Pojedeš u menzi, odeš na kiosk, vratiš se u dom i shvatiš – izgubio si ključ od sobe
Spakiraš novčanik i mobitel u torbu, uzmeš ključ i otiđeš do menze. Pojedeš cordon bleu s rižom i odeš do obližnjeg kioska po nešto slatko jer dok ne radi slasta, kolač iz menze baš i ne može zadovoljiti težnju za slatkim. Dok se vraćaš u studentsko naselje, ispred paviljona tražiš ključ kako bi ušao u njega. Malo sutra, ključa više nema, a scenarij iz glave ti je ona objava iz studentske grupe kako se novi ključ plaća 50 eura jer treba mijenjati cijelu bravu.
Ključ studentskog doma | foto: srednja.hr
Jedna je uobičajena studentska večer. Vani je već mrak, a tvoj želudac ne da ti mira pa ništa od onog da ćeš izbjeći menzu za večeru. Živiš u studentskom domu pa nije daleko. Navučeš trenirku na sebe, u ruksak strpaš mobitel i novčanik, a u ruke uzmeš ključ. Nakon što zaključaš sobu, dakako, i ključ staviš u torbu i odeš u menzu po jedan cordon bleu s rižom.
Obići ću isti put i pronaći ključ, neš ti posla, desetak minuta
Takav mi je grah pao taj dan, prepričavam jednu svoju večer ako već niste skužili. S obzirom na to da te večeri nije bilo mog omiljenog kolača u menzi, što su zagrebačke kremšnite, takozvani Kinder Pingui ili kokos kuglice, odlučio sam nakon menze još otići do obližnjeg kioska. Kad kažem obližnjeg, on je od menze udaljen 300-tinjak metara, dakle vrlo blizu. Kupio sam još pokoji prijeko potrebni slatkiš i vratio se u dom.
Cijelo vrijeme, dakle, gravitirao sam na području od nekih 500 metara – od paviljona do menze, pa do kioska, i nazad do paviljona. No, pri povratku do paviljona u mom ruksaku ključa od studentskog doma više nije bilo. Izgleda, ispao mi je kad sam u torbu gurao slatkiše. Nemam pojma, nešto sam izveo i ključa više nema. Ali nema prevelikog razloga za brigu, pa znam gdje sam se kretao. Obići ću isti put i pronaći ključ, ne’š ti posla, desetak minuta i to je to. Iako smiren, kroz glavu mi ipak prolazi ona jedna objava iz studentske grupe da se novi ključ plaća i 50 eura. Kopiju ne možeš napraviti jer su to ‘posebni’ ključevi koji otključavaju i paviljon i sobu, tvrdi se u toj objavi, a da bi se izdao novi, treba mijenjati cijelu bravu pa i cimer dobiva novi ključ.
No dobro, krećem u obilazak i ključ ne uspijevam pronaći. Mrak je pa koristim i bljeskalicu od mobitela, ali ništa. Vraćam se u menzu, pitam je li netko pronašao kakav ključ, isto ništa. Odem do recepcije i pitam za svaki slučaj je li možda netko već tamo donio izgubljeni ključ. Portir mi daje ‘izgubljeno-nađeno’ posudicu u kojoj doista ima ključeva, ali ni jedan nije moj.
I nije zapravo dugo potrajalo kada netko pokuca na vrata moje studentske sobe
Ključa nema! Panika me već polako hvata, pa što ću i kako ću. Mogu se vratiti u sobu jer mi je sada cimer tamo, ali svejedno je nezgodno biti bez ključa. Još dva puta obilazim svoju trasu i shvaćam da to baš nema nekog smisla. Vraćam se u sobu i čekam. Cimer me tješi da će netko pronaći ključ i ostaviti ga na recepciji ili barem objaviti u studentske grupe. Ja sam odmah u studentske grupe, treba spomenuti, objavio da sam izgubio ključ pa ako ga netko nađe, neka se javi.
I nije zapravo dugo potrajalo, nekih sat ili sat i pol, kada netko kuca na vrata moje studentske sobe. Vrlo draga djevojka došla je s mojim ključem. Kad je šetala na putu do doma, zasijao je taj ključ u travi pored puta. Srećom, na svakom ključu piše broj paviljona i sobe pa mi ga je ljubazno donijela.
Sav sretan sam je pitao i trebam li nešto platiti. Pa bolje izgubiti deset eura na poštenog nalaznika nego 50 na izradu novog ključa. Naravno, na to se samo nasmijala i svako je krenuo svojim putem. Ja nikada oprezniji pa sam dosta dugo nakon toga ključeve gurao u prostor za kovanice u novčaniku kako ga ne bi tek tako negdje posijao. No, život piše čudne priče pa sam tako nedavno u menzi zaboravio ruksak. Vratio sam se vrlo brzo po njega, a čekao je nepremješten ispod stola. Dvaput sam imao sreće, nadam se da treći put ni neće biti razloga očekivati sreću.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije
