend drži malu birtiju.

Tu je već lagano bio početak kraja. Uz muziku sumnjive kvalitete, masu razbijenig boca i čaša, pokoji slomljeni stol i stolica – pa može se reć da se dobro proslavila pobjeda. Koliko smo se svi razbili nismo bili u stanju ni zvat taksi i ić kući nego je taj vlasnik Igor zaključo kafić i svi smo ostali unutra spavati.

Sljedeće čega se sićam je da nas je ujutro probudila čistačica i doslovno sve, zajedno sa Igorom metlom izbacila na ulicu. Sad kukam i tražim dobru dušu da me izmasira jer sam ukočena od glave do pete.