Pretraga

[Dnevnik brucoša] Estrada i znoj

A- A+

U šesnaestom nastavku brucoša, naš granični slučaj od kolumnista/blogera Bezimeni našao se u okruženju koje za njega nije baš tipično. Kako izgleda kada se devetnaestogodišnji delikvent bez upozorenja nađe u raljama domaće glazbene industrije i polovnjača koje joj pripadaju?

Flickr; jerone2

U petak u 14 ujutro nazvo me Zvone. Taman sam se budio i pio kavu iz zdjelice za juhu jer nisam imao čistih šalica.

– Ooo, pa ko’ se to mene sjetio, pitao sam veselo.

Zvone je bio frend iz ulice koji je prije par godina otišao studirati u Rijeku. Lik je bio totalna legenda. Ko’ stariji brat. Mi klinci smo radili sranja, a on bi se pojavio tu i tamo i smijao nam se. Al onak’, dobronamjerno. Kad bi se zakačili s nekim seljačinama, i kad bi bilo izvjesno da će neko od nas dobiti po pički, Zvone bi se pojavio i napravio reda. Nikad se nije tukao ni niš. Sam bi se pojavio i smirio sve. Svi su ga znali i svi su ga rispektali.

Zvone je taman bio neka polugeneracija. Onak, između nas i starijih iz ulice. Stariji iz ulice su bili teške budale. Danas ih je pola u zatvoru, a pola su murjaci ili rade u vojsci. O toj ekipi se i danas pričaju legende. Navodno su jednom nekad napravili pravi luk i strijelu i s time opljačkali bengu. Kad su oni bili u punoj snazi, Zvone je imao jedanaest godina. Furali su ga svugdje sa sobom ko neku maskotu. Učili su ga da puši cigarete, pije pivo i psuje.

Do prvog srednje Zvone je vidio i probao sve što se može vidjet i probat kod nas. Cijeli grad ga je znao. I oni koji su bili stariji kad su stariji bili mlađi i mi, koji smo ga gledali k’o Boga. Nije nikad imao neku svoju ekipu, al je u svakoj je ekipi bio dobrodošao. Zapravo, svakoj ekipi je malo išlo na čast kad bi ih pozdravio ili stao s njima za stol vani. Bio je onak, polumitsko biće.

Kad je imao 16 godina, već mu je manje više bilo dosta pizdarija. Sredio si je sobu u podrumu od staraca i uglavnom visio doma i svirao bubnjeve. Klinke su mu same dolaze. A onda je otiš’o studirati u Rijeku i nitko ga više nije viđao.

Uglavnom, lik me zvao da ima neku svirku s bendom u Zagrebu, da je čuo da sam tu i da li bi mogao prespavati kod mene.

CMC

Ispostavilo se da lik svira u pratećem bendu neke pjevačice za koju nisam čuo na nekom kao festivalu koji je kao big deal.

– Kak ne znaš jebote, pa spot nam je ne najvrćeniji na CMC-u, rekao je Zvone začuđeno dok smo sjedili na parkiralištu Hypo Centra i pušili.

– Na čemu? pitao sam, a on me odmjerio od glave do pete.

– Šta, znači, još se furamo da smo pankeri, a? pitao je i nasmijao se. Ja sam ga samo pogledao mrko, a on je nastavio.

– Ma znam ja to sve stari, samo jebiga. Prop’o sam na faksu, pa sam malo upo u sranja jer sam bio dužan nekim likovima pa je neko vrijeme bilo malo zajebano. Onda me ovaj jedan lik zvao da sviram na nekoj gaži za ok lovu i sad smo tu, jebiga. I zapravo me boli kurac. Sviram, dobijem lovu, mal tak idem okolo. Ma vidjet ćeš. Ajde idem ja gore. Imam tonsku sad. Ubi ovo pa se vidimo, rekao je i ostavio me s pljugom.

Kad sam ušao unutra bio sam drven ko’ Marija. U predvorju je bio strašan šušur kamera, kablova i mikrofona. Svuda uokolo polovnjače su nabadale u štiklama i jeftinim haljinama koje izgledaju skupo. Bradati i masni kamermani HRT-a su ih psovali kad bi im stajale u na kablove i upadale u kadar. Nisam imao pojma šta radim tamo. Stao sam sa strane i zapalio cigaretu.

– Ne smijete ovdje pušiti, rekao mi je neki bajo u crvenom sakou. Valjda zaštitar. Bez razmišljanja sam ispustio cigaretu na mramorni pod  i zgazio ju. S obzirom na to kako me gledao, pretpostavljam da ni to nisam smio.

– Kada nastupate? pitao me.

– Ja ne nastupam, odgovorio sam.

– A što radite tu onda?

– Ne znam, odgovorio sam. Fakat nisam znao.

– Imate li kartu?

Prtljao sam po jakni i izvadio neku akreditaciju koju mi je dao Zvone.

– Tu piše da ste izvođač, rekao je mrko.

– Nisam, majkemi, odgovorio sam.

Valjda nije znao šta da radi samnom, pa mi je samo pokazao gdje bi trebao ići u gledalište i otišao.

Nastup

Na ulazu u gledalište bila je neka butra i još jedan bajo u crvenom sakou. I njih sam isto morao uvjeriti da nisam izvođač. Gledalište je bilo puno pa sam sjeo na stepenice između tribina. Na stejđu je bio neki lik koji mi je bio poznat i pjevao neku pjesmu kojoj je cilj da uđe na soundtrack od Konzuma.

