Pretraga

Stalno se priča o nastavi u školi, a studenti su, realno, u puno goroj situaciji

Hoće li biti nastave u školama? Kako će izgledati? Hoće li maske biti obvezne? Što ako se neko dijete zarazi? Hoće li biti izbornih predmeta? Što je s maturalcima? Pitanja su to o kojima mjesecima polemiziraju u javnosti. Političari, stručnjaci, roditelji, nastavnici. Sastaju se, razmjenjuju mišljenja, donose planove i strategije. Istovremeno, o nastavi na faksevima govore jedino studenti. Često jednostrano, bez odgovora, razumijevanja i konkretnih planova od strane odgovornih institucija.

Foto: Pixabay

Nedavno je u javnosti odjeknuo sukob između studenata i dekanata Pravnog fakulteta u Zagrebu. Studenti su tražili konkretne odgovore o ispitima i nastavi u vrijeme korone, a dekanat je ignorirao njihove mailove. Ali nije to samo dekanat, i nisu tu u pitanju samo mailovi. Činjenica je da se, do današnjeg dana, uz tek par vrijednih iznimki, nijedna institucija u Hrvatskoj nije pozabavila pitanjem nastave na fakultetima. Zašto je to problematično? Da bismo shvatili zašto je problem, tek mjesec dana do početka nastave na fakultetima, to pitanje ignorirati; da bismo shvatili da je to jednako bitno kao pitanje nastave u školama, ako ne u pojedinim slučajevima i bitnije – moramo razumjeti nekoliko činjenica u vezi studiranja i studentskog života.

Treba pronaći smještaj

Dobar dio studenata živi samo ili s cimerima, bilo u privatnim stanovima ili studentskim, odnosno učeničkim domovima. Uglavnom su to oni studenti koji studiraju van mjesta prebivališta, ponekad iz predgrađa, a ponekad s drugog kraja države. To je posebno točno za visoka učilišta u Zagrebu gdje se iz svih krajeva Hrvatske slijevaju studenti. Takvi studenti svake godine moraju pronaći smještaj. To uključuje traženje oglasa za stanove i privatne sobe ili prijavljivanje na natječaj za studentske domove. I jedno i drugo se obično događa u ovo vrijeme.

Nešto više od mjesec dana prije početka akademske godine izlaze rezultati natječaja, a studenti potom trebaju prihvatiti ili odbiti smještaj te odabrati datum useljenja. Oni koji traže stanove računaju na maksimalan porast ponude krajem ljeta. Kako to ulazi u priču o nastavi na faksevima? Pa, eto, danas je 26. kolovoza, do početka akademske godine je svega tridesetak dana, a ni jedan student u Hrvatskoj još ne zna hoće li imati nastavu online, uživo ili neku kombinaciju.

U trenutku kada trebaju prihvatiti smještaj i odabrati datum useljenja, odnosno stanodavcu uplatiti polog i prvu stanarinu, dobar dio studenata nije uopće siguran hoće li trebati boraviti u gradu u kojem studira. Nameću se brojna pitanja: ako nastava bude online, čemu iznajmljivati stan? A ako ne uzmu odmah smještaj, nastava se bude normalno održavala, kolika je šansa da će poslije uspjeti iznajmiti nešto kvalitetno i povoljno? Za ove koji se, pak, odluče da neće prihvatiti smještaj u domu (ako takvih ima), tu pogotovo nema povratka. Oni bi se tom odlukom, ukoliko nastava na faksevima ipak krene uživo, trebali prebaciti u ‘privatni sektor’ što se tiče traženja smještaja. S obzirom na to da je dom jeftiniji, a puno više ljudi traži stanove, tu se postavlja pitanje hoće li biti dovoljno stanova s pristupačnim cijenama? Pitanje smještaja nije tek marginalni problem što se jasno vidi u statistici. U Hrvatskoj, po zadnjem istraživanju Eurostudenta, 31 posto studenata živi u iznajmljenom smještaju, njih više od 8 posto u studentskim domovima, a oko 1 posto u učeničkim domovima.

Novca nema napretek

Naši studenti daleko su od zlatnih djevojaka i mladića kojima roditelji mogu priuštiti hranu, smještaj i automobil za vožnju do faksa. Prema izvješću Mreže mladih, gotovo 70 posto studenata uz studij obavlja neki plaćeni posao kako bi se mogli financirati. Isto izvješće govori da prosječni student čak četiri mjeseca godišnje provede u punom radnom opterećenju. Kako je to relevantno?

Relevantno je iz jednostavnog razloga što veo neznanja oko pitanja nastave na fakultetima otvara prvoklasno financijsko i egzistencijalno pitanje za studente. Jednostavno rečeno, manjak informacija o tome kako će izgledati nastava, kolika je šansa da će biti jedan od tri scenarija, hoće li biti izbora – studentima stvara novčane probleme. To je najlakše objasniti kroz dva zamišljena scenarija. U prvom student se odluči sada, kao i prošlih godina, unajmiti stan. Međutim, ako smještaj uzme odmah i ispostavi se da je bilo prerano, uzalud će ga plaćati. Dakle tu postoji nemalen rizik od mogućnosti da nastava na faksu ipak krene online na neko vrijeme. U drugom scenariju student čeka da se donesu epidemiološke preoruke, a da zatim sveučilišta donesu odluke o nastavi, pa tek onda uzima stan. No, ako bude čekao i smještaj unajmi prekasno, ponuda će biti manja, a cijene više. Tu, dakle, postoji rizik od povećanja cijena. Dodamo li tome i činjenicu da za studente odlazak na faks nije samo plaćanje najma stana ili studentskog doma, već i ostali životni troškovi kojih često nema u kući roditelja, shvaćamo koliki to može biti problem. Ako nastava bude ipak online, studentima, koji to mogu, je isplativije ostati u roditeljskoj kući, ne samo zbog najma, već i ostalih potrepština na koje inače troše novac. Sve su to objektivne činjenice i faktori.

