Naš znanstvenik kao učenik je iskusio mržnju rata: ‘Djeca su mi u leksikonu pisala da me treba ubiti’
Viktor Koska, bivši je asistent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Kao učenik sedmog razreda je izbjegao s obitelji iz Novog Sada u Zagreb usred ratnih zbivanja i prijetnji koje je dobivao uslijed nacionalističkih napetosti. Te dane su mu obilježili problemi i uvrede vršnjaka zbog čega danas istražuje migracije i razumije što prolaze ratne izbjeglice iz Ukrajine.
Istraživač Viktor Koska prošao je kao učenik iskustvo ratnog izbjeglice | foto: Ivor Kruljac, srednja.hr| foto: Ivor Kruljac, srednja.hr
Dok će se 24. veljače obilježiti tri godine od početka rata Rusije i Ukrajine, ratni užasi na istoku Europe se nastavljaju. Iako u prvi plan izvještavanja o ovoj tragediji dolaze gubici vojnih i civilnih života, kao i izjave vodećih političara, najveće žrtve su obični ljudi koje je zateklo nasilje.
Kako civile koji su ostali na područjima gdje se vode borbe, tako i izbjeglice koji su ta područja bili prisiljeni to napustiti. Pogotovo djecu i mlade koji su još učenici. Pitanje je to o kojem zbog vlastitih iskustva razmišlja i znanstvenik i istraživač Viktor Koska.
‘Došao sam iz škole i našli smo pošiljku s krvavim mrljama’
Starije generacije sad već bivših studenata Fakulteta političkih znanosti (FPZG), možda će se sjetiti Koske kao asistenta na kolegijima kao što su Hrvatski politički sustav, Demokracija i civilno društvo ili Hrvatska politika: akteri i procesi. No, od 2017. godine više ne radi na tom fakultetu, ali je jedan od osnivača Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM). S aktivnostima CEDIM-a i dalje je povezan kroz sudjelovanje u istraživanju o zaštiti nacionalnih manjina u Hrvatskoj i na europskoj razini na projektu ‘Minority Rights Index’ koji vodi FPZG-ov profesor i predstojnik Centra, Nebojša Blanuša. Koska, rodom iz Novog Sada, djetinjstvo je proveo kao izbjeglica koji je u devedesetima s obitelji morao napustiti svoj dom te se preseliti u Zagreb.
Taj prijelaz se dogodio kroz sedmi razred osnovne škole. U razgovoru za srednja.hr, Koska se prisjetio kako je to bilo izrazito teško vrijeme za njega i njegovu obitelj. Čak i prije nego je rat počeo. I dan danas se sjeća kada im je 1989. godine stigla vrlo uznemirujuća pošiljka.
– Došao sam kući iz škole i u poštanskom sandučiću smo našli pošiljku s krvavim mrljama od prstiju. Iz nje su ispale slike zaklane djece iz novinskih članaka i prijetećim pismom naslovljena na mog tatu. Tamo nije pisalo da je gospodin nego je pisalo ‘poštovani ustaša Josipe’, gdje se govorilo da je to srpska zemlja u kojoj nema mjesta za ustaše i izdajnike, da će nas progutati mrak. Sjećam se da je zadnja rečenica bila ‘eto da znaš koliko lep imat ćeš doživljaj. To ti moraš uskoro doživjeti, to ti garantuje Srpsko društvo obnove’, prisjetio se Koska zastrašujućeg pisma.
Čak i čestitanje Božića može biti zastrašujuće: ‘Pomislio sam, ajme majko…’
Slična pisma, kasnije i od Srpske radikalne stranke su se nastavile, a slijedilo je i crtanje slova ‘U’ po kući. No, najgore je bilo kada je nekoliko osoba napalo kuću Koskine obitelji, srećom dok nikog tamo nije bilo. Tada su Kosku, njegovog oca Hrvata i majku Mađaricu spasili drugi susjedi Srbi koji su ih sklonili u svoju kuću. Kroz takvo iskustvo, Koska se uvjerio da solidarnost opstaje i u najtežim trenucima.
To je utjecalo i na njega da se kao istraživač počinje baviti pitanjima migracija. Ipak, upozorava nas, solidarnost i tolerancija običnih ljudi ne mogu puno napraviti ako se ruše institucije koje trebaju sprječavati i kažnjavati netoleranciju i nasilje. Slična situacija je bila i u školi.
– To je bilo jezovito. Imali smo leksikon gdje su djeca pisala što misle jedna o drugoj. Na pitanje, što misliš o Viktoru, pisalo je ‘Tuđman, ustaša, treba ga ubiti’. Ali tu i tamo je netko napisao ‘Viktor je super drug, nije HDZ-ovac, ustaša, ne treba ga ubiti’. To nije bio građanski otpor, pisala su djeca, ali je bilo refleksija što se događa kod kuće, prisjetio se Koska priznajući nam da govoreći o tome osjeća knedlu u grlu i da mu se ruke tresu.
Dodaje i da je vrlo moguće da je zbog svega bio žrtva i fizičkog nasilja od vršnjaka, ali da misli da je to potisnuo ili neke od tučnjava pripisao drugim uzrocima. Dok je on bio manjina u Srbiji, iz Hrvatske su dolazili učenici srpske nacionalnosti koji su pričali o tome kako su ih protjerale ustaše. Zbog svega toga još je više htio sakriti tko je, da ne bi netko za njega rekao ‘pa evo ustaše’ i potaknuo nove napetosti s učenicima koji su sami izbjeglice u jeku nacionalističkih napetosti. Zbog toga je bio nervozan čak i kada je dobivao podršku.
– Sjećam se situacije koja je bila jako kritična, ali nitko nije imao lošu namjeru. Bio je katolički Božić i moja prijateljica, koja me jako voljela, htjela je pokazati čin tolerancije. Vidjela je leksikon, znala što se događa i da sam dobrodošao u razredu. Tijekom odmora u hodniku mi je najiskrenije rekla ‘znam da je danas tvoj Božić, srećan ti Božić’. Ali, ja sam to htio sakriti jer je u tom hodniku bilo dvoje ili troje ljudi koji su izbjegli iz Hrvatske. Ta je informacija u tom trenutku za mene mogla biti kobna i pomislio sam ‘ajme majko sad sam naj**bo’, prisjetio se Koska.
U zagrebačkoj školi dobivao razumijevanje, ali nije uvijek bilo spretno: Prvi dan pisao diktat s razumijevanjem ije i je
Teško je bilo s učenicima, a nije lako bilo ni s profesorima. No, Koska je istaknuo svoju razrednicu i profesoricu Tjelesnog koja ga je pazila. Nakon škole je trenirao karate u školskoj dvorani, dok bi njegov otac dobivao pisma da znaju kad mu sin završava s karateom ili izlazi s nastave u školi. Otac je dolazio po Kosku, a njegova razrednica je dotad pazila na njega. Dolazak u Hrvatsku, u Zagreb, isto nije bio lagan.
– Sjećam se da je bio Sveti Nikola i došao sam vidjeti kako izgleda nova škola. I bio je test iz diktata gdje su se dijelili ocjene po dva kriterija: razlikovanje č i ć te -ije i -je. Za č i ć sam dobio ocjenu odličan, a za -ije i -je jedinicu. Tu sam na jako bolan način shvatio da tu ne pripadam, da je tu neki drugi jezik i nisam htio biti tamo. Ne znam koja je bila pedagoška ideja da djetetu koje je izbjeglica prvi dan škole ispituju nešto što ističe razliku hrvatskog i srpskog jezika, to dajem vama na prosudbu, rekao je Koska.
Istaknuo je da biti izbjeglica znači i kraj djetinjstva. Primjerice, dok je još bio u Srbiji, učili su ih pjevati jednu nacionalističku pjesmu o Svetom Savi. Dok su se neki od njegovih srpskih vršnjaka zafrkavali i kreveljili i razmišljali o prvim izlascima i ljubavima, Koska je pjevao želeći pokazati da je i on dio škole, da treba biti tamo. To je primijetila i njegova razrednica. No, nakon ovih prvotnih neugodnosti u zagrebačkoj školi, Koska je naveo da ga je profesorica hrvatskog brzo zavoljela. Kroz smijeh se prisjetio i da mu je predložila zbog ekavice da na LiDraNu citira jednu pjesmu na kajkavskom. No, kako kaže, trebala mu je podrška škole koju je dobivao, ali nije uvijek bila idealna.
– Često sam pod odmorom odlazio na WC jer mi je bilo teško i plakao sam. Išao sam često kod pedagoginje koja je bila divna i imala razumijevanja. Ali, bila je i jedna profesorica koja me pozvala nakon sata. Da me tješi, ali onda me tražila da pričam što su nam Srbi radili i tome hranila, kao da je bilo važnije da čuju što su nam radili, a to nije bila poanta. Znam da to nije bilo namjerno, ali.., opisivao je Koska dobre i loše prakse iz škole dok su mu pomagali nositi s teškim emocijama koje je prolazio kao izbjeglica.
Istraživač Viktor Koska prošao je kao učenik iskustvo ratnog izbjeglice | foto: Ivor Kruljac, srednja.hr| foto: Ivor Kruljac, srednja.hr
‘Iskustvo izbjeglica djecu pretvara u ljude’
Na tragu njegovih iskustava, pitali smo ga i kako doživljava muke novih generacija izbjeglica, poput onih u Ukrajini. Zagledao se kroz prozor kafića u kojemu smo razgovarali, a nakon dulje šutnje upozorio da se na takva pitanja ne mogu dati jednoznačni odgovori. Iako mu je drago što su izbjeglice u Ukrajini bile dočekane sa solidarnošću na početku rata, žao mu je da isti tretman nisu dobili i osobe koje su iz drugih krajeva svijeta došli iz različitih razloga. K tome, brine ga da, kako rat postaje dugotrajan i skup da bi se solidarnost prema ukrajinskim izbjeglicama mogla promijeniti nagore.
