FOTO Gospođa Tea bila je prva generacija na svom faksu: ‘Od 600 upisanih na promociji nas je bilo 17’
Ekonomski fakultet u Dubrovniku krenuo je s radom 1970. godine. Ove godine obilježavaju 50 godina otkako su podijelili diplome svojim prvim magistrima i to dok su još službeno bili dio Sveučilišta u Zagrebu. Pripremili su izložbu koja će biti otvorena do kraja ove akademske godine sa starim indeksima i uspomenama prve generacije svojih magistara. Jedna od njih je i 74-godišnja Tea Batinić koja nije pala nijedan ispit i diplomirala je u roku. Kako nam kaže, od 17 magistara iz njene generacije, njih pet je preminulo.
Tea Batinić (74) bila je prva generacija magistara ekonomije koja je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Dubrovniku | Foto: Privatna arhiva
Svatko pamti kada je dobio u ruke svoju fakultetsku diplomu. Ali, ona prva prvcata dodjele diploma, ne ostaju u sjećanju samo studentima, već i fakultetima i sveučilištima. Na tom tragu, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Dubrovniku obilježio je prošle srijede, 26. veljače, 50 godina otkako su, sad već davne 1975. godine s fakulteta otpratili prvu generaciju svojih magistara.
U Dubrovniku su studirali ekonomiju dok su se još vodili pod zagrebačkim sveučilištem: Prva generacija magistara sada je u sedamdesetim godinama
Ta generacija 1975. godine bila je prva koja je diplomirala na fakultetu koji je krenuo sa svojim obrazovnim radom 1970. godine. Okrugla obljetnice prve dodjele diploma svečano se obilježila na dubrovačkom Ekonomskom fakultetu u srijedu 26. veljače kada je otvorena i izložba o tom povijesnom događaju.
U prostorijama fakulteta svi zainteresirani će je moći pogledati do kraja akademske godine, a materijali za nju su prikupljeni od samih studenata koji su diplomirali 1975. godine. Fotografije, indeksi, priče i anegdote, sve su to stvari koje su prvi dubrovački magistri ekonomije donirali za potrebu kreiranja izložbe.
Gledajući stare indekse te generacije, zanimljivo je primijetiti da je dubrovačkim studentima ekonomije na indeksu stajalo da su studenti Sveučilišta u Zagrebu. Budući da je Sveučilište u Dubrovniku osnovano tek prvog listopada 2003. godine, studenti su zapravo studirali na ‘dubrovačkom odjelu’ ovog fakulteta u Zagrebu. K tome, iz današnje perspektive može djelovati nevjerojatno, ali studenti u to doba nisu imali samo papirnate indekse. Kao što smo vidjeli među materijalima za izložbu, umjesto kroz nekoliko klikova na internetu preko Studomata, studenti su se preko pisanog dopisa prijavljivali za ispit, navodeći svoje studentske podatke, za koji predmet i kada su ga slušali.
Galerija 5 Fotografija
Otvori
Među studentima iz ove povijesne dubrovačke generacije je i danas 74-godišnja Tea Batinić, koja je završila Gimnaziju ‘Marija Radeljević’ 1970. godine. Danas je to Gimnazija Dubrovnik. Bila je to i prva godina kada se u njenom rodnom gradu pojavio Ekonomski fakultet. Kaže nam, upravo je to najviše utjecalo da odabere studij ekonomije. No, ističe nam i da joj to nije bio prvi izbor.
– Okolnosti su doprinijele da ga upišem i da ga završim u roku. Možda baš zato, da odradim fakultet. Od nas preko 600 upisanih na prvoj godine, svega nas je 17 bilo na prvoj promociji. Meni se slobodno može dignut status studenta, jer nikad nisam pala niti jedan ispit (popularno se kaže da svaki pravi student padne barem jedan ispit, op.a). Sve sam ispite položila u prvom roku. Od ukupno 43 ispita, 42 u ljetnom roku, a samo jedan u rujnu jer za ljetni rok nije bilo zakazanog ispita (…) Studij je bilo relativno zahtjevan, ali onome koji je redovito pohađao predavanja i odrađivao kolokvije bilo je puno lakše. Najteži predmet, matematika, bila je obojena šarmom profesorice Ade Dabčević, statistika, asistentom Langerholcom. Karizma pojedinih profesora, obavezna literatura iz knjiga koje su oni napisali davala je snagu spontanog autoriteta, nekad čak i divljenja, prisjetila se Batinić svojih studentskih dana u razgovoru za srednja.hr.
