Poražavajući podaci: Naši učenici u kazališta odlaze jednom godišnje, a čak 95 posto voljelo bi češće
Većina djece i mladih kazališta posjećuje jednom godišnje, ali kada ih pitate bi li to voljeli činiti češće, čak 95 posto njih odgovara da – bi. Upozorava na to studentica politologije Magdalena Petrunić, dobitnica Rektorove nagrade za istraživanje ‘Važnost uloge scenske umjetnosti u životu djece i mladih: nedostatan odlazak u kazalište kao javno-politički problem’. Dodaje da djeca i mladi na predstave uglavnom idu isključivo u sklopu nastave, pa je važno da i škole drže do ove prakse. Jedna od onih koje to čine je osnovna škola koju pohađa sin naše kazališne glumice Petre Kurtele. Kako kaže, zadovoljni su brojem odlazaka na predstave, a njezin sin u prosjeku ih odgleda šest godišnje.
Kazalište, Petra Kurtela, Magdalena Petrunić | foto: Canva, Jelena Janković, Privatna arhiva
Dosad nisu postojali statistički podaci o tome koliko često djeca i mladi u Hrvatskoj posjećuju kazališta, pa je studentica politologije Magdalena Petrunić odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Svim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj poslala je anketni upitnik na ovu temu te nastojala dobiti što točnije podatke na što većem uzorku. Rezultati su zabrinjavajući – većina djece i mladih u Hrvatskoj kazalište posjećuje tek jedanput godišnje. Svoje istraživanje uklopila je u rad ‘Važnost uloge scenske umjetnosti u životu djece i mladih: nedostatan odlazak u kazalište kao javno-politički problem’, za koji je nagrađena Rektorovom nagradom za individualni znanstveni i umjetnički rad u području društvenih znanosti.
Mladi i kazalište – nedovoljno jaka veza
Iako je anketni upitnik ispunilo svega 322 učenika osnovnih i srednjih škola, uspjela je iznijeti neke zaključke. Uz anketni upitnik za učenike, Petrunić je provela i pet pojedinačnih intervjua s akademskim glumcima te nastavnicima Hrvatskoga jezika. Motivacija za ovo istraživanje proizašla je upravo iz ljubavi prema kazalištu, koje ova studentica politologije posjećuje najmanje tri puta mjesečno.
– Naravno, želim naglasiti kako ne očekujem, pa tako niti moj rad, da svi idu tako često u kazalište, iako bi bilo poželjno otići barem jedanput mjesečno na tako lijepo mjesto. Smatram kako, uzevši u obzir digitalizaciju i ubrzan način života, svatko može pronaći barem sat i pol do dva za predstavu po svojemu izboru i opustiti se uživajući u toj čaroliji i trenutku koje pruža kazalište, smatra Petrunić.
Glavna hipoteza kojom se vodila tijekom istraživanja je nedostatan odlazak djece i mladih u kazališta, koji je i sama primijetila odlazeći u kazališta te razgovarajući s nastavnicima Hrvatskoga jezika. Druga hipoteza ‘isplivala’ je na površinu tijekom izrade seminarskog rada na kolegiju Javne politike, a to je sustavno loš način provođenja kulturnih politika u obrazovanju. Posebno joj se svidjelo što je za spomenuti kolegij morala osmisliti ciljeve i ponuditi sistematična rješenja za ovaj problem.
– Najlakše je nešto kritizirati, ali potrebno je dati i smislen odgovor na postojeći problem. Tada me je tema zaintrigirala, pa sam ju odlučila dubinski istražiti i proširiti, a iz toga je, nenadano, proizašao rad za Rektorovu nagradu, prisjeća se Petrunić.
U kazalište samo sa školom
Njezine su hipoteze potvrđene – anketno istraživanje pokazalo je da djeca i mladi kazališta posjećuju uglavnom jedanput godišnje, a posebno ju je zapanjilo ‘kako se ti odlasci većinom odnose na školske izlete‘, ističe Petrunić. Dakle, ako škola ili nastavnik sami nemaju interes prema kazalištu te ne organiziraju posjet kazalištu, velika je vjerojatnost da 90 posto učenika uopće neće posjetiti kazalište. S druge strane, podaci ukazuju i na jednu ‘svijetlu točku’. Naime, više od 95 posto ispitanika odgovorilo je da želi češće ići u kazalište, bilo sa školom, obitelji ili prijateljima.
– Dakle, postoji pozitivna reakcija na kazalište, a sada je samo stvar hoće li oni akteri koji su zaduženi za provođenje konkretne politike pružiti priliku djeci i mladima i približiti im kazalište. Uz to, kurikulumi pokazuju kako je kultura, a konkretno kazalište, vrlo podzastupljeno, tako reći zanemareno, a provodi se iznimno oskudno u okviru nastavnog plana i programa, upozorava Petrunić.
