[INTERVJU] Branko Štefanović: Sveučilište VERN unijet će dinamiku i korist za cijelu društvenu zajednicu

Osnivač VERN’a Branko Štefanović je još u 90-ima pokrenuo prvi obrazovni Program usavršavanja za poslovno poduzetništvo namijenjen srednjoškolcima, a 2017. godine je  uspio stvoriti Sveučilište VERN. Tri nova studija usmjerena prema novim tehnologijma studenti će moći upisivati za dvije godine, a to je bio povod da s njime pretresemo teme od 90-ih do danas.

Osnivač VERN’a Branko Štefanović ; foto: Marko Matijević|srednja.hr

Manje je to poznato, ali VERN je 2001. godine postao prvo visoko učilište koje je uvelo Bolonju. Zaslužni su za još niz inovacija koje danas uzimamo zdravo za gotovo, poput studentskog ocjenjivanja profesora, soft skills znanja koja se predaju na visokim učilištima, ali i neke stvari koje su i dan danas apstraktne na javnim ustanovama poput razdvajanja akademske i poslovne funkcije kako dekani ne bi bili preopterećni neakademskim poslovima.

VERN u nadolazećoj akademskoj godini kreće s izvođenjem mentoriranog sveučilišnoga preddiplomskog studija Poslovne ekonomije u suradnji s Ekonomskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci, a za dvije godine s izvođenjem tri nova studijska programa Cyber komunikacije i mrežne znanosti, Internet stvari i Transmedijska dramaturgija.

U prostorima VERN’a na četvrtom katu Importanne Centra razgovarali smo s osnivačem VERN’a Brankom Štefanovićem o detaljima nadolazećih studija.

Što znači da VERN’ postaje Sveučilište? Na vašim stranicama stoji da krećete u zajedničko izvođenje preddiplomskog sveučilišnog studija s Rijekom, a imate tri nova studija koji su jako interesantni. Zašto uopće idete u smjeru Sveučilišta, o tome se već dugo šuška?

VERN’  već skoro 30 godina djeluje i razvija se u našem obrazovnom sustavu. Počeli smo sa stranim jezicima i informatikom, nastavili s jednogodišnjim programom usavršavanja za poduzetništvo, koji je uskoro postao naš prvi prijediplomski stručni studij. Od tridesetak polaznika narasli smo na preko 2000 aktivnih studenata sa 13 što preddiplomskih što diplomskih stručnih studija. U stručnoj visokoj naobrazbi dostigli smo, kako se kaže, plafon i stekli dragocjena iskustva, koja sad želimo koristiti u daljnjem razvoju i rastu. Sveučilište je u tom kontekstu logičan iskorak.

Osim toga, smatram da će pojava Sveučilišta VERN’ sa spomenutim iskustvom izrazito dinamičnog razvoja biti veoma korisna za društvenu zajednicu u cjelini. Sustav sveučilišta u Hrvatskoj je uglavnom u državnim rukama. To je, uz časne iznimke,  inertan sustav, ima veoma malo privatne inicijative koja sa sobom nosi dinamiku, a vremena jesu dinamična i zahtijevaju fleksibilnost i brze prilagodbe promjenama.

Koji je bio prvi obrazovni program, koji ste otvorili u 90-ima?

Taj se program rodio 1994. u suradnji s jednom malom, također, privatnom tvrtkom. Prije toga VERN’ se bavio isključivo obrazovanjem na inozemnom tržištu. Bio je to Program usavršavanja za poslovno poduzetništvo namijenjen srednjoškolcima koji se, iz različitih razloga, nisu dotične godine upisali na fakultete. Imali su pred sobom praznu godinu, što za taj uzrast, nakon završene srednje škole, predstavlja opasnost gubljenja radnih navika i stjecanja nekih drugih nerijetko nepoželjnih. Tim programom popunili smo im godinu praznog hoda, zadržali kontinuitet učenja i pružili priliku da steknu korisne poslovne vještine – jezične, informatičke, prezentacijske, pregovaračke, financijske… Taj prvi program smo 2000. godine uspjeli registrirati kao studij Ekonomija poduzetništva, prvi poduzetnički studij, ne samo u Hrvatskoj, nego i široj regiji.

