Pretraga

Dnevnik jedne brucošice: Starci su mi nabavili tjelohranitelja

Zovem se Nera i dolazim iz Širokog Brijega. Ove godine sam upisala novinarstvo u Zagrebu, što znači da sam se našla u novoj sredini te okružena novim ljudima. Zbog toga sam odlučila pisati dnevnik kako bih se uvijek mogla prisjetiti svega što mi se događalo na prvoj godini studija.

15. veljače 2013.

Danas se Krešo napokon udostojio javiti jer smo se svi počeli brinuti za njega, pogotovo Žac koji mi je svakodnevno držio po dva sata lekcije. Samo me je nazvo i reko mi da mi je vratio istom mjerom. Moram priznat, iako sam ja kriva, da mi nije bilo svejedno. Objasnio mi je kako je spreman sist samnom i da lipo kad se oboje smirimo pričamo ko civilizirani ljudi.

Nisam očekivala da će se situacija ovako razvijat, al sam jedva dočekala da mi se pojavi u stanu i da mu objasnim šta mi bude. Isprid ogledala sam uvježbavala izraze lica i smišljala šta ću mu reć i srića pa me niko pametan pri tome nije vidio.

Kad sam čula zvono srce me streslo. Otvorila sam vrata i ugledala ga sa smješkom kako mi pruža plišanog medvjedića koji je tribo bit dio dara za Valentinovo, koje sam ja provela sa susjedom Jasnom i njenim cendravim malim. Inače bi mu rekla kako je baš taj medvjedić onaj koji mi fali iz cile kolekcije 2012., al sam znala da sam ja kriva za problem u kojem se nalazimo, i znala sam da nisam u poziciji klocati ili zezati se.

Tri sata smo sidili, pričali, plakali i smijali se i zaključili kako je najpametnije da ostavimo sve iza sebe. Pogrješila je, on se nadovezo i šta sad, šta je bilo bilo je. Tada sam skontala kako ću se od sad svim silama trudit ponašat prema Kreši onako kako zaslužuje jer je definitivno najbolja osoba koju sam do sad upoznala.

Iako mi očito genetski kod drugačije nalaže, obećala sam i sebi i njemu da ću se popravit i da si neću dozvolit da ikad više kiksam.

Na kraju smo postavili samo neka pravila – nema šaranja okolo, osvećivanja ili bilo kakvih sranja inače sve propada u vodu. Dobila sam upute kako se smim ponašat prema Eleni, kravi s faksa s kojom se Krešo zbario iako je ona znala za nas. Ne smim joj čupat kosu, lomit noge ili nešto slično, al imam pravo biti odvratna i tu i tamo joj podapet nogom.

16. veljače 2013.

Jednom davno moja stara mi je rekla kako se ja nikad ne bi tribala bojati drugi ljudi nego same sebe. Šta da kažem, žena me najbolje zna. Oduvik je imala tu mogućnost da sazna sve što je zanima, otkrije i najskrivenije moje tajne i zapazi ono što nikom ne pođe za rukom. Posljednih nekoliko godina je oslovljavam s ‘gospođo Poirot’, našto se nasmije i kad je najljuća na mene.

Naravno da je nanjušila kako ja ovde kradem bogu dane i ne radim ništa pametno, pa je došla na fiks ideju. Počela je s pričom kako je nju strah što ja sama živim i da u nedilju kod mene njena strina iz Velike Gorice useljava svoju nećakinju. Znate kako sam se osjećala, koda mi je u sudnici obznanjeno da sam doživotno u zatvoru.

Kumila sam, molila, plakala al ništa od te priče. Draga majka mi je samo poručila da se pomirim s tim i da se lipo ponašam prema Anji. A ta Anja ima 24 godine, socijalni život na ništici jer ne viđa ni sunca ni miseca. Dane provodi za tv-om, pročita pokoju knjigu a ostatak slobodnog vrimena prati šta ljudi oko nje rade i cinka sve svojoj mami.

Onda strina zove moju staru i podnosi joj detaljan izvještaj. Eto tako će od sad izgledat moj život – imat ću tjelohranitelja koji će mi srizat krila, bacit u očaj i ubijati lagano iz dana u dan. Ta cura je ko hodajuća kuga i ja imam tu sriću što će mi biti cimerica jer kao njoj triba to da se osamostali, a meni da se družim s nekim jer sam sama po cile dane.

Dovoze je u nedilju, a ja sebi vežem štrik oko vrata i planiram na koju stolicu da se popnem prilikom izvršenja samoubojstva.

Dnevnik jedne brucošice: Starci su mi nabavili tjelohranitelja
0 Shares
Share via
Copy link
Powered by Social Snap