Jesmo li mi studenti postali toliko lijeni da nam je teško pozdraviti kolegu u domskom hodniku?
Nema veće sramote od toga da na selu nekoga ne pozdravite. Čak i ako se pravite da nekog niste vidjeli, kad-tad će se to saznati i nastat će velika obiteljska sramota. Ali nije ništa drukčije ni u nekim drugim zajednicama, poput one u studentskom domu. Jedna od glavnih ‘Božjih zapovijedi’ jest, baš kao i na selu, pozdraviti sustanare. Ali jesmo li mi studenti u tome ipak malo zakazali?
Studentski domovi u Zagrebu | foto: srednja.hr
Dolazim iz male općine. Malog mjesta, takoreći sela. Tamo međusobno pozdravljanje nije pitanje bontona, već striktno pravilo čije prekoračenje može donijeti veliku sramotu. Šetajući cestom, livadom ili njivom često nekoga sretnete, a izrazito je važno tada ga pristojno i pozdraviti. U novije vrijeme to je uglavnom Dobar dan, nekoć je to bilo Bog daj sreću ili Hvaljen Isus i Marija. Prihvatljivo je reći i Bok ili Hej, glavno je da druga strana shvati da ste ga primijetili i da ga uvažavate. U protivnom, da nastavim u duhu katoličke vjere koja ondje prevladava, činite veliki grijeh. Praviti se da nekoga ne vidite i odlučite preskočiti pozdravljanje, što će se u konačnici uvijek saznati barem kao sočan trač, donosi veliku obiteljsku sramotu. A velika obiteljska sramota donosi i obiteljske nesuglasice.
Baš kao na selu, osnovno pravilo života u studentskom domu je pozdravljanje sustanara
Biva to tako u ruralnim sredinama gdje su zajednice manje, gotovo uvijek povezanije nego u gradu. Ali i u gradu nastaju takve zajednice. Jedan od boljih primjera jest studentski dom. Stotine, ponekad i tisuće studenata iz raznih krajeva Lijepe naše ili Bosne i Hercegovine spaja nekoliko paviljona, zajedničke sobe, kupaonice, kuhinje i družionice. I jedno od osnovnih pravila, baš kao na selu, jest pozdravljanje.
Osim što to naučiš od drugih kolega, svake godine u Facebook grupi najvećeg studentskog doma u Hrvatskoj, Stjepan Radić, osvane jedna važna obavijest. Ponekad je objavi neki student, ponekad studentski odbor. Uvijek kažu da valja pozdravljati sustanare na hodniku i pridržati drugom vrata ako netko iza tebe ulazi u paviljon. Malo zvuče kao Božje zapovijedi, ali to su doista maniri koji još više učvršćuju studentsku zajednicu i život u domu. I uz koje je dolazak sa sela u grad lakši.
Ponekad preskočimo pozdraviti kolegu, a toliko je jednostavno
I o tom pozdravljanju u zadnje vrijeme puno razmišljam. Shvatio sam da su studenti, shvatio sam da smo mi studenti, malo zaboravili na to pravilo. Prođemo jedni pored drugih, zaokupirani svojim mislima, i zaobiđemo taj ritual. I sam sam se uhvatio u takvim prilikama. Nisam pozdravio nekoliko puta. A ponekad sam, da potvrdim svoju tezu, namjerno prešutio reći Bok ili Ćao da vidim hoću li dobiti pozdrav s druge strane. Ponekad sam dobio, ponekad nisam.
A da u takvim razmišljanjima ipak nisam sam, uvjerio sam se prije nekoliko mjeseci nakon poruke u grupi jednog drugog zagrebačkog studentskog doma, Cvjetno naselje. Netko se zapitao jesmo li se toliko srozali kao društvo da je pojedincima teško pozdraviti na hodnicima ili zahvaliti ako ti netko pridrži vrata. ‘Pokazujete li taj nedostatak kućnog odgoja na predavanjima i na studentskom poslu ili ste tamo manji od makova zrna?’, zapitao se jedan stanar.
Pa se pri kraju ove akademske godine, kada će studenti uskoro početi napuštati dom, vrijedi podsjetiti na to bezazleno pravilo koje čini život u studentskom domu ljepšim. Taj Hej nekom će uljepšati težak dan, a zbilja nije teško. Nekog će možda podsjetiti na obiteljski život na selu gdje je pozdravljanje takvog tipa svakodnevica. A pozdraviti spremačicu ili domara u studentskom domu zasigurno će i njima popraviti dan.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije
