[NE]LOGIČNO Kurikularna reforma: Hoće li roditelji dobiti pravo da odlučuju što je činjenica, a što ne?

Kurikularna reforma opet je u fokusu javnosti. Dijelovi međupredmetnih tema Građanskog odgoja i Zdravlja koji sadrže istaknutu odgojnu dimenziju mogli bi postati izborni. U kreiranju njihovog sadržaja, prateći svoja uvjerenja, sudjelovali bi i roditelji. Stoji to u članku 27. izmjena i dopuna Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama čiju je analizu jučer objavio Novi list. Nakon toga uslijedile su burne reakcije javnosti, a svi se pitaju što to točno znači, koji će sadržaji postati izborni, po kojim će se kriterijima to određivati te na koji će način o njima djeca učiti. Odlučili smo stoga pregledati sporni članak te se pozabaviti nelogičnostima koje iz njegove primjene mogu proizaći. Ima ih nekoliko, a njihovu detaljnu analizu donosimo u nastavku. Za više ovakvih sadržaja, zapratite Nelogično.

Foto: Srednja.hr

Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak izašla ususret zahtjevima konzervativnih udruga koje su tražile da međupredmetne teme Zdravlje i Građanski odgoj budu izborne, i da im prethodi roditeljska suglasnost. Piše to jučer Novi list povodom spornih dopuna članka 27. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama.

Članak 27.

Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti.

Koji sadržaji imaju ‘istaknutu odgojnu dimenziju’ i gdje povući granicu?

Gore smo citirali dopune članka 27. i crvenom označili sve dijelove koji su nam ostali nejasni. Prvenstveno, veoma je teško razumjeti što Ministarstvo znanosti i obrazovanja misli pod sintagmom ‘istaknuta odgojna dimenzija’, odnosno kako će i prema kojim kriterijima to određivati Agencija za odgoj i obrazovanje. S obzirom na spoznaju da su osnovne i srednje škole odgojno-obrazovne ustanove, otvara se pitanje gdje točno povući granicu kod utvrđivanja ‘odgojne dimenzije’ međupredmetnog sadržaja. Gdje će sa sigurnošću moći reći da je neka tema više odgojna nego obrazovna te bi ju stoga trebalo utvrditi izbornom i, ovisno o raznolikim stavovima roditelja, donijeti alternativni modul.

Osim toga, donošenje alternativnog modula koje MZO navodi u dopuni članka, implicira da su vrijednosni sustavi binarni. Ako se neka tema utvrdi izbornom zbog odgojne komponente, tko garantira da kod stvaranja alternativnog modula izbornom sadržaju neće biti više suprostavljenih prijedloga? Hoće li onda u tom slučaju postojati 2,3 ili 4 dodatna modula kako bi se zadovoljili različiti stavovi i uvjerenja roditelja sve djece pa bi se o nekim temama moglo učiti na n načina, kako kome odgovara?

Pravo na izbor ili pravo na negiranje činjenica?

U javnosti je najspornije prošao dio koji određuje da će roditelji, između alternativnih modula, birati onaj koji je ‘u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti’. Naizgled, zvuči sasvim ok ako se cijela priča pokušava prodati kao pravo roditelja na odabir kako će odgajati svoje dijete. No, svaki roditelj to svoje pravo već ima. Ono što se događa jest da se ovim putem otvara put roditeljima da utječu na formalne sadržaje koji se sustavno uče u školama, što uzrokuje poteškoće na više razina.

Prvenstveno, uzmimo za primjer dio međupredmetne teme Zdravlje o homoseksualnosti ili masturbaciji. U našem se društvu, čini nam se, navedene teme često stavljaju (isključivo) pod okrilje odgoja roditelja, odnosno smatraju se pitanjem stavova i vrijednosti. No, to nije pitanje samo stava, jer su homoseksualnost i masturbacija bili predmetima istraživanja te o njima sada već imamo dovoljno činjeničnog znanja. Naposljetku, naši se stavovi formiraju, između ostalog, i ovisno o tome što znamo ili ne znamo o nečemu. Dakle, o temama poput tih jednostavno je nemoguće raspravljati isključivo na razini vrijednosti i uvjerenja, ako u jednadžbu ne uključimo i činjenice. U tom slučaju, zasigurno će doći do sukoba onih koji to smatraju izrazito odgojnim pitanjem i onih koji o tome ipak imaju neke činjenice (koji taj sadržaj smatraju obrazovnim). To opet otvara nova pitanja – na koji će način djeca učiti o tim sadržajima i hoće li činjenice dobiti pripadajući znanstveno utemeljeni primat?

Drugo, otvaranje prostora roditeljima da utječu na međupredmetne sadržaje koji uključuju ‘izrazito odgojnu komponentu’ znači mogućnost direktnog uplitanja roditelja u sadržaj ostalih obveznih i izbornih predmeta u školama (jer se međupredmetne teme obrađuju, kako samo ime kaže, kroz nekoliko nastavnih predmeta, interdisciplinarno). Ako se roditeljima i to dozvoli, u praksi uloga nastavnika kao pedagoga i odgojitelja bit će na neki način obesmislena,  a istovremeno znači petljanje u barem dio nastavnog gradiva nekog predmeta za koji je nastavnik koji ga drži adekvatno obrazovan, a roditelj ne mora nužno biti.

Činjenica je ono što se može nepobitno utvrditi, a ne izabrati

Činjenica je ono što se može neupitno i nepobitno utvrditi. Stav je trajno mišljenje, osjećaj ili ponašanje prema nečemu. Dok kod činjeničnih tvrdnji vrlo lako možemo odrediti istinitosnu vrijednost (nešto je činjenica ili nije), sa stavovima je ponešto drugačije. Kod opravdavanja stavova služimo se argumentima, osjećajima, pretpostavkama (ne nužno dokazima i empirijskim istraživanjima) i ne možemo samo tako reći da je neki stav istinit ili neistinit. Primjerice, tvrdnji ‘homoseksualnost nije bolest’ vrlo lako utvrdimo istinitosnu vrijednost, dok kod vrijednosnog suda ‘homoseksualnost ne bi trebalo podržavati’ ne možemo utvrditi da je istinita ili ne. Tu se već povodi rasprava o ispravnosti i moralnoj opravdanosti nečega, što je opet puno dublje pitanje i ovisno o nekom činjeničnom znanju.

Kada spominjemo izbornost i alternativne module kod sadržaja s ‘istaknutom odgojnom dimenzijom’, nikako ne smijemo zaboraviti da činjeničnost ne može biti predmetom izbora. Nešto je istinito ili neistinito potpuno neovisno o tome kakav je naš stav prema tome. Isto tako, nešto istovremeno ne može biti i ne biti činjenica. Tako je, neovisno o vjerovanju većine da je ravna ploča, Zemlja bila okrugla i prije 1000 godina, a usprkos homofobiji i negativnom stavu, homoseksualnost nije bolest, što je lako dokazivo uzevši u obzir tek nekoliko temeljnih istraživanja. U tom kontekstu, činjenice nisu i ne mogu biti relativne pa shodno tome nitko ne može imati pravo na izbor u smislu da odabire što je činjenica, a što ne. Međutim, teško je zamisliti kako vrijednosne ili moralne sudove o kojima se uči u školama odvojiti od činjenica na kojima se, između ostalog, baziraju. To je moguće ako dođe do negiranja činjenica, što u svakom slučaju znači intervenciju koja nikako nije opravdana.


Za više ovakvih sadržaja, zapratite Nelogično.

One comment

Odgovori