[NE]LOGIČNO Predsjednik Ustavnog suda dao intervju pun logičkih pogrešaka i pseudoargumenata

Nakon što se ponovno aktualizirala priča o plagijatu Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda, odlučio je izići u javnost i odgovoriti na pitanja. Javio se novinaru Nenadu Jariću Dauenhaeru s portala Index.hr i pristao odogovarati na škakljiva pitanja u intervjuu. Intervju smo nakon objave rastavili na proste faktore i tako uočili da je Šeparović retorički uglavnom izbjegavao odgovore na pitanja, a u slučajevima kada je odgovor dao, nerijetko je iskoristio logičku pogrešku ili pseudoargumente.

Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda | Foto: Youtube screenshot, srednja.hr

Opsežan intervju, uglavnom o pravilima citiranja i mišljenju saborskog Odbora za etiku o plagijatu predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića možete pročitati na portalu Index.hr. Za potrebe ovog teksta, taj smo intervju detaljno analizirali te pronašli nekoliko spornih izjava, odnosno načina argumentiranja kod Šeparovića, čiju raščlambu donosimo u nastavku.

„Kako na razini institucije nisu usvojena ujednačena pravila citiranja, tako nije usvojeno niti pravilo koje bi nalagalo da se dio teksta koji se doslovno prenosi iz nekog drugog izvora mora posebno izdvojiti stavljanjem navodnih znakova“

Ovo je prvi argument koji Šeparović koristi u svojoj apologiji pokušavajući pokazati kako na Pravnom fakultetu ne postoji pravilo koje kaže ‘što citiraš, ide u navodnike’ pa ga on nije morao slijediti, odnosno nije ga mogao prekršiti. Premda se naizgled čini legitimno da mora postojati neki propis, kako bi se možebitno prekršio, ovdje nije slučaj o opravdanoj opasci jer se radi o trivijalnom, zdravorazumnom pravilu. Nije li ovaj Šeparovićev pokušaj opravdanja jednak onome učenika koji svoju nemogućnost pisanja slova R opravdava činjenicom da nije bio u školi kada se to slovo učilo?

Zapravo, radi se o još goroj situaciji – učenika bi još nekako mogli i shvatiti jer (1) nikako ne želi snositi sankcije i (2) radi se o djetetu koje obrambeno reagira. Ali kada opravdanje te razine izusti predsjednik Ustavnog suda, trebalo bi biti jasno koliko je to besmisleno.

“Ta tvrdnja da se iz moje disertacije ne vidi što su citati je promašena jer bi u tom slučaju većina doktorata na Pravnom fakultetu i na drugim fakultetima bili plagijati”

Drugi pokušaj. Drugim riječima, Šeparović kaže kako nije moguće da je njegov rad plagijat jer bi to značilo da su i brojni drugi radovi plagijati. Međutim, te dvije propozicije ne opovrgavaju jedna drugu i potpuno mogu koegzistirati. Je li nešto plagijat ili nije ovisi o tome je li i u kolikoj mjeri prepisano od drugog autora bez adekvatnog navođenja izvora. Relevantno je, dakle poštivanje pisanih i nepisanih pravila citiranja i navođenja izvora. S druge strane, potpuno je irelevantno koliki broj ljudi poštuje ta pravila jer nije tako da nešto prestane biti istina, samo zato što je veliki broj uvjeren da nije.

Kada bi se pravila, a posljedično možda i zakoni, mijenjali i prilagođavali kako Šeparović implicira, sutra bismo neki slučaj krađe ili ubojstva mogli opravdati time da to puno ljudi radi pa stoga nije ni pogrešno. Ovdje se radi o zanemarivanju univerzalizacije pravila, odnosno njihove prirodne težnje da nose opća načela i odnose se na sve ljude neovisno o tome kakav stav ili ponašanje pogođeni ljudi imali o tom pravilu.

“Mene zanima zašto sveučilišta nisu donijela neka univerzalna pravila citiranja, zašto to nije učinio Pravni fakultet ili zašto to nije učinio Odbor za etiku?”

Ovom tvrdnjom Šeparović pokušava argumentirati dvije zasebne teze: (1) nisam dužan citirati i (2) nije na meni da ih donosim i/ili poštujem. Prvenstveno, ovo je jedan u nizu argumenata koje predsjednik Ustavnog suda koristi ne bi li dokazao da on nije dužan citirati i navoditi izvore budući da ne postoje ujednačena pravila. Međutim, bez obzira na to što se od institucije do institucije razlikuju pravila za citiranje, to ne znači da se nijednog ne treba pridržavati ili da treba izmisliti sebi svojstven način citiranja. Osim toga, pravilo stavljanja navodnika pri doslovnom navođenju tuđih riječi (ili navoda!) nije nešto što je ovisno o sveučilišnim pravilnicima, budući da ga se pridržavaju i učenici osnovnih i srednjih škola.

