U ovom zanimanju vode se teške emocionalne bitke: ‘Neki odustanu, prevelik im je psihički pritisak’
Tko god je nekad imao kućnog ljubimca, bilo psa, mačku, hrčka ili zlatnu ribicu, zna koliko teško može biti njihovo uginuće. Rutine koje smo stvorili šetajući ih, hraneći ili samo gledajući u akvarij, odjednom se brišu. Ali bol ne osjeća samo vlasnik, s time se itekako bore veterinari koji su pokušali spasiti život ljubimca. Ponekad su primorani eutanazirati životinju, a veterinar s kojim smo razgovarali naglašava kako mu je najteže pet minuta nakon provedene eutanazije primiti sljedećeg pacijenta.
Milan Marić, doktor veterinarske medicine | foto: privatna arhiva
Baš kao što svakog liječnika u bolnici pogodi smrt pacijenta ili kada nekome mora priopćiti tešku dijagnozu, pa uči tehnike kako se s time nositi, tako i veterinare potrese smrt životinje koju su liječili. S time se nose i nakon radnog vremena, prepričava nam doktor veterinarske medicine Milan Marić. Emocionalno se povežu sa životinjom i vlasnikom, dodaje, pogotovo kada prepoznaju da je velik trud uložen u oporavak životinje.
– Usprkos savršeno odrađenoj terapiji oporavak izostane ili organizam životinje ne odreagira na terapiju. U veterinarskoj praksi česti su slučajevi kada životinja koju liječimo zahtjeva svakodnevnu terapiju i usprkos svom trudu vlasnika i veterinara ishod ne mora biti pozitivan. U takvim situacijama je vrlo bitno upoznati vlasnike s mogućim ishodima, komplikacijama ili očekivanim preobratima u toku liječenja. Teško je podvući crtu i zadržati profesionalan odnos pa se nama veterinarima nerijetko događa da i u ‘slobodno vrijeme’ razmišljamo o određenom pacijentu ili komuniciramo vlasnicima da utvrdimo kakvo je stanje ili kako teče oporavak nakon provedene terapije, ističe Marić.
‘Poznajem neke kolege koji su odustali od prakse jer im je to bio prevelik psihički pritisak i teško su se nosili s gubicima’
Na svojim društvenim mrežama iza profila mightymichcko Marić objavljuje videozapise o svom poslu, a za oko nam je zapela eutanazija i koliko ona može biti bolno iskustvo za veterinara. Marić kaže da je ona jedan od najneugodnijih zahvata u praksi jer je temelj ovog zanimanja spašavanje životinja i pružanje pomoći životinja.
– Postoje situacije kada je ona neizbježna, a to su slučajevi kada su šanse za oporavak životinje nikakve ili kada je bolest ili stanje toliko uznapredovalo da narušava kvalitetu života vlasnika i životinje i po nekim moralnim načelima humani je čin u svrhu skraćenja agonije. S druge strane, kroz 15 godina prakse na terenu i u ambulanti zaista sam mnogo puta svjedočio različitim situacijama i razlozima zbog čega se netko odlučio na eutanaziju svog ljubimca. Bilo je tu većinom opravdanih situacija, na primjer teško zdravstveno stanje životinje, ali i onih slučajeva u kojima ostaneš zatečen koliko olako neki ljudi uzimaju tuđi život. Mogu vam garantirati da je svaki takav zahtjev bio odbijen i da sam se svaki puta potrudio objasniti vlasniku zbog čega je to neprihvatljivo i ponudio se da pomognem pronaći pomoć i rješenje u njihovoj situaciji. Najčešće je trud rezultirao pozitivnim ishodom i životinja je dobila priliku za život u nekoj drugoj obitelji. Bitno je ljudima pružiti moguće rješenje jer su često i sami pogođeni svojom odlukom pa ne razmišljaju racionalno, objašnjava Marić.
Milan Marić | foto: privatna arhiva
Pitamo ga imaju li veterinari priziv savjesti. Navodi da to pravo mogu iskoristiti baš poput liječnika, ali on se još nije odlučio. Veli da bi takav čin bio svojevrsna točka na komunikaciju s vlasnikom pa radije sasluša njihove razloge, pokuša ih razuvjeriti i ponuditi neko drugo rješenje. Zanima nas i koliko mu je u takvim situacijama pomoglo znanje koje je stekao na fakultetu, odnosno pripremaju li profesori buduće veterinare kako se nositi u takvim situacijama.