Od ekonomistice do galeristice i autorice knjiga
Od 17 diplomiranih studenata te 1955. godine, Batinić nam otkriva da je njih petero preminulo. S nekim od svojih kolega, Batinić se poslovno susretala, a brojni su sada u mirovini. No, naša sugovornica ističe da kada više ne moraju raditi ‘otvara puno veći i ljepši prostor za međusobne susrete i evociranja dogodovština iz mladosti’. Ipak, osim što Batinić upis ekonomije nije bio prvi izbor, otkriva nam, nikad nije radila u struci. S jedne strane zbog manjka interesa, ali navodi nam i političkih razloga.
– Bila sam stipendistica budućeg turističkog kompleksa Babinog Kuka i on se baš dovršavao. Radovala sam se prvom zapošljavanju, redovitoj plaći, stvaranju karijere, obitelji. Kao vrsnom studentu bilo mi je ponuđeno da ostanem na fakultetu, prvo u svojstvu asistenta. Tada sam bila akademski usmjerena i to bi bila lijepa budućnost. Do moga zapošljavanja na fakultetu nikad nije došlo jer sam se oglušila u učlanjenje (u komunističku partiju, op.a) koje je tada bilo gotovo pa obavezno. Zbog toga za mene nije bilo niti posla na Babinom Kuku, nego su mi dali da potpišem dokument po kojemu oni meni neće dati posao, a ja ne moram vratit stipendiju. Naravno da to nije bilo jasno povezano izrekom. Bilo mi je objašnjeno da Babin Kuk neće još startati, da neće biti posla za svih. ‘Tim bolje’ je postala moja mantra, što zasigurno ne znači da mi je postalo lakše, pričala nam je Batinić.
No, kao student se zaposlila u Atlasovoj galeriji Sebastian, gdje su joj odmah dali stalan posao. Potom je, jer to nije bio posao u struci ipak dala otkaz te se zaposlila u Službi društvenog knjigovodstva, odradila pripravnički staž, državni ispit. Čak je i kako kaže, odradila ‘Političku školu u Kumrovcu’. No, kaže nam, dala je otkaz jer se udala za akademskog slikara Marojicu Mitrovića te se vratila u Galeriju. Povratak u galeriju joj je doveo nove poslovne prilike koje su je čak navele na ponovno studiranje.
– Preselila sam se u Beograd jer su mi odredili da otvorim galeriju Sebastian u Beogradu i tamo sam upisala Filozofski fakultet. Odsjek filozofija pod A i povijest umjetnosti pod B apsolvirala ga, vratila se u Dubrovnik, postala majka, upisala magisterij Povijest Istočne obale Jadrana, apsolvirala s temom ‘Mogući suvenir Dubrovnika koji nije kič’. Za to sam napisala knjigu ‘Dubrovnik’ za koju mi je ilustracije napravio velikan crtanog filma ‘La Linea’ Osvaldo Cavandoli, knjiga je prevedena na 27 svjetska jezika. Onda je došao rat. Za vrijeme rate držala sam otvorenu galeriju pod bombama, o čemu sam napisala knjigu. Potom sam otišla živjeti u Italiji 15 godina radi školovanja moje kćeri koja je diplomirala klasični balet u milanskoj Scali. 1999. otvorila sam privatnu galeriju ‘Artur’ koja je još aktivna. Paralelno sam, već 40 godina radila kao turistički vodič i speaker na razne teme, sažela je Batinić svoje uspjehe i život zbog čega je i danas vrlo dobro znana i cijenjena među svojim dubrovačkim sugrađanima.