Hrvatska kazališna glumica Petra Kurtela svom je sinu ljubav prema kazalištu prenijela još od malih nogu. U posljednjih mjesec dana pogledao je četiri predstave, ali u prosjeku ih odgleda po šest do sedam godišnje. Prvu predstavu pogledao je kada je imao oko godinu i pol dana, a Kurtela je gotovo sigurna da se radilo o predstavi u kazalištu Žar Ptica.
– Sjećam se samo da je u toj dobi hipnotizirano gledao sve predstave, prisjeća se glumica i dodaje da joj se posebno svidjela Mala Frida, predstava u kojoj je briljirala glumica Amanda Prenkaj.
Njezinom sinu favorit je predstava Buđenje Teatra Poco Loco, u kojoj uz kolege Fabijana Komljenovića i Veroniku Mach, igra i Kurtela. Predstavu je odgledao četiri puta i još uvijek se nije zasitio.
Odgovornost je i na roditeljima te gradovima
Ipak, ne pridodaju sve škole ni svi roditelji jednaku važnost kazalištu. Kurtela pojašnjava da nema uvid u program drugih škola, ali sa sinovom su zadovoljni. Odgovornost je, tvrdi, i na roditeljima, ali i gradovima koji bi trebali osiguravati gostovanja predstava te besplatne sadržaje za djecu i mlade.
Petrunić objašnjava da je nedostatan odlazak djece i mladih u kazališta itekako javno-politički problem. Kako kaže, ljudi su socijalna bića, a kazalište je, između ostaloga, jedan od izvrsnih instrumenata socijalizacije. Dodaje da je socijalizacija danas, u digitalnom dobu i pretjeranoj uporabi društvenih mreža, vrlo čest pojam. Uz manjak socijalizacije, vežu se problemi mentalnog zdravlja, depresije, tjeskobe, otuđenosti.
– Dakle, ona povlači za sobom zaista mnogo problema kojih na prvu nismo niti svjesni. Također, kultura je jedan od ključnih stupova nekog društva. Prema tome, ako se pridaje manja važnost kulturi trebamo se zapitati kakvo smo društvo i kakvo ćemo društvo postati u budućnosti. Prema tome, pokazuje se kako je to javno-politički problem. U ovom aspektu ‘javno’ se odnosi na razvoj društva i socijalni kapital koji je ključ za stabilnost jednog modernog društva, a ‘politički’ označava problematiku neučinkovitog provođenja politika upravo nad onima na kojima svijet ostaje, navodi Petrunić.
‘Benkovac’ i ‘Šibenik’ mogli bi se ponoviti
I Kurtela smatra da kazališne predstave pozitivno utječu na djecu i mlade – na njihov razvoj empatije, mašte i kritičkog razmišljanja. Oni, kaže, uče gledajući, a ništa ne može zamijeniti živog glumca u interakciji s publikom odnosno djecom.
– To je posebna veza i po meni najbolji i najprirodniji način prenošenja informacija. Mi smo stvoreni za gledanje predstava i zato vjerujem da dobro kazalište nikada neće nestati, zaključuje Kurtela.
Za kraj, Petrunić zahvaljuje svim nastavnicima u Hrvatskoj koji svoje učenike vode u kazališta. Kako kaže, to je zaista težak i iscrpan organizacijski pothvat, ‘a upravo time mijenjaju društvo, stvaraju mlade ljude koji kritički promišljaju i njeguju kulturu, kao sastavnim dijelom svojega života’. Dodaje da kazalište, osim spomenute socijalizacije, predstavlja i mjesto slobode – ispituje ljudske granice, postavlja pitanja o kojima svi razmišljamo, a ne usudimo ih se izgovoriti naglas, te otvara teme i iskreno progovara o društvenim problemima.
– Vjerujem, kao studentica politologije, kako je sloboda ključan aspekt demokratskog društva, a smanjujući kulturu u životu djece i mladih, ne smijemo se začuditi ako će se u budućnosti ponavljati situacije poput ‘Benkovca’ ili ‘Šibenika’. Upravo time zadire se u slobodu, ne samo umjetnika, već i nas ljudi koji želimo gledati predstave. Kultura i umjetnost trebali bi biti sinonim za slobodu jer kazalište je upravo takvo – transparentno i otvorenog srca, zaključuje Petrunić.
Sve dobitnike Rektorovih nagrada za akademsku godinu 2024./2025. možete vidjeti u dokumentu u nastavku. Napomena: ako vam dokument nije vidljiv, osvježite stranicu.
Loading...
Reload document 
Open in new tab 