Što se sada događa sa Sveučilištem VERN’, koji su sljedeći koraci?

Krećemo s izvođenjem mentoriranog sveučilišnoga preddiplomskog studija Poslovne ekonomije u suradnji sa Ekonomskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci. Zakonska regulativa nalaže takav postupak. Dobili smo suglasnost Ministarstva da registriramo Sveučilište kao pravnu osobu na trgovačkom sudu i to je obavljeno – VERN’ je sveučilište, to je gotova priča. Međutim u visokoobrazovnom sustavu nastavlja djelovati i kao veleučilište, sve dok ne završi postupak inicijalne akreditacije koji podrazumijeva izvođenje gore spomenutog mentoriranog studija.

To radite sa Sveučilištem u Rijeci, zašto?

Zaključili smo da je Sveučilište u Rijeci najbliže onome što smo mi u stručnoj visokoj naobrazbi i što ćemo postati i u sveučilišnoj – dinamično i fleksibilno, inovativno sveučilište koje će promptno, ne samo odgovarati na potrebe tržišta rada i društvenog razvoja, već će ih i anticipirati. Sveučilište u Rijeci i njihov Ekonomski fakultet su pravi izbor za mentoriranje tog procesa.

Kakva je ta procedura od dvije godine, to je jedna novost. Je li vam dobra? Mislite li da je dobro imati takve kriterije?

Nema presedana, VERN’ je prvo i jedino sveučilište u Hrvatskoj osnivano u postupku koji u potpunosti slijedi postojeću, iznimno složenu zakonsku proceduru. I tek na kraju tog postupka vidjet će se koliko takva procedura ima smisla. Sad kad smo veliki dio postupka ostavili iza sebe, reklo bi se da ima. To je mukotrpan proces, ali bolje to, nego da nam sveučilišta počnu rasti kao gljive poslije kiše, na uštrb kvalitete, kako se dogodilo s visokim školama, svojevremeno kad su kriteriji bili labavi ili ih se zaobilazilo.

Sva tri programa, Cyber komunikacije i mrežne znanosti, Internet stvari i Transmedijska dramaturgija zvuče interesantne u odnosu na postojeći program, ne samo VERN’a, nego i šire, ali što zapravo nudite studentima kao ishod učenja? Gdje mogu pronaći posao?

Sva tri studijska programa, kao i sve naše dosadašnje studije, razvijali smo u suradnji s poslovnom zajednicom. Zbog toga ishodi učenja odgovaraju realnim potrebama tržišta rada, što jamči visoku zapošljivost završenim studentima, ali i jake temelje samozapošljivosti u okviru vlastitih poduzetničkih projekata.

Studij Cyber komunikacija i znanosti o mreži osposobljava studente za uspješno oblikovanje i upravljanje različitim multimedijskim tekstualnim, vizualnim, auditivnim ili audiovizualnim sadržajima, u odjelima poslovnih organizacija ili u ulozi nezavisnih stručnjaka i pokretača poduzetničkih projekata.

Studij Interneta stvari pruža studentima znanja iz područja računarstva i elektrotehnike, računalnih mreža i bežične komunikacije, internet stvari uređaja, sustava, mreža i infrastrukture te ih kombinira i svrsishodno spaja sa znanjima iz strateškog i operativnog upravljanja, poslovnog planiranja i financiranja. ICT sektor je jedan od propulzivnijih i nudi brojne mogućnosti za razvoj profesionalne karijere, kao i odlične uvjete samozapošljavanja.

Studij Transmedijske dramaturgije osposobljavat će studente za rad u sektorima filma, televizije, oglašavanja, interaktivnih kompjutorskih i video igara, izvedbenih i vizualnih umjetnosti i to na poslovima poput scenarista i producenta raznovrsnih transmedijskih projekata, scenarista igranih, dokumentarnih, animiranih i namjenskih filmova i serijala, TV emisija i različitih medijskih sadržaja, scenarista kompjutorskih i video igara, kreatora multimedijskih online sadržaja, dramaturških kreatora javnih događanja i slično.

