Plaćaju stotine eura da im netko drugi napiše seminarski ili diplomski: 'Može ih se razotkriti'

‘Radi se o masovnoj pojavi, o statističkom fenomenu koji je s vremenom, pogotovo u izrazitim kriznim razdobljima, sve izrazitiji i nikada ne slabi’. Upravo tako akademsko nepoštenje, s naglaskom na kupovinu tuđih seminarskih ili diplomskih radova, opisuje naš sugovornik iz sustava visokog obrazovanja koji se tom temom bavi već godinama. Studenti radove kupuje za nekoliko stotina eura i očito ne strepe ako im netko drugi sve to napiše na ChatGPT-u. Hoće li biti ulovljeni, zapravo ovisi o volji profesora i može li prepoznati tipične znakove.

– Pišem sve tipove seminarskih radova. Povoljno.
– Trebaš završni? DM.
– Pišem seminarske radove -20 posto popusta. Inbox.
– Najpovoljnija i stručna pomoć u Vašim radovima i projektima. Info inbox.
– Povoljno pišem i popravljam maturalne, seminarske, završne, diplomske, izrada prezentacija, poslovnih projekata, te ostale radove. Javiti se možete na email ili u inbox!!

Objave su to u najvećoj studentskoj grupi na Facebooku, dom Stjepan Radić – Sava, u periodu od samo 24 sata. Profili s imenom i prezimenom, oni koji se lažno predstavljaju ili kreiraju račune samo za te svrhe. Vrebaju pod krinkom kako studenti uz sve druge obveze sigurno ne stignu napisati seminarski ili čak diplomski rad. Tvrde kako je plagijat uvijek ispod pet ili deset posto, što je inače dozvoljena granica, te da koriste relevantnu i sigurnu literaturu. Neki se i pohvale da je iza njih 300 napisanih radova pa su ‘u sigurnim rukama’.

Za seminarski rad traže i do 100 eura, nisu baš snalažljivi kada ih se pita o ChatGPT-u

Takav student predaje rad koji nije njegovo autorsko djelo. Time čini ne samo moralni, nego i etički te akademski prekršaj, za koji može stegovno odgovarati. Dakako, ako bude uhvaćen. Oni koji drugima pišu radove isto su na ilegalnoj strani, budući da uglavnom nemaju svoje obrte pa zarađuju bez poreza. Cijene u oglasima isto gotovo uvijek preskaču. Tek napišu da su povoljne ili po dogovoru. Javili smo se par profila s pitanjem koliko košta seminarski rad između 3.000 i 4.000 riječi. Jedan profil odgovorio nam je 100 eura, drugi 40 eura, treći 70 eura s uključenim ispravcima. Sljedeći nam je kazao 50 eura. Dakle, raspon je od 40 do 100 eura.

Nismo stali na tome, još nas je kratko zanimalo kako možemo biti sigurni da naših 100 eura neće biti ‘bačeno u vjetar’ zbog upotrebe umjetne inteligencije? Lako bi se moglo dogoditi da druga strana pospremi novac u džep i rad napiše u Chat GPT-u. ‘Ne radim nikad s chatom.’, ‘Pa provlačim kroz program za plagijat. Dostupan program online svima Dupli checker.’ – odgovaraju nam.

Profesori mogu razotkriti plagijatore: ‘Jasno je ako student ima predobar rad, a na nastavi nije zainteresiran’

Ipak, realnost je da studenti kupuju takve radove, dapače, s njima i završavaju svoje studiranje te dobivaju titule. Naš sugovornik Rudolf Kiralj, viši predavač na Veleučilištu u Bjelovaru koji se bavi akademskom čestitosti studenata, navodi kako profesori mogu otkriti da student nije autor predanog rada. Primjerice, znak može biti ako je rad predobro napisan za konkretnog studenta ili za studenta na tom studiju općenito. Iz rada se može prepoznati ako se radi o profesionalcu ili nekome dobro uhodanome koji studentima piše radove, izdvaja.

– Isto je i ako rad slijedi određena pravila kojih se studenti inače ne drže, a ta su pravila obično za višu razinu obrazovanja ili profesionalnosti. Tu se onda opet radi o profesionalcu ili uhodanome. Ako više studenata ima radove na isti kalup, samo se razlikuju teme, a taj kalup je jako vidljiv, ima istu osnovu koju je opet moguće pisao neki profesionalac ili možda čak student. Kada u radu trebaju biti neki osobni podaci, pa se vidi da su zaostali od studenta od kojeg je rad dobiven jer se nisu prepravili podaci nego se napravio čisti copy-paste. Indicije da student nije pisao svoje seminare su isto ako student ima predobar rad, a na nastavi nije zainteresiran za predmet, ne pokazuje posebno znanje, na ispitu je loš, a također kasnije i u završnom radu, opisuje Kiralj kako se mogu prepoznati tuđi radovi.

Dodaje kako profesori radove provjeravaju kroz antiplagijate. Ali ne samo to, napominje, u slučaju sumnje profesor ima pravo pitati studenta materiju seminara na posebnom usmenom ispitu.

