Pedagoginja vs. gamer: Treba li igrati nasilne videoigre?


Nasilne video igre povećavaju toleranciju na bol

Velik dio slobodnog vremena učenici provode gledajući televiziju ili igrajući igrice, zbog čega znanstvenici neprestano proučavaju kakav će utjecaj na njih imati sadržaj koji upijaju. Neka od istraživanja upozoravaju kako će dugotrajna izloženost nasilnim sadržajima potaknuti agresivno ponašanje djece. No postoji mnogo igrača koji nakon što odigraju neku nasilnu videoigru nastave voditi normalan život bez izljeva bijesa i nasilja.

Već godinama sociolozima i psiholozima zanimljiv je utjecaj kompjutorskih igara na mlade ljude. Posebna pažnja posvećuje se nasilnim videoigrama. One nude priču koju igrač treba savladati pri čemu se poistovjećuje s glavnim likom bez obzira na to kakav on bio. Uz to nagrađuju krive vrijednosti, jer svaki ubijeni čovjek, provaljeni auto ili srušena kuća donose bodove, a sve radnje igrač sustavno ponavlja što može dovesti do prihvaćanja nasilja kao sredstva za rješavanje konflikata. Svejedno, to uopće ne mora biti tako. Sve ovisi o mjeri i kutu promatranja nasilnih videoigara.

Ovisnost o videoigrama ili kemijska ovisnost, sve je to isto

U svom istraživanju o povezanosti medijskog nasilja s agresivnim ponašanjem prema vršnjacima doc. dr. sc. Vesna Bilić upozorila je kako učenici koji igraju nasilne videoigrice češće iskazuju fizičko, verbalno i indirektno nasilje nad vršnjacima. 

– Mlađa djeca u nepovoljnoj obiteljskoj situaciji teže se odupiru igricama jer su im one često bijeg od loših ocjena, manjka samopoštovanja i ostalih problema. Igrice su područje u kojem se osjećaju jako uspješni, one ih nagrađuju i to im daje osjećaj zadovoljstva i ugode, ističe Bilić.

Igranjem igara mnogi u stvarnom svijetu nagomilavaju probleme i obveze, a uzimaju si dragocjeno vrijeme. Često puta se zbog toga ponovno bježi u virtualni svijet. Na taj način se stvara ovisnost o videoigrama, koje se po svojim mehanizmima ne razlikuju od kemijskih ovisnosti.

Iskustvo gamera

Međutim ne bi se svi gameri složili s psihologinjom Bilić. Pero je apsolvent Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji igra igrice još od ranog djetinjstva. Ipak to nije na njega utjecalo negativno, jer ne da ne riješava problema nasiljem, već je uspješan u mnogim područjima svog života.

Priznaje da je bilo trenutaka kada bi ‘gejmanje’ s društvom znalo potrajati po 4-5 sati i duže, no Pero nikad nije bio ovisnik o videoigrama. – Takvu kategorizaciju smatram lošom. Igranje igrica je provođenje slobodnog vremena, a kad si klinac igraš igrice, igraš se vani s prijateljima i važno ti je da je društvo uključeno, smatra ovaj gamer.

Osim druženja s prijateljima Pero vidi još pozitivnih strana videoigara. – Neke igre vam razvijaju kreativno zaključivanje i razmišljanje. Treba puno čitati i paziti, posebno u RPG-ovima i strategijama, pa naučiš razmišljati unutar danog konteksta te prilagođavati svoje akcije situacijama u kojima se nalaziš, objasnio je.

Zbog Silent Hilla i Resident Evila se bojao mraka

Igre nasilnog sadržaja ipak su na njega utjecale nešto drugačije. – Sjećam se prve Silent Hill igre. Poslije nje sam se bojao mraka, a isto je bilo i sa Resident Evilom. Kasnije sam se navikao na to nasilje i strah, jer je postao dio svakodnevice.  

Osim nasilnih igrica Pero je prošao i ‘faze’ igranja u kojima se ne odvaja od igrice sve dok je ne završi.

– Jedno takvo iskustvo bilo je prije nekoliko godina sa igranjem igrice Morrowind. Igrao sam je od kada sam se probudio pa do trenutka kada bi išao spavati. I tako tjednima. Nakon nekog vremena sam je se jednostavno zasitio i prestao jer sam shvatio da gubim dane i tjedne na običnu igricu, ispričao nam je.

Prema mišljenju psihologinje, Pero je mogao lakše postupiti racionalno zato što je već bio nešto zreliji.

Povijest videoigrica ispod 3 minute

Razgovor i roditeljska kontrola

Postoje različite igrice, a gamer s kojim smo razgovarali tvrdi da bi svojem djetetu u budućnosti uvijek dopustio da igra igrice. Pritom bi pripazio na dozu roditeljske kontrole, ali i na razgovor s djetetom. Pero smatra kako je priča o imitiranju scena iz nasilnih igrica u stvarnosti zapravo prenapuhana.

 – Većina mojih prijatelja i ja igrali smo nasilne i ‘psihopatske’ igrice
dok smo bili djeca, pa nismo bili nasilni i nije nam padalo na pamet da
pokušamo nešto imitirati, objasnio je.

Ovaj igrač videoigara smatra kako je najbitnije da roditelji sjednu i po mogućnosti s djetetom zaigraju igricu, pa shvate o čemu se radi i onda im na taj način pristupe i objasne kako i u tome moraju imati mjeru.

Odgovori