Ima li VERN’ snage i financija postati inkubator za mlade znanstvenike? Kao što ste rekli, javna Sveučilišna su vrlo troma, može li VERN’ preuzeti tu ulogu u ovim inovativnim područjima koja daju dodatnu vrijednost?

Mi smo već kao veleučilište pokazali što možemo. Kako se danas u svijetu razvija visoko obrazovanje? Nema razvoja bez snažnog uključivanja gospodarstva i u tome hrvatsko visoko obrazovanje najviše zaostaje za razvijenim zemljama. Ove jeseni VERN’ dovodi po prvi puta u Hrvatsku University Business Forum. To je najjači europski forum na temu suradnje sveučilišta s gospodarskim sektorom. Tu će biti prilike za razmjenu iskustava o tome kako ostvarivati suradnju s gospodarstvom koja se ne bi smjela fokusirati samo na financiranje znanosti, nego na  postizanje sinergijskih učinaka putem zajedničkih projekata, uključivanjem raspoloživih sveučilišnih resursa, naročito studenata u, da tako kažem, živu praksu.

Surađivali smo na raznim projektima s finskim sveučilištima Vaasa i Aalto, između ostalog i na razvoju našeg novog studija dizajna. Tamo se magistarski studiji odvijaju tako da grupe od po 5, 6 studenata prvu godinu studija odrade na živim projektima u uglednim tvrtkama diljem svijeta.  Kada se vrate, to iskustvo obrađuju kao temu njihova magistarskog rada. Bez takvog pristupa, uz sudjelovanje gospodarstva, teško se danas može podržavati mlade znanstvenike.

Na VERN’u već sada imamo na nekim diplomskim studijima – Upravljanja poslovnim komunikacijama, Održivog razvoja turizma i Poduzetničkog menadžmenta tzv.  ‘tvrtke partnere’, poput primjerice Valamara, Ubera, Coca-Cole, RBA, UNICEF-a, koje su mentori određenih kolegija, tako da naši studenti  tijekom studija rade na njihovim pravim poslovnim projektima u realnom vremenu.

Kako vidite razvoj znanosti u Hrvatskoj?

Nisam znanstvenik. Poduzetnik sam u visokom obrazovanju. Nedavno sam s relevantnog mjesta čuo podatak da hrvatski znanstvenici, koliko god da ih ima, u prosjeku produciraju 0,4 objavljena znanstvena članka u godini. Iz svoje poduzetničke perspektive pitam se: kako se ti ljudi, opet čast izuzecima, uopće mogu ubrajati u znanstvenike!? I tko ih, na osnovu čega , ubraja? Takva situacija mogla bi  biti posljedica nedosljedne primjene binarnog modela visokog obrazovanja u kombinaciji s nečim što ja zovem akademskim snobizmom. Naime, ako 70% naših studenata studira na sveučilišnim studijima, koji će ih pripremati prvenstveno za znanstvene i akademske pozive, ako samo 30% njih studira na stručnim studijima koji ih pripremaju za izravno uključivanje u radne procese i poslovne karijere, onda nije čudo da imamo hiperprodukciju „znanstvenika“ čija je produkcija mizerna, a da nam na tržištu rada notorno nedostaje adekvatno obrazovanih stručnjaka.

Dosljedna primjena binarnog modela treba promijeniti to stanje. Bolonja nalaže da su stručna i sveučilišna naobrazba različite ali jednakovrijedne. Različite su sadržajno i programski, jer pripremaju studente za različite karijere i ishodi učenja trebaju biti različiti, a jednako su vrijedne jer nitko ne može reći je li struka sama po sebi vrjednija od znanosti same po sebi ili je obrnuto. U svakom slučaju produktivni stručnjak društvu vrijedi više nego neproduktivni „znanstvenik“ i vice versa. E, kad to bude prihvaćeno kao načelo visokoobrazovnog sustava, onda studenti s ambicijama da se bave strukom neće više hrliti na sveučilišne studije, već će se tamo naći samo oni koji svoju budućnost vide u znanosti, dok će oni koji se žele uključiti u poslovne procese studirati stručne studije i takvih će biti puno više. Naravno da i ovim potonjima treba otvoriti perspektivu da se, ukoliko to budu željeli i bili talentirani, uključe u sveučilišnu vertikalu i otvore si put prema znanstvenoj karijeri.