– I tu se otkrije da student nema dovoljno pojma ili nema uopće pojma o ‘svojem’ seminarskom radu. Kada je riječ o završnim i diplomskim radovima, na usmenoj obrani se također može vidjeti taj problem autorstva. Na prezentaciji samog završnog rada, iz koje se vidi isto kao iz završnog rada, da je rad u određenim dijelovima predobro napisan ili na višoj razini nego li studenti mogu postići na studiju. Naravno, osim ako su genijalci ili imaju prethodno završen neki drugi studija. U odgovorima na pitanje, student je slab ili čak ne zna odgovoriti, a po formalnom angažmanu u završnom radu morao bi znati odgovoriti na zadana pitanja, pojašnjava Kiralj.

‘AI je sustav koji nije u svemu točan, nije sposoban dati smisleni odgovor na sva pitanja i nije sposoban sve točno izračunati’

Priznaje da je u završnim radovima koje je vodio znao ponekad primijetiti da studenti neke dijelove nisu pisali sami. Jednostavno je shvatio da su te stvari studentu strane, a navedene su u radu. Zato kaže da su takvi na samoj ocjeni i obradi rada dobili ocjenu koju su zaslužili.

– Također su prilikom preuređivanja rada trebali razne takve stvari preraditi i izbaciti da budu u skladu s razinom studija i znanja samog studenta, veli Kiralj.

Svjestan je da umjetna inteligencija postaje novi način prepisivanja. Još od doba koronavirusa, prisjeća se, bilo je raznih invencija online prepisivanja, a i prije toga koristila su se sva do tada poznata elektronska i neelektronska sredstva prepisivanja i pisanja radova drugima.

– AI se može vidjeti na razne načine, kako se to vidi i kada nije pitanje studentskih radova. AI je sustav koji nije u svemu točan, nije sposoban dati smisleni odgovor na sva pitanja, nije sposoban sve točno izračunati, a jezik mu je vrlo umjetan – osjeti se da nije ljudski jezik to jest pisani jezik žive osobe, odgovara nam Kiralj.

‘Radi se o masovnoj pojavi, o statističkom fenomenu koji je s vremenom sve izrazitiji i nikada ne slabi’

Zanima nas koja je uopće pozadina, odnosno razlozi zašto studenti pribjegavaju da im netko drugi piše radove. Studiranje u Hrvatskoj, podsjetimo, nije obvezno, ali država redovitim studentima koji kontinuirano izvršavaju obveze plaća školarine.

– Ovo pitanje ima isti odgovor kao pitanje zašto ljudi uopće lažu, kradu, otimaju tuđe, zašto se ubijaju, zašto čine sve što ne valja, to jest zašto čine zlo? Ovdje baš ne vrijedi mnogo teorija da su neki više tome skloni nego drugi, jer mnogo studenata, vrlo raznih mentaliteta i profila te društvenih pozicija rade istu stvar. Prepisuju, pišu za druge, rade plagijate svih vrsta. Dakle, radi se o masovnoj pojavi, o statističkom fenomenu koji je s vremenom, pogotovo u izrazitim kriznim razdobljima, sve izrazitiji i nikada ne slabi – ili je neko vrijeme praktički jednak, ili raste kada su za to povoljni uvjeti, smatra Kiralj.

Misli da pogreške počinju od malih nogu, od obiteljskog odgoja, od dječjeg vrtića i prvih prijatelja, ali i od prvih mobitela koji omogućuju da se pronađu i nauče samostalno loše stvari.

– I tako sklonost prepisivanju i plagiranju kao i vježbanje te vještine raste s vremenom, u osnovnoj školi, u srednjoj, na fakultetu, iz učeničkog nepoštenja pretvara se u studentsko nepoštenje, kasnije pak u akademsko ili profesionalno nepoštenje, pa se prenosi na vlastitu djecu i svoju radnu okolinu. A što je s društvom? Ono se sastoji od pojedinaca u određenim odnosima. Dio tog društva je sklon plagijatima od malih nogu. Zatim, razni problemi u društvu stvaraju ‘rupe’ koje mnogi iskorištavaju da nekažnjeno plagiraju, znaju kako se tako može proći i dobro profitirati. Također, mnogi žalosni primjeri u društvu, pogotovo kada su u pitanju javne ličnosti, primjeri plagijata i nekažnjavanja, napredovanja kada se je nepošten, daju krivi odgovor da tko hoće biti pošten jest glup, zaostao, siromašan, zanesenjak koji ne živi u realnom životu i da će taj imati loš život. To je u biti stara stvar, borba dobra i zla. Ovo sve što je navedeno jesu mehanizmi prepisivanja i plagiranja, a ne razlozi, pojašnjava.