U drugom slučaju, Šeparović suptilno pokušava promijeniti spornu tezu (je li njegov doktorat plagijat ili ne) tako da se osvrće na ujednačena pravila citiranja, idući toliko daleko da polemizira o tome tko ih je i kako trebao donijeti. Gotovo kao da kaže ‘moj doktorat nije plagijat, a o tome zašto nije možete upitati one koji su trebali donijeti univerzalna pravila’. Dok mu ovo super služi kao metoda odvraćanja pozornosti, dodatno je pojačava težnjom da čitav teret dokazivanja o plagijatu prebaci na nekog drugog aktera ili instituciju.

“Zar mislite da me ne bi netko od svih pustih autora koje sam citirao optužio da sam plagirao?”

Kruna argumentiranja kako njegov doktorat nije plagijat leži u citiranoj retoričkoj smicalici. Cijelu situaciju Šeparović pokušava reinterpretirati u svoju korist, pomalo apelirajući na nevjerojatnost činjenice da ga nitko nije prijavio za plagijat. Tako pokušava, valjda, sugerirati zaključak da njegov doktorat nije plagijat. Ovakav je način zaključivanja nadasve sličan turskim sapunicama gdje se osumnjičeni za prevaru brani tvrdnjom ‘da sam te prevario, sigurno bih to bolje sakrio’ sugerirajući kako je vjeran.

Nažalost, ovo nije argument. Da ponovimo: odgovor na pitanje je li nešto plagijat ili ne ovisi isključivo o tome citira li ispravno autor rada i u kolikoj mjeri druge autore čije je materijale koristio. Je li nešto plagijat ili ne, s druge strane, uopće ne ovisi o tome koliko su i jesu li uopće drugi autori pratili poštujete li ili ne pravila citiranja i navođenja izvora. Činjenica da Šeparovića nitko nije optužio može biti posljedica toga što drugi autori (koje je, recimo, plagirao) ne žele ulaziti u javni sukob s njim ili uopće ne znaju za to da su plagirani. Jednako je vjerojatno da je bilo koje od tih objašnjenja upravo ono istinito pa nije jasno kako Šeparović, na temelju izostanka javnih optužbi drugih autora, zaključuje da njegov (ili bilo čiji tuđi) doktorat nije plagiran.

“To je odluka Ustavnog suda koju svatko mora poštivati”

Ovu tvrdnu Šeparović koristi u trenutku kada novinar propituje što je točno odlučio Ustavni sud u vezi ovlasti Odbora koji je donio mišljenje o njegovom plagijatu. Bez obzira što se radi o odluci koju svi, pridržavamo li se zakona i demokratskih uzusa države u kojoj živimo, trebamo poštovati, to ne znači da je odluka ispravna i/ili da ju ne treba propitkivati. Ako je to ono što Šeparović implicira ovom tvrdnjom, onda čini pogrešku pozivanja na autoritet.

“To je jedina moguća interpretacija”

Neispravnost ove tvrdnje možda je banalno uopće iznositi. Samo dva kratka protuargumenta: (1) ako postoji sukob oko različitih interpretacija, onda očigledno nie istina da postoji jedna jedina moguća interpretacija, i (2) na temelju čega Šeparović implicira da je njegov sud jedini ispravan sud? Moguće je da je, primjerice, u krivu.

U ostatku intervjua, kao što je i slučaj u nekim od navedenih odgovora, Šeparović zapravo vrlo rijetko direktno odgovara na pitanje ili ga potpuno zaobilazi. Eklatantan primjer njegovog okolišanja vidi se kod pitanja o tome misli li da je, s obzirom na neke okolnosti, njegova mentorica prikladna za članicu HAZU-a, gdje Šeparović priča o tome kako je upoznao svoju mentoricu i kakve ona osobine ima.

Tendencija za pseudoargumentima i izbjegavanjem odgovora na pitanja postaje još nejasnija kada uzmemo u obzir činjenicu da je Šeparović sam zatražio intervju, no motiv njegovog poteza ostavit ćemo vama na prosudbu.


Za više ovakvih sadržaja zapratite Nelogično.

One comment

Odgovori