Uče li studenti medicine kako pacijentu priopćiti tešku dijagnozu? ‘Jako se malo ulaže…’
Nismo se mogli ne zapitati uči li se na medicinskim fakultetima kako komunicirati s pacijentima nakon što je naša kolegica s jednog pregleda ispraćena uz rečenicu – ‘znate, to vam je jer imate male dojke, da su veće, vi to ne biste ni primijetili’. A onda smo se zapitali kako se mladi liječnici osjećaju kada prvi put u svom životu pacijentu moraju reći onu crnu dijagnozu koju baš nitko ne želi čuti. Osjećaju li se spremno za taj korak, jesu li o njemu čitali u jednoj od stotina knjiga koje su morali proći kako bi u ruke primili svoju diplomu, jesu li im profesori prepričavali svoja iskustva? Troje mladih liječnika odgovorilo nam je na ova pitanja.
Pitali smo mlade liječnike jesu li na fakultetu naučili kako pacijentu priopćiti tešku dijagnozu | foto: Canva
Pitali smo troje friško diplomiranih studenata medicine jesu li tijekom studija učili o tome kako pacijentu saopćiti lošu dijagnozu. Nakon što je u ružičastom listopadu ove godine naša kolegica podijelila svoje iskustvo odlaska na pregled s kvržicom na dojci, zapitali smo se uči li se na medicinskim fakultetima uopće kako komunicirati s pacijentima. Umjesto, primjerice, ‘nije vam ništa, ali pratite kvržicu pa dođite ako osjetite promjenu’, našoj kolegici liječnica je poručila: ‘Znate, to vam je jer imate male dojke. Da su veće, vi to ne biste ni primijetili’. Kako bi liječnica pristupila pacijentici da joj je zaista otkrivena opasna dijagnoza? A što bi tek bilo da je riječ o liječnici koja ovo mora učiniti prvi put u svojoj karijeri? Mladi su liječnici, izgleda, prepušteni sami sebi – o tome, tvrde, ne uče na faksu.
Kako pacijentu saopćiti lošu dijagnozu? ‘Moraš ostati pribran’
– Nismo ne konkretno učili o tome, više onako usput tijekom predavanja, spominjalo se naravno pet emocionalnih faza tugovanja pred smrt i to, ali da smo baš imali edukaciju konkretnu ili vježbe o tome, nismo. Ovo je bilo u sklopu kolegija ‘Onkologija’ i to je bilo više onako spomenuto samo kao fusnota tijekom predavanja. Mislim da bi trebali više učiti o tome sigurno, iako mislim da te ni jedna simulacija u vidu nekih vježbi ne može pripremiti dok ne kreneš raditi i nađeš se u realnoj situaciji s pacijentom ispred sebe, priča nam Luka.
Luka dodaje da o ovom nedostatku nije razmišljao sve dok nije počeo raditi.
– A onda kad si doveden već pred gotov čin, moraš ostati pribran, emocionalno se distancirati od toga i ostati profesionalan, a svejedno pacijentima pružiti nekakav osjećaj sigurnosti dok im priopćuješ takve vijesti, objašnjava Luka.
Nikolina dijeli Lukino mišljenje. Kako kaže, nažalost nisu imali obvezne kolegije koji bi se dotaknuli ovakvih tema, već isključivo izborne.
– Od profesora i starijih kolega dobivali bi savjete kako saopćiti takve vijesti, ali to je više nekako iz njihovog iskustva i kako oni to rade. Općenito se jako malo ulaže u komunikacijske vještine, i opet ako i da to su nekakvi izborni kolegiji, premalen je fokus, po meni, na najbitniji faktor u cijeloj medicini – komunikacija i pristup pacijentu. Trebalo bi se učit ne samo o takvoj temi i općenito o komunikacijskim vještinama, već i o psihološkoj podršci koju mi možemo dati pacijentima, a i s druge strane osvijestiti nas liječnike kada i prođemo kroz takvo jedno iskustvo da je i nama potrebna psihološka podrška i pomoć, upozorava Nikolina.
‘Svatko tko je imalo empatičan…’
Kao mlada liječnica, već se našla u situacijama u kojima je s pacijentima morala podijeliti vijesti koje nitko ne želi čuti.
– Osobno sam nažalost imala iskustva kao mladi liječnik, emocionalno svatko tko je imalo empatičan nikad ne može biti dovoljno spreman za takvo nešto, i sigurno svaka situacija ostavi nekakav trag na nama. Zato smatram da se moje znanje vezano uz ovu temu treba nadograđivati konstantno, i sa psihološke strane takve situacije treba proraditi sa stručnim osobama kako bi sljedeći put bila barem malo spremnija koliko god situacija bila teška na emocionalnoj razini, objašnjava Nikolina.
Da se o komunikaciji s pacijentima na medicinskim fakultetima ne uči dovoljno, potvrdila nam je i Petra.
– Jedna profesorica koja je radila i u bolnici ispričala nam je par svojih iskustava, ali to je u odnosu na šest godina studiranja ništa. Mislim da bi bilo bolje da imamo i snažniju teorijsku podlogu o komunikaciji na nekom kolegiju, a da nam onda profesori koji to žele dijele i svoja iskustva ili da se bar organiziraju gostujuća predavanja liječnika koji bi nam jedno predavanje pričali svoja iskustva iz prakse, zaključuje Petra.
Pridružite se našem Instagram kanalu.
