Pretraga

Biciklist iz Švicarske na putu do Nepala navratio u Hrvatsku

A- A+

Vozio sam se autom po magistrali prema Zadru, prema Jeleni Šoši, Zadranki koja je biciklirala od svoje kuće do Irana, a meni je bila velika potpora kada sam i sam krenuo tim putem. U autu je bila Angeliki, s kojom sam studirao u Njemačkoj i povezao dok sam se nekoliko dana opraštao s Europom u Ateni. Sudbina je očito htjela da tada sretnem Daria Eberlia, Švicarca na putu prema Nepalu i Sotiriu Zoumpou, koja je iz zemalja Beneluxa gdje je završavala studij išla prema Ioannini, gradiću na sjeveru Grčke kroz koji sam imao sreću proći prije dolaska na Meteore.

Foto: Dario Eberli

Dario mi je tada objasnio kako planira doći do Kapadokije, a na jedan mali papirić sam mu dao upute kako će u jednoj dolini pronaći Charlotte i Yilmaz, neobični nizozemsko-turski par koji je odlučio provesti svoj život izvan civilizacije, baš onako kako su Yilmazovi praoci živjeli u tim krajevima.

Prije mjesec dana stigao je mail od Daria koji je sretno pronašao moj idealistički dvojac. Premda nisu nabavili konje kako su mi govorili, u obitelj je pristiglo nekoliko novih pasa, dok će im konji tek u budućnosti praviti društvo. Nije bilo drugo nego pitati Daria nekoliko pitanja o stilu putovanja biciklom koje možete pročitati u intervjuu na hrvatskom ili na engleskom u izvornom obliku njegovih odgovora. Samo pedalirajte.

Foto: Dario Eberli

Dario, od kuda si krenuo i gdje ideš?

Krenuo sam prije osam mjeseci iz Švicarske. Trenutačno se nalazim u središnjoj Turskoj, a mislim da će mi trebati još osam do Nepala koji mi je konačno odredište.

Foto: Dario Eberli

Koliko vremena planiraš biti na cesti i kako ti se percepcija vremena promijenila od kada si na njoj?

Na početku sam mislio da će mi trebati malo više od godine, ali kako je vrijeme prilazilo ispod mojih kotača, shvatio sam da želim u potpunosti živjeti ovo putovanje. Trebao sam usporiti sebe i uzeti svoje vrijeme. Zapravo to nije uzimanje vremena, nego hvatanje trenutka. Tako sam se zadržao u raznim mjestima s ekstremno zahvalnim i zanimljivim ljudima, za čime nimalo ne žalim. Dan više ili manje ne znači toliko te tako cijenim ovo putovanje.

Koji je najlakši način objasniti ljudima kako je bicikliranje najbolja metoda putovanja?

Stvar s biciklom je da ostaneš u humanom kontaktu putovanja. Ne možeš ići brže od onoga koliko ti tijelo dopušta, a mozak ti se adaptira na kilometre koje si prešao koristeći vlastitu energiju. Također je bitno što vidiš svako mjesto kroz koje prođeš. Imaš vremena pogledati uokolo ili stati ako je krajolik takav da ga treba pažljivo pregledati. Nikada nemaš osjećaj da si teleportiran na mjesto pa tako ni nema osjećaja da mu ne pripadaš. Točno znaš kuda si prošao i osjećaš zaslugu što si sam tamo stigao. Naposljetku, najbitnije je što kroz cikloturizam vrlo lagano upoznaš nove ljude. Lokalci su uvijek zaintrigirani te postavljaju pitanja, a kada ne ideš prebrzo lakše je ostvariti kontakt s ljudima koji su oko tebe.

Foto: Dario Eberli

Možeš li podijeliti angedotu s puta s našim čitateljima?

Generalno, spontana gostoljublivost ljudi je ono što se najviše cijeni na ovakvom putovanju. Jedno popodne me zahvatila oluja te sam trebao naći zakriveno mjesto na kojem bi mogao kampirati. Mislio sam pitati nekoga u malom selu u kojem sam netom stigao da posudim njihov vrt za tu svrhu, ali kada sam stigao u centar, netko se zaderao „Dođi, čaj, čaj“. Prilično standardno za Tursku, a kako je vani bilo hladno, nisam oklijevao o ulasku u kafić kako bi se zagrijao pokraj peći i popio čaj.

