Pretraga

Upoznajte Međimurku sa četiri dekanove nagrade na zagrebačkom Pravu

A- A+

Monika Glavina je 24-godišnja magistrirala je socijalnu politiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu te usput ‘pobrala’ četiri dekanove nagrade, kao studentica s najboljim prosjekom. No, iako bi se možda suprotno očekivalo obzirom da je za svoja postignuća morala dobro zagrijati stolac, Monika se stigla baviti kojekakvim drugim stvarima. Volontirala je u domu za starije i nemoćne, radila fizičke poslove te bila na Erasmusovoj razmjeni pola godine u Budimpešti, u koju se toliko zaljubila da je odlučila tamo upisati i drugi diplomski studij. Više nam je otkrila sama.

Monika Glavina svestrana je djevojka iz mjesta Čehovec u Međimurju. Ona je naime, magistrirala socijalnu politiku pri Pravnom fakultetu u Zagrebu osvojivši svake godine dekanovu nagradu zbog visokog prosjeka. No svašta je ova 24-godišnjakinja stigla uz prikupljanje izvrsnih ocjena, a prema ambicijama koje još ima, tko zna gdje joj je granica!

‘Ne možeš biti najbolji u nečemu što ne voliš’

Mada bi se obzirom na studijski smjer koji je završila te volonterske aktivnosti reklo da je Monika imala odavna zacrtan plan koji je slijedila. Ipak, bilo je malo drugačije.

– Socijalni rad sam upisala zaista slučajno. Priznajem da nije bio moj prvi izbor. Međutim, upala sam bez plaćanja, svidjeli su mi se predmeti i rekla sam sebi: zašto ne?

Nakon već prvog semestra, doslovno sam se zaljubila u fakultet, način predavanja, praksu. Što sam duže bila na fakultetu, to mi se sve više sviđao. To je i jedan razlog što sam bila najbolja u generaciji.
Ne možeš biti najbolji u nečemu što ne voliš. Vjerujem da se sve događa s razlogom, pa i moj slučajni odabir socijalnog rada jer bez toga sada ne bih bila tu gdje jesam, govori nam Monika.

Ona je na preddiplomskom studiju socijalnog rada imala prosjek ocjena 4,7, a na diplomskom 4,9.

Volontirala, ali si i sama financirala studij

Mada je kako je sama rekla slučajno upisala socijalni rad, pomaganje ljudima, osobito starijima nikada joj nije bio problem. – U početku studija se nisam previše uključivala u volontiranje. Uvijek sam nekako neslužbeno voljela pomagati drugima. Kasnije sam shvatila koliko je zapravo važno iskustvo volontiranja i potvrde o volontiranju, jer kao što sam rekla, jedina sam na programu koja uopće nema radnog iskustva. Volontirala sam u domovima za starije i u udrugama za obrazovanje Roma, u udrugama slijepih, objasnila je Monika. Skromno je dodala kako je osobito ponosna na činjenicu da je svoj studij gotovo u potpunosti financirala sama. – U Zagrebu sam ‘živjela’ od državne stipendije, zadnje godine od stipendije sveučilišta iz Fonda za darovite studente. Svako ljeto bih radila studentske poslove, većinom u restoranu, kafiću pa čak i stakleniku. Nije mi bilo teško biti potrčko. Drago mi je da sam počela rano raditi jer sam shvatila vrijednost novca od vlastitog rada. Ove godine nisam ni imala ljetovanje budući da sam odmah nakon diplome počela raditi kako bih prikupila dovoljno za život u Budimpešti. Naravno da mi i roditelji pomažu, ali nikad to ne tražim od njih, zaključila je Međimurka.

Odlazak na Erasmus pet najboljih mjeseci života

Kako je Monika stalno u potrazi za novim izazovima, tako se odlučila u tijeku studiranja otići i na razmjenu. Od njenog Čehovca ne tako daleka Budimpešta potpuno ju je osvojila.

Za Erasmus sam se odlučila jer sam htjela probati nešto novo, drugačije. Čula sam dosta pozitivnih iskustva, ali nikad od nekog poznatog. Htjela sam dokazati sama sebi da mogu biti dobar student i ‘vani. I ne žalim za ničim. Erasmus je bio najboljih pet mjeseci u mojem životu.

Upoznala sam hrpu novih ljudi s kojima sam u redovitom kontaktu! Posjetila sam Nizozemsku, Belgiju i još nisam gotova s posjetima. Razmjena ti pomaže da vidiš svijet i sve njegove različitosti na jednom mjestu.
Budimpešta je doslovno prekrasna. Ne bih mogla zamisliti savršeniji grad od nje, sva očarana nam je rekla Monika.