‘Nitko ne vodi računa o nekontroliranom i stalnom rastu znanstvenih činjenica i samim time, školskih i studentskih materijala’

I sam se pita kako sve to suzbiti. Društvo radi formalne i neformalne represije, izdvaja, a to su rješenja odozgo koja su ograničena jer će samo jedan dio studenata prestati s takvim aktivnostima. Drugi način su ‘rješenja sa strane’, nastavlja, odnosno odgoj studenata u duhu akademske čestitosti. Govoriti o poštenju i njegovoj važnosti za normalno funkcioniranje društva, jedan je od načina, poentira.

– No treći način, rješenja odozdo, to je rijetko tko postigao u svijetu. Odgajati malu djecu da budu poštena i tako kroz cijelo školovanje, da kasnije sami po sebi nikad ne bi poželjeli raditi plagijate i prepisivati. No u tome postoje neke prepreke koje sam obradio u radu ‘Quo vaditis, scientia et educatio?’. A to je, o čemu praktički nitko ne vodi računa, nekontrolirani i stalni rast znanstvenih činjenica i samim time školskih i studentskih materijala obaveznih za naučiti, i s tim u vezi rastuće važnosti visoke naobrazbe i financiranja da se to postigne, dok istovremeno kapaciteti ljudskog mozga ne raste tom brzinom. Također, propagiranje kompeticije među studentima i kasnije među znanstvenicima i poduzetnicima, stvara lažnu atmosferu prioriteta gdje ‘cilj opravdava sredstvo’. Na kraju, koji su razlozi prepisivanja i plagijata, a ne mehanizmi tih fenomena? Razlozi jesu izdaja principa koji postoje u našem formalnom svjetonazoru. Društvo u kojemu velika većina ljudi postaju prepisivači i plagijatori, s vremenom u potpunosti propada. To sam pokazao u svojem radu o problematici prepisivanja i u predavanju na AZVO konferenciji, ističe Kiralj.

Naime, na toj konferenciji prije par godina istaknuto je da čak 80,9 posto studenata u Hrvatskoj vara na ispitima, a njih 87,3 posto plagira svoje radove, što je znatno veći postotak u odnosu na svjetski prosjek koji iznosi 67,8 posto kada je u pitanju akademsko nepoštenje. Najveća razlika vidi se u usporedbi sa studentima iz Švedske gdje je prosjek akademskog nepoštenja 1,1 posto, u Kanadi je to 6,4 posto studenata, a u SAD-u 4,8 posto, izvještavali smo tada.

– Fenomeni prepisivanja su izraziti u današnje vrijeme. Oni su rasli tijekom dvadesetog stoljeća i sada dosežu stope zasićenja. To su društveni fenomeni i sasvim su u skladu s padom moralnih vrijednosti, porasta raznih vrsta nasilja i lošijih uvjeta života u svijetu, porasta svega nevaljanoga. Dovoljno je samo osvrnuti se na što se događa u svijetu, u prirodi i u društvu, u odnosu na situaciju prije nekoliko desetljeća ili cijelo stoljeće. Vidi se općenito pogoršanje u međuljudskim odnosima i općenito loše perspektive za društvo. Stalni ratovi, prevelik pad nataliteta, razne nove bolesti kao zadnja korona… Kada su takvi trendovi, ne može se očekivati da rijetko tko prepisuje i plagira, ili da se broj takvih s vremenom smanjuje. Nažalost, to je realnost. No također je realnost da, kad bi svi postali takvi, društvo bi odmah propalo. Na kraju se može reći da svatko, zbog svoje slobodne volje i razuma, sam odlučuje hoće li ili neće prepisivati i plagirati, te s time ima potpunu odgovornost za svoje čine. Okolina i odgoj mogu biti otežavajuće okolnosti u naporima da se bude i ostane pošten, no odgovornost opet pada na samu osobu – hoće li ići linijom manjeg otpora, ili će se držati poštenja. Ipak bi trebalo vrijediti načelo da se nikoga ne povređuje, ni kolege, ni profesora, ni faks, niti svoju zemlju, nikakvim prepisivanjem i plagiranjem, jer osoba sigurno ne bi željela da bi netko njoj tako radio, navodi Kiralj.

‘Takav student nije za kakvu buduću suradnju osim ako se ne pokaže vrijedan i želi pošteno raditi’

Kakve su sankcije nužne za ovu neetičnost? Kiralj napominje kako nije lako postići da osoba prizna svoj čin plagiranja.

– No, kad se to uspije, onda slijedi formalni postupak, koji bi zbog tako velikog prijestupa značio isključenje s fakulteta. Dakle, neformalni postupci jesu preusmjeriti studenta da se ipak dobije kvalitetniji rad koji je u većem stupnju njegov, da dade dovoljno angažmana u prepravkama i ispravcima koje odgovaraju angažmanu kao kada bi od prve sam napisao rad, plus niža ocjena, plus kasnije neformalne sankcije – takav student nije za kakvu buduću suradnju osim ako se ne pokaže vrijedan i želi pošteno raditi. Dakle, svi zaslužuju novu priliku, no za to se moraju dokazati da su je zaslužili i odraditi neku vrstu kazne, zaključuje Kiralj.