No, kao što rekoh, nisam znanstvenik pa i sam ova svoja razmišljanja uzima s dozom rezerve.

U jednom intervjuu za Globus ste rekli da su zapravo studenti diskriminirani što im se ne vraća novac, što nisu sufinancirani za troškove studiranja privatnih studija. Rekli ste da bi se studenti sami trebali izboriti protiv te diskriminacije, a ne da se privatna visoka učilišta bore i vode tu kampanju umjesto njih. Zaključili ste tu opservaciju da bi se studenti jako teško izborili retrogradno za ta prava, nego bi to borba bila za buduće generacije, ali da će se to uskoro promijeniti. Jeste li to rekli kao nada umire posljednja ili stvarno mislite da će studenti nešto promijeniti i boriti se za buduće generacije? Imali smo jedan takav primjer, studentice koji su postavile šator ispred MZO-a zbog načina dodjela državnih stipendija i promijenile sve za buduće generacije. Ima li takve svijesti kod drugih studenata?

Treba stvari postaviti na pravo mjesto. Prvo, ne postoje privatni studiji i državni, iliti javni studiji. Pravna regulativa je za sve jednaka, dužnosti i prava svih studenata na svim studijima koji imaju dopusnice nadležnih institucija zajamčena su Ustavom i regulirana istim zakonima. Razlika je isključivo u osnivačima pojedinih visokih učilišta. Jedna je osnovala država, a druga su osnovale privatne pravne osobe. Kad su jednom osnovana u jedinstvenoj zakonskoj proceduri, visoka učilišta su ustanove jednake pred zakonom, bez obzira na to tko ih je osnovao. Drugo, studenti koji studiraju na visokim učilištima osnovanima od privatnih pravnih osoba očigledno su diskriminirani, tu nema spora. Zakinuti su za mogućnost da financiraju svoje obrazovanje iz proračuna koji su, i u tu svrhu, punili njihovi roditelji, ili čak i oni sami. Da stvar bude gora, ili možda bolja, zavisi kako će se izazov dalje razvijati, ta diskriminacija nema nikakva uporišta u zakonima, a pogotovo ne u Ustavu.

E sad, kad na to upozoravaju tzv. privatna visoka učilišta, odmah se iz državnih diže graja o tome da se privatnici žele dočepati državnoga novca, što nije istina. Ali zadržimo se ipak malo na tome. Kad bi to i bila istina, u čemu je problem!? Zašto privatnici ne bi koristili državni novac? Čiji je to novac? Nije li to i njihov novac? Ili su oni građani drugog reda pa taj novac, koji su, nota bene, oni stvarali, nemaju pravo koristiti? Čak ni u tako društveno odgovorne svrhe kao što je obrazovanje.

Međutim, ponavljam, mi privatnici u visokom obrazovanju ne želimo državni novac. Mi želimo ostati na tržištu i svojom kvalitetom se izboriti za studente. Ali mi ne želimo ni to da državna iliti javna visoka učilišta dobivaju novac izravno od države, jer taj novac pripada studentima i oni imaju puno pravo odlučivati na koja visoka učilišta će ga uložiti kako bi stekli željeno obrazovanje. Naravno, govorim o visokim učilištima kojima je država u zakonskoj proceduri dala pravo javnosti.