– Veterinarski fakultet završio sam na Sveučilištu u Zagrebu u razdoblju od 2004. do 2010. Bilo je nešto malo govora o toj temi, ali svakako nedovoljno da bi nas pripremilo za situacije iz stvarnog života. Poznajem neke kolege koji su odustali od prakse jer im je to bio prevelik psihički pritisak i teško su se nosili s gubicima. Danas je situacija nešto povoljnija za buduće kolege koji se školuju na Veterinarskom fakultetu, puno je veća osviještenost oko ovog problema i daju se neke osnovne smjernice kako prihvatiti situaciji i kako se nositi s njom. Svakako, poželjno bi bilo uvrstiti i pomoć stručnih osoba iz psiholoških i filozofskih znanosti, no i tu se priprema jedan projekt suradnje veterinarskog fakulteta sa psihološkim udrugama upravo oko ovog problema u kojima sam i sam pozvan da budem dio projekta sa svojim videima čemu se iznimno veselim, najavljuje Marić.
S fakulteta poručuju da u više kolegija pripremaju studente za takve situacije
Kontaktirali smo Veterinarski fakultet u Zagrebu. Odgovaraju kako studentima nude podršku tijekom studija i do dvije godine nakon njegova završetka u uspostavljenom Uredu za razvoj karijere, akademsko i psihološko savjetovanje. Različite oblike edukacija i pomoći tako ne pružaju samo studentima, već po potrebi i zaposlenicima. Potvrđuju nam da su upoznati s podatcima Nacionalnog centra za zdravstvenu statistiku američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) koje je u 2019. pokazalo kako je suicid vjerojatniji među veterinarima negoli u općoj populaciji – 1,6 puta veterinari su skloniji samoubojstvu od opće populacije, a veterinarke 2,4 puta. Ti alarmantni podatci, napominju, pokazuju koliko je ključna sustavna edukacija studenata veterinarske medicine, kao i doktora veterinarske medicine o etičkim i emocionalnim izazovima u struci i mogućnostima psihološke podrške.
– Tijekom studija studenti se pripremaju, među ostalim, i za suočavanje s emocionalno zahtjevnim situacijama koje nastaju kada životinja koju liječe ugine ili kada je, zbog objektivnih i zdravstveno utemeljenih razloga, potrebno donijeti odluku o eutanaziji. Više kolegija u okviru važećeg studijskog programa, kroz afektivno područje ishoda učenja – stavovi, vrijednosti, etički principi i odgovornost – razvija profesionalne stavove studenata prema ovoj osjetljivoj temi te studente poučava primjeni postupaka na način koji je u skladu s dobrobiti životinja i etičkim standardima. Od prve do završnih godina studija, među kolegijima koji posebno doprinose ovome području ističu se Veterinarska etika, Komunikacijske vještine u veterinarskoj medicini, Unutarnje bolesti i drugi, poručuju s Veterinarskog fakulteta.
‘Meni kao veterinaru je najteže, pet minuta nakon provedene eutanazije primiti sljedećeg pacijenta i ne odati ponašanjem ili raspoloženjem što se maločas dogodilo’
Marića pitamo savjete za buduće veterinare. Nema univerzalnog recepta, ističe, ali kod eutanazije životinja potrudi se dati prostora vlasnicima da se dostojanstveno pozdrave sa svojim ljubimcem. Slijedi propisani protokol za zahvat, nastavlja, a prije njegova početka vlasnika upoznaje korak po korak s njime.
– U takvim slučajevima su vlasnici pripremljeni i bolje se nose s cjelokupnim događajem. Meni kao veterinaru je najteže, pet minuta nakon provedene eutanazije primiti sljedećeg pacijenta i ne odati ponašanjem ili raspoloženjem što se maločas dogodilo. Na sreću, moji kolege i ja smo u svakodnevnom kontaktu i puno razgovaramo o toj temi, međusobno si pružajući podršku i razumijevanje. Zaista je bitno imati ljude oko sebe koji te razumiju, bili su u sličnim situacijama pa ti daju savjete što i kako ili te samo saslušaju što je ponekad sasvim dovoljno da nastavimo dalje. Određena doza pritiska od strane vlasnika postoji kada usprkos svom trudu ne dolazi do oporavka životinje, ali su srećom takve situacije rijetke, zaključuje Marić.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