Obranila diplomski u sobi žene kojoj je rodila prapraunuku
Sve u svemu kaže nam, ikako se malo bavila ekonomskom strukom, smatra da joj je bilo korisno studirati ekonomiju. Smatra da je kroz taj studij dobila ‘alate da se mogla kao privatnih baviti stvarima koje su je zanimale’. Upravo je sama Batinić zaslužna i da se pokrenula ova izložba i proslava 50. obljetnice.
– Bila sam inicijator i proslave i izložbe jer sam mislila da je sramota da se propustila obilježiti pedesetogodišnjica Ekonomskog fakulteta u Dubrovniku prije pet godina. Pa smo osmislili da sad idu zajedno i jedna i druga obljetnica. Naišla sam na veliko razumijevanje i podršku cijele akademske zajednice i osoblja fakulteta, zadovoljna je Batinić.
Upitana o nekim anegdotama vezanim uz studiranje, naša sugovornica nam kaže da ih ima stotine i da o njima piše knjigu. No, jednu je istaknula koja se tiče same lokacije, ali i obiteljske povezanosti naše sugovornice i Ekonomskog fakulteta u Dubrovniku. Naime, Ekonomski fakultet je u svojim počecima, kaže nam Batinić, koristio prostorije Više turističke škole u Dubrovniku. Kasnije je bio prebačen u Dom sindikata pa u Preparandiju (Ženska učiteljska škola u Dubrovniku) dok konačno nije dobio na korištenje Villa Elisu. Riječ je povijesno intrigantnom zdanju na mjestu nekadašnjeg renesansnog dvora Lorko Veliki. Taj lokalitet je bio poprište raznih priča pa i nekih zastrašujućih legendi. No, sama Batinić ima zanimljivu poveznicu s vilom, ali i osobom po kojoj je povijesno zdanje burne prošlosti dobilo ime početkom 20. stoljeća kad ju je otkupio i obnovio jedan povratnik iz Južne Amerike prezimena Mitrović. Dakle, osoba istog prezimena kao i slikar za kojeg se naša sugovornica udala.
– Kuriozitet je da sam ja s nepunih trinaest godina upoznala gospođu Elisu, kao staricu, koja je bila, nakon nacionalizacije ville izgrađene za nju, preseljena u jedno potkrovlje u Kovačkoj ulici unutar zidina. Ja sam se družila s dvjema djevojčicama u istoj kući čija je obitelj dijelila neke zajedničke prostorije s njom. Kasnije se ona vratila živjeti na dio posjeda koji im nije bio oduzet nacionalizacijom, u Mali Lorko. Toj gospođi sam ja rodila prapraunuku koja je dobila ime po jednoj od njezinih kćeri. Zanimljivo je da sam obranila diplomski rad u sobi u kojoj je živjela ‘prapratetka Lina’. Da nije istina, bilo bi teško izmislit ovakvu priču, rekla je Batinić uz smijeh.
Poruka novim generacijama: Učite, ali i živite
Dok su uspomene na njenu dodjelu diploma 1975. godine itekako žive, Batinić je svjesna da i danas u Dubrovniku stasaju nove generacije ekonomista. Tek treba vidjeti koliko će njih zanimati ova izložba o povijesnoj dodjeli diploma, ali naša sugovornica primjećuje da se i vrijeme mijenja. No, na tom tragu za sve nove generacije fakulteta i struke koju je diplomirala ima jednostavan savjet.
– Općenito, najveća razlika u učenju od nekad i sad je veliki napredak tehnologije kao olakšavajućeg faktora onima koji žele stvarno učiti. Ali, onima koji se samo žele provući, daje šansu da površno nauče za ispit i prođu ga. Osobni savjet: Učite i nemojte samo učit. Živite. Isplati se dati se do kraja, zaključila je magistrica ekonomije koja je svoju diplomu u ruke primila davne 1975. godine.
