Pretraga

Dnevnik jedne brucošice: Tragedija koja je obilježila 1.maj

Doselila sam se iz Širokog Brijega u Zagreb, gdje sam upisala novinarstvo na FPZG-u. Budući da volim pisati te da ću jednog dana postati novinarka, odlučila sam zapisati sve što mi se događa kao brucošici. Moje ime je Nera, a ovo je moj dnevnik koji dijelim sa svima vama.

2. svibnja 2013.

Jučer je pola grada bilo pijano, a druga polovica se čapala za malo graha na Maksimiru e i da paradirali su neki ljudi i po trgu. Kažem paradirali jer ono nije bio ni p od prosvjeda. Mi smo ipak umisto Bundeka roštiljali na Jarunu. Hvala bogu nije ove godine bio nikaka incident, bar što se tiče ekipe s kojom sam ja bila.

Međutim, na našu žalost u blizini je bila neka grupica vjerojatno 16-godišnjaka kojima su tek počeli rasti brčići a s njima su bile neke dvi starije cure. Napušeni, pijani i kakvi već su bili vrlo brzo su zaokupili pažnju svih prolaznika i onih koji su došli s namjerom da slobodan dan provedu u zabavi i društvu. U početku smo svi mi mislili da su te dvi cure nečije starije sestre koje bi ostatak tribale držati pod nadzorom, al uskoro smo shvatili kako ta teorija ne drži vodu.

Uz natezanje, skriku i prostačenje, uskoro nas je živahno društvo počastilo i jednim malim požarom. Debili su uspili zapaliti smeće zajedno s roštiljem i ostalim stvarima koje su ponili. Kad je dim već došo do nas, Žac je otišo pomoći im da ugase vatru. Naravno da su i svi koji su se našli u blizini gledali u nevjerici šta se događa, no brzo se sve smirilo. U tom trenu smo vidili jednu od cura kako leži u nesvjesti i da joj je lice poplavilo.

Tad je mali s najgušćim brkovima počeo histerično plakati, i mi smo nazvali hitnu. Valjda su njih dvoje u nekoj vezi a pametna Tea (kasnije smo načuli njeno ime) je konzumirala i malo jače droge od trave pa se predozirala. Nakon toga su se svi oni razbižali jer su se valjda bojali da ih se ne dovede u vezu s drogom pa je napokon zavlado mir.

Susjed Filip je tada u miru svirao gitaru i mi smo guštali cilu večer uz muziku, pjesmu i roštilj s kojeg ovaj put nije bilo sirovo meso.

3. svibnja 2013.

Sinoć kad sam došla u stan zbog jednog poziva su mi se odsikle noge. Krešo je na putu kući doživio prometnu i trenutno je na operaciji. Svi smo se odma nacrtali u bolnici da vidimo kako će sve proći i oće li imati kakvih posljedica. Tu sam srila i Krešinu staru – ženu koja za njega nikad nema vrimena niti ga zove niti se za njega zanima.

Došla je u tri poponoći cila napirlitana i sa ful šminkom i cilo se vrime s nekim dopisivala s iPhoneom. Stari mu je izvan zemlje pa je jadni čovik javio da dolazi prvim letom u Zagreb. Više nisam mogla izdržati kad sam vidila da se više za Krešino stanje brinemo mi koji ga ne znamo ni godinu dana nego rođena mater.

Došla sam do nje taman u trenutku kad je valjda primila poruku smišnog sadržaja. Bacila sam joj mobitel i rekla joj da pokaže bar malo poštovanja i bar se pristane cerlekati dok joj sinu doktori pokušavaju spasiti život. Ušutila je i nije progovorila sljedeća dva sata, a onda je završila operacija i saznali smo da je Krešo izgubio jedno oko.

Prvo mi je laknulo jer je sve ostalo uredu, al onda sam se sitila da će on biti očajan jer to znači da je gotovo s njegovom košarkaškom karijerom. Lik koji se svojim golfom zapucao u Krešino auto je pobigo pa ga policija traži, a mi sad čekamo šta će biti kad se on probudi iz anestezije.