Upisala diplomski u Budimpešti – Upala među 13 od 800 kandidata

Pet mjeseci u glavnom gradu mađarske, ipak nije bilo dovoljno ovoj Međimurki pa se odlučila pokušati tamo upisati i diplomski studij. No i to je počelo spletom slučajnih okolnosti.

– Da nisam otišla na Eramsus, nikad ne bih ni saznala za CEU. (Central European University je američko sveučilište sa sjedištem u Budimpešti nap. a.) Znači, stajala sam u redu za muzej i ispred mene su bile dvije cure iz Bosne koje su trenutno studirale na CEU, pojašnjava 24-godišnjakinja.

Zainteresirala se i krenula se raspitivati ovoj ustanovi te tome što nude. Shvatila je da imaju sjajne stipendije i programe te se odlučila prijaviti. No ne teče to sve baš tako glatko.

– Prijavila sam se na Department of Legal Studies, M.A. in Human Rights. Procedura je bila iscrpljujuća. Od pisma preporuke profesora, prijepisa ocjena, prijevoda diploma, motivacijskog pisma… Neugodno me iznenadila hrvatska birokracija i troškovi svih prijevoda i ovjera, prisjetila se Monika.

To sve ju je toliko pokolebalo da je zamalo odustala od prijave. No srećom uložila je još malo truda.

– Osim sve birokracije, morala sam proći LSAT (Law School Admission Test) i TOEFL da potvrdim znanje engleskog jezika. Nakon par mjeseci čekanja na rezultate, saznala sam da sam upala!

Doslovno sam plakala od sreće. Na svaki od programa prijavljuje se užasno veliki broj ljudi. Primjerice na Department of legal studies preko 800 godišnje. Ja sam upala među 40 na cijelom odjelu i među 13 na mom programu, dakle M.A. Human Rights, govori sada budimpeštanska studentica.

Hrvatski te obrazovni sustav uči kako štrebati, a ne kako razmišljati!

Moniku smo pitali i kakve su razlike u obrazovnom sustavu fakulteta koji je pohađala u Hrvatskoj te CEU-a na kojem je trenutno u Mađarskoj. – Doslovno sam oduševljena. Ne mogu ni opisati koliko sam sretno što mi se otvorila mogućnost ovako privilegiranog učenja. Nas je 13 u grupi. Profesori nas znaju poimenice. Kad bih jednom rečenicom trebala opisati način predavanja, rekla bih: ‘tjeraju te da razmišljaš’. Iako sam obožavala studij socijalnog rada u Zagrebu, mogu reći da je najveća razlika što nas hrvatski sustav ne uči kako razmišljati, nego kako štrebati! Trebalo mi je dosta da se priviknem na ovakav način rada gdje studenti tijekom sata govore vremenski gotovo jednako kao i profesori. Predavanja su puno dinamičnija. Koriste se stvarni slučajevi, stalno se referiramo na trenutne događaje u svijetu, na stvarne činjenice. Traži se studente da iznose svoja iskustva, svoje razmišljanje. Već nakon prvih mjesec dana osjećam se toliko obogaćeno različitim iskustvima koje sam imala prilike čuti. Studiram s ljudima iz SAD-a, Irske, Nizozemske, Makedonije, Tibeta, Armenije, Somalije… CEU ima moto – ‘različitost nas obogaćuje’. Tek sad razumijem što to znači, zaključuje Monika Glavina.

Planira i doktorirati u Mađarskoj, a stažirati u Nizozemskoj

Obzirom na sva postignuća, iskustva i znanja morali smo pitati Moniku planira li se vratiti u Hrvatsku.

– Hm… Teško pitanje.

Voljela bih, ali ne još. Prvo planiram odraditi staž u nekoj internacionalnoj neprofitnoj ogranizaciji i upisat doktorski studij na istom sveučilištu. Ili negdje drugdje. Voljela bih najprije raditi izvan Hrvatske. Ali bih se isto tako voljela vratiti raditi doma.

Pustit ću da vidim kamo će me ovaj studij odvesti. Budući da studiram na engleskom jeziku i da ću pisati diplomski rad na engleskom, nadam se da će mi se otvoriti više mogućnosti za staž i rad. Mislim da je to i najveća prednost dviju diploma, smatra Monika.

Govori dva strana jezika, trećemu za osnove, ali unatoč svim preferencijama prema životu u Mađarskoj, nije baš uspjela svladati složeni jezik, koji se govori u ovoj zemlji. Dakako poneku riječ je ipak svladala, a kroz smijeh dodaje koja je bila prva.

– Prva riječ koju sam naučila na mađarskom bila je egészségedre (živjeli) Ali ne, nisam savladala taj jezik. Iako bih voljela jednog dana.
Trenutno tečno govorim engleski, nešto malo manje njemački, a ove sam godine počela učiti nizozemski budući da bih tamo voljela odraditi staž, o svojim daljnjim planovima govori 24-godišnjakinja.