[NE]LOGIČNO Micro(ne)logična zavrzlama oko microbitova

Prije nekoliko dana objavili smo komentar nastavnika informatike Marka Šolića. Pisao je o Microbitovima, malenim računalima dizajniranim za jednostavno programiranje, Nenadu Bakiću te nastaloj zavrzlami projekta Ministarstva znanosti i obrazovanja u vezi nabave tih uređaja. Nakon objave njegovog teksta, dobili smo primjedbe na nelogičnosti koje je koristio u argumentaciji. Iz tog razloga, odlučili smo analizirati cijeli komentar te svaku pojedinačnu tvrdnju demistificirati.

Microbitovi | Foto: Facebook stranica Blaženke Divjak, srednja.hr
Micro(ne)bitna zavrzlama

Rasprave o Nenadu Bakiću i microbitovima u zadnje su vrijeme vrlo česte i žestoke. Neki ga svesrdno brane, neki razapinju, nekima u cijeloj jednadžbi uopće nije bitan. Na portalu Srednja.hr nedavno smo objavili stavove nastavnika informatike Marka Šolića, koji su naišli na primjedbe u vezi nelogičnosti i slabog zaključivanja. Njegov smo tekst odlučili analizirati te provjeriti koliko su primjedbe bile opravdane.

Dva (ne)povezana pitanja:

1. Je li sve povezano s ovim projektom legalno, transparentno, i po mogućnosti altruistično?

2. Jesu li microbitovi korisni za hrvatske učenike, odnosno je li cijeli projekt koristan za hrvatsko školstvo?

Autor svoj tekst započinje navodeći dva pitanja u vezi Nenada Bakića i microbitova, o kojima se, smatra, u javnosti često raspravlja implicirajući da su neraskidivo povezana. On tvrdi da nisu. S autorom se možemo složiti da odgovor ‘NE’ na prvo ne povlači nužno ‘NE’ na drugo pitanje, kao što ni odgovor ‘DA’ na drugo pitanje ne povlači nužno ‘DA’ i na prvo. Ali reći da dva pitanja uopće nisu povezana, malo je nespretno.

Jasno, ako postoje neke indikacije da je natječaj za nabavu microbitova obavljen čudno i da se u nekim dijelovima previše detaljiziralo (npr. veličina uređaja je bila zadana natječajem), to ne znači nužno da microbitovi nisu korisni ili da cijeli projekt nije koristan za hrvatsko školstvo. Ali je ipak dovoljno da bi se bacila sumnja na korisnost uređaja, doduše nešto manja nego sumnjs u korist za školstvo od cijelog projekta. Dakle, ne možemo govoriti o potpunoj nepovezanosti dvaju pitanja. Jer ako je sama nabava tih (zasad pretpostavimo, jako korisnih) microbitova potrebna i plemenita, zašto se onda ne odvija preko urednih natječaja na koje nema ovakvih primjedbi? Sumnja je, čini se, ipak opravdana.

Osim toga, autor kaže da ‘svi’ oni koji se bave tim pitanjima su zapravo ‘svi osim onih stručnjaka koji o tome mogu nešto reći’. Dok za drugo pitanje to može imati smisla, i to isključivo vezano uz korisnost uređaja, ali ne i cijelog projekta, za prvo pitanje (kao i implikacije koje to pitanje povlači) je bespredmetno tvrditi da netko nema pravo ili nije kompetentan govoriti o tome. Svaki odgovorni građanin ima se pravo pitati poštuju li se procedure, kakvi su natječaji i jesu li namješteni ili bar sumnjivi, za što mu ne trebaju neke formalno stečene kompetencije osim zdravog razuma. Kada bi pokušali zamisliti da autor ovime implicira da o tome (op. a. prvom pitanju) može raspravljati samo nekolicina stručnjaka (možda pravnika? filozofa?), to bi povlačilo primjenu tog principa i na sve ostale rasprave, od pobačaja do potrebe vojnog naoružanja. Kada bi se to univerzalno provodilo, svakodnevno bi se kršila temeljna načela demokracije. Usto, u ovom slučaju, argument forme ‘nemoj pričati o tome jer u tom području nemaš formalno obrazovanje/nisi kompetentan’ je neopravdani ad hominem jer stručnost ili kompetencije pojedinca nužno ne određuju njegovo pravo da se pita ili da sumnja pa ovdje nisu ni relevantne.

Microbitovi nisu beskorisni

Autor u drugom dijelu teksta izrazito dobro, jasno i ispravnim načinom argumentira u prilog korisnosti i iskoristivosti microbitova. Osim što ih detaljno opisuje, uspoređuje s konkurencijom, navodi kako se koriste i zašto, on navodi i aktualne primjere rada s microbitovima u Hrvatskoj (npr. pametna kasica prasica). Tako, moglo bi se reći, otklanja sumnju s tvrdnje da su microbitovi beskorisni.

No, drugo pitanje koje navodi nije vezano samo za korisnost microbitova kao uređaja, već i cijelog projekta za hrvatsko školstvo. Navodeći argumente u prilog iskoristivosti i korisnosti microbitova, autor ne otklanja sumnju da će posao države s Bakićem oko microbitova imati neke potencijalno negativne implikacije za hrvatsko školstvo. Još uvijek ostaje pitanje čemu potreba upitnih, suviše detaljnih natječaja ako se, s obzirom na izrazitu korisnost microbitova, sve moglo odraditi tako da nema primjedbe na samu proceduru.

Ne uspijeva opravdati Bakića i suviše detaljne natječaje

Dovoljno prostora kritici autor ostavlja i argumentirajući vezano za prvo pitanje (procedura i natječaji, pitanje filantropije). Osim što se koristi osobnim, anegdotalnim argumentima dok raspravlja o Bakiću, često se referira i na stvari koje nemaju veze sa spornom temom te se čini kao da gubi fokus jer ne pronalazi dovoljno evidencijske građe za opovrgavanje sumnji u netransparentnost natječaja. Ili pak za jedne tvrdnje pogrešno misli da su povezane s konkluzijom kojoj pokušava argumentirati u prilog. To provlači kroz tekst navodeći pitanja koja susreće u nastavničkim grupama i odgovarajući na njih. Njihovu analizu donosimo u nastavku.

“Je li Bakić nekakav neoliberal koji ovo radi isključivo iz vlastitih interesa? Koga briga, odgovor na to pitanje niti malo ne utječe na moju nastavu”

– Marko Šolić, Srednja.hr, 16. listopada

Prvenstveno, mislim da autor ovdje pogrešno predstavlja pitanje. Djelovanje isključivo iz vlastitih interesa ne mora nužno biti loše pa mi se ne čini da ljudi sa samim time imaju preveliki problem. Primjerice, ako radite neki posao samo zato da dobijete plaću – to je djelovanje isključivo iz vlastitih interesa. Jel netko to smatra spornim? Čini se da ne. Možemo se složiti da je promicanje vlastitih interesa problematično kada na taj način nekome činimo štetu. Dakle, stvarno pitanje bilo bi ‘radi li ovo Bakić iz vlastitih interesa koji će školstvu/nastavnicima/građanima uzrokovati štetu?’. Kada na tako postavljeno pitanje promotrimo odgovor autora (‘nije bitno jer na mene ne utječe’) uviđamo koliko je zapravo taj odgovor sporan. Prvenstveno, moguć je prigovor da se autor treba udaljiti od vlastitih interesa te pogledati kako bi nešto moglo utjecati na cijelo društvo, a ne samo na pojedinca koji iznosi argument. Istovremeno, to je i ironično jer na pitanje o negativnim implikacijama promicanja vlastite koristi, autor odgovara uzimanjem u obzir isključivo vlastitih interesa (‘moja nastava’).