Ljudi u publici su mi bili još tužniji. Brijem da je prosjek godina bio 65. Bilo je puno starih bračnih parova koji su zapeli u vremenu kada su ti glazbeni festivali bili vrhunac građanskog glamura. Zamišljao sam ih kako su se prije 40 godina, kada su bili mladi bračni parovi, pažljivo ulickavali, oblačili ispolirane cipele i kaputiće sa dugmadi od jantara, veselo u koncertne dvorane gdje bi sa divljenjem gledali Karla Metikoša i komentirali haljinu Tereze Kesovije.

Danas sa staračkim pjegama i u istim tim kaputima sjede u plastičnim stolicama u dvorani centra koji je izgrdila strana banka, da ju može iznajmljivati za konferencije HDZ-a. Gledaju nekog proćelavog lika kako na pozornici pokušava oživjeti karijeru koja je davno otišla u otpis, a prije toga je vjerojatno šrmkao u veceu, za hrabrost.

Usta su mi bila užasno suha pa sam otišao popiti vode. Neko je fakat šmrkao na veceu.

Kad sam se vratio voditeljica je najavila tu Zvonetovu grupu. Frajer se popeo na stejđ i pogledom me potražio u publici. Uhvatio me, pokazao rogove i nasmijao se. Svirali su nekakvu rok baladu, a Zvone se cijelo vrijeme smijao. Kurčio se i radio brutalne prijelaze. Da si gledo samo njega bez zvuka, mislio bi da gledaš Metaliku ili neki kurac. Izgledo je k’o da stvarno uživa. Neki ljudi to vajda imaju, jebiga. Tu neku karizmu da sve izvuku na najbolje šta može bit. Ja bi na njegovom mjestu kmečo da je sve sranje, a onda se izrigo od treme. Zvone je izgledao k’o da fakat uživa.

After

Zvone je došao do mene u gledalište nakon dvije pjesme.

– I? Šta sad kažeš? pitao me.

– Jebeno, odgovorio sam. I mislio sam to. Bar na pola.

 Aj idemo gore na after, rekao je i obrisao znoj s čela.

Popeli smo se stepenicama i  ušli u neku salu, za koju pretpostavljam da ju je banka iznajmljivala za vjenčanja na kojima pijani poludebeli likovi šlataju Maju Šuput.

– Buraz, sve ti je tu đabe, rekao je Zvone.

– Šta je đabe? pitao sam.

– Sve, odgovorio je.

Otišli smo do šanka i uzeli dva dupla pelića. Fakat je bilo đabe. Preko puta je bio švedski stol s kanapeima, narescima i voćnim instalacijama. Neki svatovski bend je svirao Dinu Dvornika, a ekipa je jela sir i pršut. Uhvatio sam onog polućelavog lika kako trpa kolače u džep jakne.

Zvone se nalaktio na šank ko da je glavni tamo. I bio je. Teve ljudi su dolazili do njega i rukovali se. Realno, bio je najamni muzičar, al je i tu bio faca k’o i doma u ulici. Rokali smo peliće, a on mi je pokazivao natjecateljice Voicea koje je jebo.

Malo sam se napio. Prostorija je postala jako topla. Sve su butrice nosile uske kineske haljine od plastike pa su se jako znojile. Mrlje ispod pazuha su im rasle, a miris Zara parfema se mješao sa mirisom znoja.Likovi su izlazili iz vecea s raskopčanim košuljama, izbačenim vilicama i grašcima znoja na čelu. Vrtilo mi se u glavi pa sam izašao na terasu.

Sjeo sam na klupu i zapalio cigaretu. Bilo mi je malo lakše. Sekundu poslije na terasu su izletjele dvije butre u uskim haljinama. Šminka i nakit su im bili plastični, a u štiklama nisu najbolje znale hodati. Bilo su neke seljanke koje je tamo doveo Jole ili neko pa koja bude pijanija ide s njim u auto.

Plava je posjela smeđu kraj mene.

– Sidi ode, donit ću ti vode, rekla je i iznabadala natrag. Očito je Smeđa malo pretjerala. Izgledala je kao da u glavi pokušava zbrojit nešto pa joj ne ide.

– Jesi dobro? pitao sam ju iako se nije obazirala na mene.

Pogledala me pravo u oči. Pogled joj je bio tužan i zabrinut. Kao da mi se unaprijed ispričava zbog nečeg.

I ispovraćala mi se u krilo.

Prethodni nastavci

Dnevnik brucoša : Prvi tjedan faksa

Dnevnik brucoša: Jel dobro on?

Dnevnik brucoša: Prvi dejt u Zagrebu

Dnevnik brucoša. Prvi izlazak

Dnevnik brucoša: Doma

Dnevnik brucoša: Tulum

Dnevnik brucoša: Kakav mrtvi kolokvij

Dnevnik brucoša: Kakav mrtvi tjelesni

Dnevnik brucoša: O Curama

Dnevnik brucoša: Pokušaj predavanja

Dnevnik brucoša: Mama u Zagrebu

Dnevnik brucoša : Kako sam izgubio mliječne zube

Dnevnik brucoša: 3 nove godine i umalo sprovod

Dnevnik brucoša: Teretana

Dnevnik brucoša: Danas nam je divan dan

[Dnevnik brucoša] Estrada i znoj
Share via
Copy link
Powered by Social Snap