– Iskustvo izbjeglice u toj dobi s pravom djecu pretvori u ljude. Više nema bezbrižnosti koju imate u normalnoj fazi odrastanja. Preko noći se djeca prestroje i svatko pokušava mobilizirati resurse da bi se uklopio za mene. Za mene je to bio Đorđe Balašević kada sam u drugom srednje shvatio da u Zagrebu, pogotovo u alternativnim krugovima vole Balaševića. To je bila kategorija da ponovno prihvatim svoj novosadski identitet kroz prizmu nečega što mi može omogućiti integraciju u društvu. Mislim da svaka osoba iz Ukrajine ima svoje kvalitete, vrline, uspomene, sjećanja, želje, emocije kroz koje može izgraditi priču koja ih povezuje s drugim učenicima. Netko može igrati dobro nogomet pa će ga primiti da igra za školsku ekipu, netko je pametan u školi pa će možda pomagati drugima, smatra Koska.
Dodao je i da je izbjeglicama u toj osjetljivoj dobi potrebno pružiti i psihološku podršku. Pogotovo djeci koja imaju noćne more zbog svega što su prošli. No, na tragu svojih već opisanih iskustava, naglasio je da treba pronaći balans ‘kako pružiti psihološku pomoć, a da osoba zbog teške traume zbog potrebe i drukčijeg pristupa ne bude u krajnosti kritizirana kao osoba koja se ne može brinuti o sebi’. Tim više jer, navodi Koska, djeca izbjeglice imaju veliku snagu.
– Takve okolnosti oslobađaju veliki potencijal koji pojedinci imaju. Kad dođete u novu sredinu s takvim iskustvom, brzo shvatite da ste nažalost mogli testirati kako bi se snašli u po život opasnim okolnostima. Znate da bi preživjeli što većina u razredu ne zna jer nemaju to iskustvo. Škole to moraju prepoznati i od djece izbjeglica napraviti djelatne subjekte. Pogotovo, jer vjerujem, veliki dio njih će dugoročno ostati u Hrvatskoj, istaknuo je Koska.
Pravedan mir za izbjeglice znači jednakopravnost: ‘Vjenčao sam se u gradu iz kojeg su me protjerali’
Iako današnja mladež u Srbiji i Hrvatskoj nemaju osobno iskustvo rata, rat u Ukrajini je ponovno probudio strahove da bi rat mogao doći i u naše krajeve. Koska osobno smatra da do rata neće doći, ali upozorio je da većina nije mislila ni da će Rusija napasti Ukrajinu.
– Dok je bio rat u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini su govorili da ga kod njih neće biti pa se dogodio deset puta gori. Filozofkinja Hannah Arendt nas uči da normalni ljudi ne znaju da je sve moguće. Rat je nažalost uvijek moguć, ali to ne znači da treba živjeti u strahu da će se dogoditi sutra nego biti svjesni da u situacijama krize treba njegovati građanske vrijednosti i pokušati graditi mjere solidarnosti i integracije a ne ugrožavati dobre prakse koje postoje. Mislim da je malo vjerojatno, ali nije moguće. Opet, mislim da mnogi misle da je takva eskalacija vjerojatnija sada nego prije rata u Ukrajini, analizirao je Koska.
Dok političari trenutačno raspravljaju treba li biti pregovora i kakvih, pitamo našeg sugovornika i što je najbolje iz perspektive same djece koja u ukrajinskom ratu ili umiru ili postaju izbjeglice. Mir pod svaku cijenu ili ipak nastaviti sukob nadajući se da će se za napadnutu državu stvoriti nekakvi bolji uvjeti?
Koska navodi da je pitanje puno složenije od izbora između ljudi i teritorija. Osobno smatra da mir mora biti pravedan, ali pravedan mir za izbjeglice može značiti potpuno drukčije nego za političare koji trenutačno raspravljaju o miru. Osim što se mnogi brinu da bi nepravedno primirje moglo opravdati rusku agresiju, istraživač se prisjetio i da se neki ljudi pitaju je li završetak rata u BiH na neki način legitimirao etnička čišćenja.
– Pravedan mir bi trebao omogućiti da se Ukrajinci koji to žele, mogu vratiti odakle su protjerani i biti ravnopravni politički subjekti u tim sredinama. Treba pažljivo govoriti i političari moraju biti obzirni i odgovorni u prepoznavanju aktera s kojima razgovaraju. Za razliku od ratova devedesetih, danas nemate EU ili šampiona liberalne demokracije kao što je tad bio SAD kao neutralne arbitere koji mogu okupiti sve za stol i postaviti pitanja koja su dugo trajala. Ali, rezultirala su time da ja danas mogu preseliti u Novi Sad. Imam srpsko i hrvatsko državljanstvo i 30 godina kasnije meni je doista svejedno kad odem u Novi Sad. Ne gledam ga kroz najgore razdoblje mog života nego kroz uspomene prije tog razdoblja i one koje gradim poslije toga. Na kraju krajeva, vjenčao sam se sa svojom suprugom u Novom Sadu, u gradu koji me istjerao, zaključio je Koska otkrivajući nam što bi pravedan mir mogao biti za sedmaša koji je prošao užase rata, nasilja i mržnje.