Nakon nekog vremena, kako je noć bila sve tamnija, zahvaljujući malo turskog kojeg sam naučio
rekao sam ljudima kojim sam bio okružen, da mi treba smještaj. Odgovor je došao odmah „Možeš spavati unutar kafića. Pod je topao, zatvaram u sedam pa ćeš imati cijeli prostor za sebe.“ To je bilo baš ono što mi je trebalo. Tako sam završio spavajući na podu turskog kafića nakon što sam pio čaj s pola sela, uključujući gradonačelnika.

Koja su tvoja razmišljanja o Hrvatskoj? Jesu li lokalni ljudi bili prijateljski nastrojeni?

Hrvatska je stvarno bila prekrasna zemlja. Priroda je nevjerojatno raznovrsna – jezera, planine, more i stvarno sam se dobro zabavio, ali za mene je podijeljena u dva dijela. Centralni dio gdje sam upoznao puno srdačnih ljudi koji su bili vrlo gostoljubljivi i obala gdje je turizam ubio humanost u srcima lokalnih ljudi. Malo tužno, ali na kraju sam pronašao izrazito srdačne ljude u Dalmaciji, od Zadra, Splita pa do Tučepa. Dobri ljudi su svugdje, samo treba otvoriti oči i gledati u zvijezde.

Foto: Dario Eberli

Interview in English

Can you explain from where to where are you going?

I started, now eight months ago, back in Switzerland, and from here (Central Turkey) I think I’ll need at least eight more to reach Nepal, my supposedly final destination.

Foto: Dario Eberli

How much time do you plan to be on the road and how does the perception of time change when you are on the road?

In the beginning, I had thought I would need a bit more than a year, but as the passed under my wheels, I realised that if I wanted to really live this travel completely, I needed to slow down a bit and take my time. Or more than just take the time, seize the moment. That’s how I got hold back in many different places by a lot of always extremely generous and interesting people, but I absolutely don’t mind anymore, as one day more or less doesn’t really matter and that’s how I appreciate travelling.

Foto: Dario Eberli

What is the easiest way to explain to people that cycling is the best method of traveling?

The thing with cycling is that you stay in a human scale of travelling. You can’t go faster than what your body is able to manage and the mind adapts itself wonderfully to the many kilometers you have done by using your own energy. And this also because you see every place you have been through, you have time to look around or even stop if the landscape needs to be carefully admired, so you never have this feeling of having been “teletransported” to the place you are and not really belonging here.

No, you know exactly where you’ve been through and you feel you deserve to be here. Finally, the best thing with cyclotouring, is that you meet very easily new people. Firstly the locals are intrigued and want to ask you a lot of questions, secondly, as you don’t go too fast, it is much more easy to create a contact with the people around you.

Foto: Dario Eberli

Can you share one anecdote with our readers?

In general, it’s the spontaneous generosity of the people which is the most valued in this kind of travel. Lastly, I had a kind of snow storm in the end of the afternoon and I really needed to find a good sheltered place to pitch my tent. I was thinking to ask somebody in a small village I had just arrived in if I could use his garden’s walls in this purpose, but as soon as I got near the centre, a voice called to me “Come! çay! çay”. Pretty usual in Turkey, and as it was quite cold outside, I didn’t hesitate long before rushing into the cafe and warm myself up near the stove with a tea between my palms. But after some time, as the night was slowly darkening the streets outside, I told the men I had been trying to communicate with, thanks to the basics of turkish I had then learnt, I had to find a place to sleep.

That’s when he said: “Here, you can just sleep here inside on the floor. It is warm and I’m closing at eleven o’clock, so you will have the place for yourself” Perfect! Just what I needed! And that’s how I ended sleeping on the floor of a cafe after having drunk çay with half of the village, including the mayor.

Foto: Dario Eberli

What are your thought from Croatia? Did you find the locals friendly and do you have something particulary to say about Croatians?

Croatia was a really beautiful country. Its nature is amazingly diverse – lakes, mountains, sea… – and I really had a great time in this country. But for me it is divided in two parts: central part, where I met a lot of very friendly people who generously hosted me, and the coastline, where the tourism has killed a bit of the humanity in the locals’s heart. A little bit sad, but in the end, I also found extremely nice persons also in Dalmatia, in Split, in Zadar or in Tucepi. Good people are everywhere, you just need to open your eyes and look at the stars!

Foto: Dario Eberli