Legendarna profesorica novinarstva o Vjesniku: ‘Ta kuća je postala prostor duhova’
Nekoć najmoćniji medij u državi postepeno se raspao u privatizaciji, a godinama nakon njegove propasti ostala je zgrada na križanju Slavonske i Savske. Sad je nepovratno stradala u požaru, a javnost ne staje pričati o njenoj ostavštini i značenju za Zagreb, ali i za hrvatsko društvo. Svoju priču o Vjesniku ispričala nam je novinarka i profesorica s FPZG-a Gordana Vilović, koja je kao studentica maštala o tome da će jednog dana raditi u Vjesnikovom neboderu.
Gordana Vilović kao studentica maštala je o karijeri u Vjesniku | Foto: FPZG, Srednja.hr
Prošlo je više od tjedan dana od požara u Vjesnikovom neboderu, nakon kojeg je zgrada ostala posve neupotrebljiva. I dalje ne staju reakcije javnosti, a posljedice se itekako osjete. Osim što je Laganini FM izgubio prostor redakcije, svakodnevne gužve u prometu zbog zatvaranja Slavonske avenije, pokazuju da se šteta osjeća ne samo u novcu, već i vremenu.
Neki misle da je nastala šteta i simbolička, jer je zgrada, stara više od pedeset godina, dugo bila dom redakcije u kojoj su stasali i radili mnogi izrazito poznati novinari. Među onima kojima je Vjesnikova zgrada bila inspiracija, bila je i politologinja i novinarka Gordana Vilović, profesorica koja je na na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu predavala Povijest novinarstva.
– Za generacije novinara izdavačko štamparsko poduzeće Vjesnik bilo je ključno mjesto. To je bilo mjesto dnevnih listova, revija, newsmagazina, križaljki, roto romana, krimića, stripova. Govorimo o sedamdesetim i osamdesetim prošloga stoljeća, kada je ova kuća bila jedna od vodećih nakladničkih u jugoistočnoj Europi, priča nam Vilović.
‘Za nas je bio kultno mjesto’
Za vrijeme Jugoslavije svaka republika je imala svoju nakladničku kuću, a u Hrvatskoj to je bio Vjesnik. Iako je kuća morala provoditi samocenzuru, profesorica Vilović kaže da je ondje bilo primjera izvrsnog novinarstva. Vjesnik je od 1941. godine izlazio kao dnevni list, a izdavao je i pokrajinska izdanja, časopise i revije. Osim redakcije u zgradi je bila i tiskara i kultni kafić u kojem su novinari imali kolegije.
– Čitala sam dnevni list Vjesnik, posebno u mojim nadobudnim mladim danima. Jest, bio je to analitičan list, ali ne smijemo zaboraviti da je u tim vremenima u Jugoslaviji bio na djelu sovjetski medijski model. Jedna partija je određivala sve. U tom je sustavu Vjesnik učinio najviše što je mogao da funkcionira kao dnevni list s kredibilitetom. Naime, bilo je tabua o kojima se nije smjelo pisati, ali bilo je tema i područja izvrsnog novinarstva koja bismo i danas s radošću pročitali, priča nam profesorica.
Vjesnik kao politički dnevni list stariji je od same zgrade. Prvi put je bio objavljen 1940. godine kao ilegalna publikacija Komunističke partije, a usponom komunističkog režima postao je vodeći medij. Vrhunac svoje čitanosti i utjecaja doživio je u razdoblju od 1952. i 1977. godine, kad je izdanje srijedom čitalo i više od sto tisuća ljudi, ne samo u Hrvatskoj, već i čitavoj Jugoslaviji.
– Za nas, koji smo sredinom sedamdesetih godina došli iz provincije studirati politologiju u Zagrebu u nadi da bismo jednom možda bili i novinari, neboder Vjesnik je bilo kultno mjesto. Meni posebno, jer sam četiri godine živjela u studentskom domu Cvjetno naselje. Što može biti bolje?! Sretali smo velika novinarska imena iz različitih izdanja, a s nekima smo organizirali tribine za studente. Obično, nakon njihova povratka s događaja iz bijelog svijeta, priča profesorica Vilović.
Priča je završila puno prije požara
U to vrijeme na fakultetu su u sklopu studija novinarstva odlazili u zgradu Vjesnika, a ispričala nam je da su neki od njenih kolega upravo ondje postali veliki novinari. Nju je karijera pak dovela do mjesta glavne urednice lista Maksimir, koji je izdavao Centar za kulturu i informacije Maksimir.
– Pamtim to razdoblje po dobru. Radila sam s velikim novinarima, redaktorima i grafičkim urednicima Večernjeg lista i Vjesnika koji su surađivali u tom listu. Osim što sam puno naučila, najbolji dani u tih sedam godina moga novinarskog rada, bili su moji mjesečni cjelodnevni odlasci na prijelom i zaključenje lista u tiskari kuće Vjesnik, ispričala nam je.
Priča o Vjesniku kao novinarskoj kući završila je puno prije požara u zgradi. Naime loše provedena privatizacija devedesetih rezultirala je raspadom tvrtke na više samostalnih društava. Glavnina poduzeća 2008. godine pripala je Narodnim novinama. Tih godina vodili su se prodajni pregovori sa stranim investitorom, no na kraju je odustao, a tvrtka je ostavljena da propadne, sa sve manjom nakladom i primanjima. Na kraju je tiskano izdanje prestalo izlaziti 2012. godine, nakon čega je još dva mjeseca radio portal, da bi i on u lipnju te godine bio ugašen. Deset godina kasnije, 2022. godine zatvorena je i tiskara koja je bila u neboderu, a ondje je do požara ostao još samo radio Laganini FM.
‘Novinarstvo nije umrlo, ali ga je sve manje’
U javnosti su prisutni komentari da požar Vjesnikovog nebodera simbolički predstavlja ‘smrt novinarstva’, odnosno da je slikovit opis propadanja profesije kojoj je glavni poziv potraga za istinom. Profesorica Vilović slaže se da je u novinarstvo i krizi i da su pred njim ozbiljni izazovi, no ne vidi potrebu za takvim fatalizmom niti povezivanje požara sa sudbinom profesije.
– Novinarstvo je odavno otišlo iz Vjesnikove kuće zbog bezobzirne pretvorbe, zbog enormnog broja otkaza devedesetih, zbog gašenja profitabilnih magazina i listova. Zbog čega je ta kuća postala prostor duhova, to znaju samo oni u državi koji su, valjda mislili, da će s masovnim otkazima i praznim prostorom, doći do enormne zarade?! Ili ne? Novinarstvo nije umrlo, ali sve ga je manje. Nikad više vijesti, pogotovo na društvenim medijima, a nikad manje novinarstva. To jest veliki problem. Ali, dok god novinari istražuju i otkrivaju ono što različiti centri moći žele sakriti, novinarstvo ima šansu, poručuje profesorica.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