Ukratko, reći da nešto nije bitno (‘koga briga’) samo zato što to na vas neće negativno utjecati, ishitreni je skok ‘meni ne smeta, dakle, neće nikome’ što je samoočevidna pogreška u zaključivanju – kako na osnovu toga što nemate problem s nečim možete sa sigurnošću zaključiti da neće imati ni drugi?

“Koliko će nas ovo sve koštati? Ništa, osim 3.5 milijuna za uređaje”

– Marko Šolić, Srednja.hr, 16. listopada

Ovo pitanje, koje autor pokušava jednostavno riješiti, itekako je bitno ako postoji sumnja na Bakićeve namjere i, shodno tome korisnost posla s microbitovima za hrvatsko školstvo. Sasvim je razumljivo da će se netko, sumnjajući u negativne implikacije, pitati gdje će završiti 3.5 milijuna kuna – hoće li datim novcem uvjetovati daljnji gubitak (većih iznosa) novca ili se radi o korisnoj investiciji.

“Nakon neizbježne tirade o onome o čemu se priča u medijima, prijeđimo konačno na bitnu temu: rad sa samim uređajima”

– Marko Šolić, Srednja.hr, 16. listopada

Ovakvo razlikovanje ‘bitno-nebitno’ proizlazi iz autorovog (pogrešnog) odvajanja gore navedenih pitanja kao potpuno nepovezanih. Ako shvaćamo da neki odgovori (ili izostanak odgovora!) na prvo pitanje uzrokuju sumnju u odgovor na drugo, onda nam postaje jasno da ne možemo važnost pitanja promatrati odvojeno baš zbog njihove povezanosti. Osim toga, ne bavljenjem jednim od njih značilo bi ignoriranje potencijalnih negativnih posljedica koje mogu proizaći.

Kada u obzir uzmemo i dosta lošu argumentaciju autora oko natječaja, legalnosti i filantropije iza cijelog posla, čini se da autor koristi ovo upućivanje da postoje bitnije stvari kao taktiku skretanja fokusa rasprave, koja pak funkcionira na principu da se od jednog problema pokušavamo udaljiti implicitno tvrdeći da je nebitan samo zato što postoje bitniji.

Kako vidimo iz priloženog, nastavnik informatike nije baš uspio odagnati sumnje oko transparentnosti natječaja i filantropskih nastojanja Nenada Bakića što nas dovodi do pitanja implikacija u slučaju da su sumnje u spomenute stvari opravdane. To pitanje je vezano uz korist posla s microbitovima za hrvatsko školstvo.

Kako sumnja u korist projekta za cijelo školstvo ostaje postojana?

Za korist cijelog posla oko microbitova, osim njihove dobre iskoristivosti, bitna je i namjera te proceduralni postupak koji stoje iza. Ako postoji sumnja da će se posao provesti tako što se pogoduje samo jednoj osobi ili skupini ljudi, onda se otvara i pitanje kakve bi to posljedice moglo imati za hrvatski školski sustav.

Da zaključimo: kupnja microbitova barem će u jednu ruku biti dobra iz dosta bitnog razloga – microbitovi su korisni i daju se upotrijebiti na mali milijun načina. Ali s druge strane postoji ne baš zanemariva sumnja u cijeli posao oko nabave spomenutih uređaja koja za sobom povlači niz zanimljivih pitanja. Hoće li već sljedeće godine država morati izdvojiti previše novca za edukaciju nastavnika? Ako hoće, preko čijih će leđa to ići? Ako pak država ne bude imala novca za edukacije, hoćemo li kupljene uređaje (na koje je potrošeno 3.5 milijuna kuna) ostaviti da kupe prašinu? Ništa to nije definitivan argument, čak ni dovoljno dobar razlog da zaključimo kako Bakić (1) nema dobre namjere i (2) da posao microbitova nosi negativne posljedice. No, itekako ima materijala za postojanje sumnje i postavljanje pitanja (i traženja odgovora na ta pitanja), koje autor spomenutog teksta pokušava prikazati kao besmislene i neosnovane.

Odgovori