Učenici su u polarno suprotnoj situaciji. Ogromna većina njih živi u roditeljskoj kući, a sve im troškove, neovisno o tome ide li škola kontaktno ili na daljinu, podmiruju roditelji. Problemi smještaja i životnih troškova, dakle, (gotovo) su u potpunosti neprimjenjivi na pitanje nastave u školama. Neovisno o tome, rasprava o početku školske godine već mjesecima ne prestaje biti vruća tema u javnosti, dok se o nastavi na fakultetima uopće ne raspravlja. Ministarstvo neće donositi preporuke ni planove, većina visokih učilišta nije učinila ništa po tom pitanju, a preporuke Zavoda za javno zdravstvo očekuju se krajem ovog tjedna.

Sveučilišta mogu bolje

Nijedna kritika ne može biti, ili barem ne bi trebala biti, sebi svrha. Cilj je kritike ukazati na nedostatke kako bi se nešto poboljšalo. Stoga se ovdje prirodno nameće pitanje – što to institucije poput fakulteta i sveučilišta mogu napraviti vezano za nastavu, na svoju ruku, prije nego što Zavod donese preporuke? Odgovore na to pitanje možemo potražiti u onih par svijetlih primjera institucija koje su već dosta toga uradile kako bi se pripremile za svaku situaciju.

Prije svega, budući da su neki tipovi online i kombinirane (hibridne) nastave već postojali u prethodnom semestru na fakultetima u Hrvatskoj, to se iskustvo moglo iskoristiti. Svako je sveučilište moglo složiti planove za svaki od tri moguća scenarija održavanja nastave – online, hibridno i kontaktno. U sklopu toga, moglo se ponešto pitati i studente, da se vidi koji im elementi takve nastave odgovaraju, a koji bi se dali unaprijediti. Takav plan, čisto hipotetski pripremljen za svaku situaciju, može sadržavati popis alata koji će se koristiti, kao i način na koji će se koristiti. To su napravili, recimo, Sveučilište u Rijeci i Tehničko veleučilište u Zagrebu.

Osim toga, prema takvom planu mogu se uvesti obvezne pripreme silabusa i planova za kolegije, prilagođene načinu na koji će se predmerni kolegij izvoditi. Isto tako, ne bi bilo zgorega ni da su sveučilišta raspravljala i o onim kolegijima (pa i čitavim studijima) čiji se nastavni sadržaju ne mogu (u potpunosti) nadomjestiti online nastavom. Tu primjerice valja spomenuti studij Kineziologije ili studij Medicine na višim godinama. U tom kontekstu, ne bi bilo loše raspraviti o alternativnim planovima za vježbe i praktičnu nastavu, dogovoriti kada će se okvirno održavati, gdje, u kolikim grupama i rotacijama, s obzirom na epidemiološku situaciju.

Naposljetku, o nastavi, alatima, alternativnom vrednovanju i ocjenjivanju moguće je educirati nastavnike. Sve to sveučilišta u Hrvatskoj su mogla učiniti, neovisno o tome kakva će biti preporuka HZJZ-a. Štoviše, ovo bi bila priprema za svaki scenarij koji možemo pretpostaviti, što bi, teoretski, prilagođavanje preporukama HZJZ-a učinilo administrativno-nastavno lakšim za sveučilišta. Jasno, to ne bi nužno riješilo problem smještaja i troškova studenata. Taj problem mogu ‘riješiti’ samo oni čija je nadležnost donijeti preporuke u skladu s epidemiološkom situacijom. No, da su sveučilišta ažurnija po pitanju unutarnje organizacije nastave, što im je po sveučilišnoj autonomiji i pravo i obveza – upravo onoj sveučilišnoj autonomiji na koju se toliko često pozivaju i pod čijom egidom donose odluke koje nijedna druga javna ustanova nije u stanju samostalno donijeti, upravo onoj autonomiji na koju ih stalno podsjeća i ministar Fuchs – da su ažurnija, možda bi stvari bile drugačije.

No za neke, možda i većinu odgovornih na sveučilištima, uzrok nerada ne treba tražiti preduboko. Ne tiče se on, u ovom slučaju, nekog apstraktnog pojma autonomije. Ne radi se o strahopoštovanju prema državi, državnim tijelima i njihovim preporukama. Stvar je vrlo, vrlo primitivna. Ljeto je, a zaposlenici su na odmoru. I krajnje je vrijeme je da se trgnu. To ne bi direktno riješilo probleme studenata, no kada bi se sveučilišta aktivirala možda bi se i u javnosti više razgovaralo o pitanju nastave na fakultetima pa bi možda i preporuke došle nešto ranije, a studenti se ne bi našli u vrtlogu problema.


*Komentar je stav autora

Stalno se priča o nastavi u školi, a studenti su, realno, u puno goroj situaciji
Copy link
Powered by Social Snap