Postoje različiti modeli kojima se toj diskriminaciji može stati na rep. Jedan, o kojem se dosta pisalo, su tzv. vaučeri. Nisam za taj model, jer on pretpostavlja plaćanje studiranja papirima koji nemaju vrijednost prije nego li se naplate na državnoj blagajni. To otvara prostor za manipulacije u kojima bi privatni sektor mogao vrlo lako obrati bostan. Smatram mnogo prihvatljivijim model kompenzacije koji pretpostavlja povrat novca plaćenog za školarine proporcionalno uspješnosti studiranja, odnosno broju položenih ispita u pojedinoj akademskoj godini. Taj model, osim što bi ukinuo diskriminaciju o kojoj je ovdje riječ, bitno bi utjecao na učinkovitost studiranja jer bi motivirao studente da u što kraćem roku završe studij budući da im o tome ovisi dinamika povrata školarina.

Na kraju: zašto bi se za to trebali izboriti studenti, a ne tzv. privatna visoka učilišta? Jedan razlog već sam iznio – kako bi se spriječila floskula o tome da se privatnici na taj način žele domoći državnog novca. Drugi razlog je činjenica da su diskriminirani prije svih upravo studenti, oni su zakinuti za svoja Ustavom zajamčena prava, oni se trebaju i angažirati da se to promijeni. Čak i današnji studenti državnih visokih učilišta, koji nemaju novac da plate školarine na privatnima, imali bi od toga itekakvu korist, jer ne bi bili ograničeni u izboru fakulteta na kojem će studirati kao što su to danas.

Siguran sam da će se ta svijest kod studenata ubrzo razviti i da će njihove udruge prepoznati problem i krenuti ga rješavati. Ako ne za sebe, jer ne će biti lako novu regulativu primijeniti retroaktivno, onda iz solidarnosti prema budućim generacijama. Konačno i njihova djeca će jednog dana biti studenti.

Vjerujem da bi bilo puno otpora k tome.

Otpor dolazi od državnog sektora, jer taj ih model izlaže tržištu i ravnopravnoj konkurenciji, a tamo su pravila igre puno stroža nego kad su u pitanju državne jasle.

Gdje vi u svemu tome vidite VERN’? Imate strategiju razvoja VERN’ 2020 napravljenu prije sedam godina. To je skoro pred vratima, slijedi li VERN’ 2030?

Sve je pred vratima, mi smo do 2020. u Strategiji planirali postati sveučilište, a postali smo već 2017., a punim kapacitetom, s tri nova studija, krenut ćemo 2019. Dakle ispred rokova smo. Sada je na redu strategija razvoja Sveučilišta.

Kakvog studenta vi želite na VERN’u? Moji prijatelji koji studiraju imaju dvojake interese. Jedan je imao veliki interes studirati VERN, dok drugi nije imao jasno viziju zašto upisuje VERN. Ne možete pobjeći od realnosti, dobivate različite studente te ćete kao i drugi, biti kvalitetni koliko kvalitetnih studenata privučete. Kakav je student VERN’a koji je upisivao studij prije 15 godina i danas? Općenito, kakvi su studenti danas?

Ma kako kvalitetni bili, mi bismo ih trebali učiniti kvalitetnijima. To je naša misija.

Vaše pitanje je – kako ja vidim studenta VERN’a prije 15 godina, a kako danas.

Prije 17 godina kad smo tek postali prvi privatni ulagač u visoko obrazovanje u Hrvatskoj VERN’ je tadašnjim studentima bio drugi izbor. Oni koji se nisu uspijevali upisati na državni fakultet, upisali su studij na VERN’u. Tada se pričalo da na VERN’u studiraju oni koji imaju dovoljno novaca da plate, a nedovoljno znanja da se upišu na sveučilište. Ne bježim od toga, to je bila tadašnja percepcija. Nisu znali što je VERN’, privatno ulaganje u obrazovanje bilo je potpuno nova pojava. Hrvatski model privatizacije u gospodarstvu navukao je sumnju u sve što je privatno pa tako i na nas, iako mi nismo nastali u privatizacijskom procesu, već samostalnim ulaganjem. No, nakon što se prva generacija naših studenata pojavila na tržištu rada ta se percepcija naglo počela mijenjati. Da nije, ne bismo se tako dinamično razvijali i imali preko 2.000 aktivnih studenata i preko 4.500 alumnija. Danas je većini naših studenata VERN’ prvi izbor. Žele studirati baš na VERN’u. Imamo upisane studente koji su došli iz MIOC-a s prosjekom ocjena 5.0. Imamo završene studente koji su nakon VERN’a nastavili školovanje i na uglednim stranim sveučilištima, primjerice na Oxfordu. Takvi zasigurno znaju što hoće, a što hoće takvi i mogu. Ne zadovoljavaju se drugim izborom.

Što želimo mi? Želimo visoko motivirane studente koji namjeravaju steći i razvijati znanja i vještine neophodne za izgradnju uspješnih poslovnih karijera u različitim područjima, koji žele izgraditi i razvijati inovativni poduzetnički duh. Takvim studentima VERN’ ima što pružiti. Može zvučati patetično, ali pamtim brojne zahvale roditelja na tome što, nakon upisa na VERN’, ne prepoznaju vlastito dijete, koje se trgnulo iz letargije, postalo zainteresirano, i pokrenulo se.

Što je VERN donio hrvatskom visokoobrazovnom sustavu?

Već sam dosta toga naveo između redaka, ali evo i taksativno. Ponajprije, donio je prvu privatnu investiciju u visoko obrazovanje, povukao druge i time dinamizirao sustav.

Poduzetništva kao teme u visokom obrazovanju prije VERN’a nije bilo ni u tragovima, a mi smo ustrojili prvi trogodišnji studij Ekonomija poduzetništva i poduzetništvo kao temu provukli kroz sve naše studije.

Prvi smo uveli tzv. soft skills kao značajan dio kurikula naših studija. Neki tadašnji akademski uglednici s podsmjehom su komentirali uvođenje jake informatičko-komunikacijske i jezične katedre i intenzivno učenje informatičkih i komunikacijskih vještina na našem studiju poduzetničke ekonomije. Kao, informatika i strani jezici neka se uče na tečajevima, a ne na visokim učilištima, osim ako se ne radi o fakultetima specijaliziranima za ta područja poput FER-a i Filozofskog fakulteta. Ne znam što bi danas isti rekli o tome.

Prvi smo uveli predmet hrvatski poslovni jezik budući da smo uvidjeli da imamo funkcionalno polupismene srednjoškolce, a ne smijemo dozvoliti da imamo i takve poslovne novake.

Primijenili smo Bolonju odmah 2001., dok se ostatak sustava priključio tek 2005. i to na jedvite jade. Četiri godine prednosti u iskustvu primjene europskih bolonjskih principa, to vam je kao da na sto metara imate 30 metara fore.

U organizacijskom smislu razdvojili smo akademske od poslovnih funkcija. Uz dekana ustanovili smo funkciju glavnog direktora visokog učilišta i na taj način oslobodili akademski djelokrug od poslovnih opterećenja kako bi se što uspješnije bavio akademskim razvojem.

VERN’ je prvi pokrenuo medijsku promociju i popularizaciju visokog obrazovanja; prvi oglasi u novinama, na radiju i televiziji koji su mlade poticali na visoko obrazovanje su bili VERN’ovi oglasi.

Nadalje, interaktivnost i problemska orijentiranost kao dominantan oblik nastave u visokom obrazovanju bio je VERN’ova uspješna inovacija.

Semestralno anketiranje studenata o zadovoljstvu studiranjem, kao obvezatni dio evaluacije nastave i nastavnika, također smo mi prvi primijenili.

Međunarodna povjerenstva za internu akreditaciju naših studija ustanovili smo još 2001. godine. Tek 2005. ustanovljena je takva praksa za cjelokupni sustav.

Osim toga, prvi smo uveli povezivanje s poslovnim sektorom, obvezatnu i intenzivnu studentsku praksu, uspješne tvrtke kao mentore pojedinih kolegija…

Mnogo od nabrojenog primijenjeno je kasnije i na drugim visokim učilištima, ali VERN’ je bio prvi.