Studentski posao u kinu: Daleko od privlačnog, iako bi mnogi suprotno pomislili na prvu
Studentski posao u kinu zvuči primamljivo. Besplatno gledanje filmova, lako dostupne kokice, fleskibilno radno vrijeme i uvijek novi izazovi? Samo u snovima jer posao u kinu sve je samo ne idealan. Niske satnice, teški radni uvjeti i nepoštivanje među kolegama samo su neki od razloga zašto mnogi studenti zaposleni u kinu žele što prije promijeniti posao.
Irma je u Cinestaru počela raditi na početku studija, sa željom da roditeljima financijski olakša svoj boravak u Zagrebu. Prvo neugodno iznenađenje dogodilo se na samom početku kad joj je rečeno da sama mora isfinancirati sanitarnu iskaznicu i najam košulje. Nakon nekog vremena, dala je otkaz i pronašla drugi posao.
‘Filmove nisam mogla gledati’
Suprotno uvriježenom mišljenju, zaposlenici Cinestara ne smiju gledati filmove, a u dvorani smiju boraviti tek toliko da provjere jesu li usklađeni slika i zvuk i je li sve u redu.
– Prvo neugodno iznenađenje je bilo plaćanje sanitarne iskaznice što me je koštalo nekih 250 kn kao i plaćanje najma košulje što je 100 kn. Na prvu sam to lako prihvatila jer je maštanje o tome što ću si sve moći priuštiti od prve plaće bilo jače od mene no drugo neugodno iznenađenje bila je satnica od samo 16 kuna koja se poslije 22 sata i nedjeljom povećavala na 21 kunu, objašnjava Irma.
Irma je morala odraditi i edukaciju od 20 sati za koju nije bila plaćena. Ono što je uspjela izdvojiti kao pozitivno jest fleksibilnost u odabiru radnog vremena. Smjene je određivala tjedan dana ranije i mogla se izjasniti ako želi raditi iza 18 te bi se molba uvažila.
Stalna kontrola nadzornim kamerama
Jasno joj je bilo, pri početku rada, da će ostajanje na poslu do dva u noći biti često jer je riječ o filmskim projekcijama, no nije se mogla pomiriti s nekorektnim međuljudskim odnosima i prevelikim stresom zbog posla koji je na glasu kao izrazito lagan.
– Stajanje na mjestu osam sati u neudobnim balerinkama i zabranom da se naslonim makar na tren te opekline od kokičara najmanji su problem. Puno mi je teže padalo što su me stalno kontrolirali, provjeravali na nadzornim kamerama i kasnije opominjali ako sam im djelovala ‘nezainteresirano’ prema mušteriji, kaže Irma.
Na posao je morala dolaziti sat vremena ranije, a ostajala i do sat vremena duže zbog inventure na početku i kraju smjene.
– Cijelu priču mogu svesti na užasno bolne noge, opekline, duševnu iscrpljenost, stres i drhtavicu dok šef stoji i za mene i gleda kako kucam na blagajni za samo 600-700 kuna mjesečno, zaključila je.
