Splićanka Mia otišla studirati na drugi kraj svijeta. Šokirale su je gužve, nedostaju joj Oliverove pjesme

Mia je svoj rodni Split zamijenila dalekim Seulom, korejskim gradom koji ima dvostruko više stanovnika od cijele Hrvatske. Iako tamo studira već više od godinu dana, ne može zamisliti svoju dugoročnu budućnost tamo. Plaši ju samo deset dana godišnjeg te gužve u kafićima u kojima se ne puštaju Oliverove pjesme. U razgovoru nam je otkrila i da se u korejskoj menzi može pojesti obrok koji košta baš kao i u Hrvatskoj.

Mia, rođena Splićanka, danas pohađa diplomski studij ‘Korean Language Education‘ na Sungkyunkwan sveučilištu. To joj je omogućila GKS stipendija (Global Korea Scholarship) koju financira Vlada Republike Koreje, a Hrvatska je jedna od država koje sudjeluju u GKS programu. Mia, kaže nam, uživa u prilici studiranja u Koreji, ali svoju budućnost ne vidi tamo. Ipak bi se voljela vratiti u Hrvatsku.

Zašto Južna Koreja?

Nakon završetka srednje škole, Mia se htjela baviti glazbom i mjuziklima, ali je vjerovala da je to kompetitivna industrija pa je htjela alternativni karijerni pravac. Tako je upisala dvopredmetni prijediplomski program ‘BA Music and Korean Studies’ na sveučilištu University of Sheffield, u gradu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nema jasan razlog zašto je odabrala upravo korejski, ali ju je tada zanimao i činilo joj se da u tom području ima dosta karijernog potencijala. Korejski jezik uči od 2020. godine. Prvotno je samostalno učila, a onda je upisala prijediplomski u Engleskoj gdje ga je učila u sklopu studija. Potom je provela šest mjeseci na tečaju korejskog u sklopu obavezne razmjene uključene u njezin prijediplomski program.

– Iako se nisam osjećala spremno studirati potpuno na korejskom jeziku nakon samo četiri godine učenja rekla bih da sam se sasvim dobro snašla. Zapravo nije stvar u tome koliko dugo učite jezik nego više u posvećenosti i trudu učenika te intenzitetu i kvaliteti programa. Također, nije nužno znati korejski da bi se moglo studirati u Koreji. Mnoga sveučilišta nude programe koji se u potpunosti izvode na engleskom jeziku. Čak ni studiranje na korejskom nije toliko teško koliko bi ljudi mislili, pogotovo ako se ide preko GKS programa jer on uključuje i godinu dana intenzivnog tečaja korejskog, pojasnila je Mia.

‘Stipendija mi ipak ne pokriva sve’

Na razmjeni u Koreji prvi put je čula za GKS stipendiju za koju tvrdi da nije dovoljno poznata u Hrvatskoj. Tijekom razmjene svidio joj se život u Koreji i počela je tražiti opcije studiranja tamo pa se odlučila na GKS stipendiju koja joj pokriva veliku većinu troškova, čak i avionske karte. Najveću muku je mučila, kaže, s papirologijom. Uvjeti stipendije su državljanstvo zemlje koja sudjeluje u GKS programu (Hrvatska je uključena) i da je student mlađi od 40 godina starosti. Za upis diplomskog studija, uvjet je završen prijediplomski, a za upis poslijediplomskog završen diplomski studij. Također se traži prosjek ocjena iznad 3,23 u našem sustavu ocjenjivanja. Zanimljivo, znanje iz korejskog ili engleskog jezika nije obavezno, ali položeni testovi poput TOPIK-a i IELTS-a donose dodatne bodove.

– Papirologije ima jako puno. Ja sam imala sreću što su mi svi akademski dokumenti već bili na engleskom, pa ih nisam morala prevoditi, ali inače se svi dokumenti moraju prevesti na korejski ili engleski i dati apostilirati (legalizacija, odnosno nadovjera isprava radi upotrebe u inozemstvu, op.a). Ako krenete pripremati dokumente na vrijeme, to nije toliki problem, ali ako, kao ja, započnete proces tek kad se otvori natječaj u veljači, zna biti stresno. Proces je dugotrajan i mukotrpan, a očekuje se da sve pratite sami, da dobro čitate pravila, pazite na rokove i priložite apsolutno sve tražene dokumente. No, naša je ambasada prilično spremna pomoći i odgovoriti na sva pitanja i stvarno izlaze u susret kad god mogu, opisala je Mia.

Mia studira u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje u kojem živi preko devet milijuna stanovnika. Život u Seulu opisuje skupim i, bez obzira na to što bi stipendija trebala obuhvaćati sve troškove, nije joj dovoljna pa joj obitelj financijski pomaže.

– Ja sam imala ogromnu podršku obitelji, bez njih bi mi, iz Engleske, bilo nemoguće prikupiti i predati sve papire. Općenito mislim da je jako važno imati podršku obitelji: s jedne strane psihičku jer nije lako samo tako otići studirati na drugu stranu svijeta, a s druge strane i materijalnu jer nikad ne znate što se može dogoditi. Također, iako stipendija u teoriji pokriva sve troškove, u praksi se ipak pokazalo da sama stipendija nije dovoljna. Barem ne za život u Seulu, kazala je Mia.

‘Ništa ne garantira da ćeš moći upisati obavezni kolegij’

Iako je bila svjesna mogućih kulturoloških razlika i došla je u Koreju otvorenog uma, Mia vidi razlike na svakom koraku. Kao najveću razliku istaknula je ogroman broj stanovnika i sve što to donosi. Sve joj je bilo drugačije, od kuhinje i načina života, preko odlaganja smeća i reciklaže pa sve do društvenih vrijednosti.

– Jedna me stvar stvarno šokirala. U Seulu ima toliko puno ljudi da to utječe na sve aspekte života, ali me posebno iznenadilo koliko to utječe na studentski život. Osim što je u akademskom smislu konkurencija veća, veće su i gužve na kampusu, redovi za shuttle bus, red u menzi, red za WC itd. No, najveći šok doživjela sam prilikom upisivanja kolegija. To je jednako teško kao kupiti kartu za najpopularniji koncert. Ljudi zbog toga odlaze u ‘PC roomove’ jer je tamo ultra brzi internet. Navodno gejmerima treba takva brzina, ja se u to ne razumijem. Ako se sustav za upise otvara u 10:00, studenti se ulogiraju ranije i čekaju da bi točno u 09:59:59 kliknuli gumb za upis željenog kolegija. I uz sve to, dosta ljudi ne uspije uhvatiti niti jedan željeni kolegij, a ponekad ni obavezni. Ništa ne garantira da ćeš uspjeti upisati obavezni kolegij. Naravno, nije tako na svakom fakultetu ni na svakom smjeru, sve ovisi, objasnila je Mia.

‘Skoro svaki tjedan nam profesor kupi pecivo’

Mia je imala nešto za reći i o studiranju u Koreji i odnosu profesora i studenata. Navela je kako je njezino iskustvo da su Koreanci jako druželjubivi. Pogotovo kad vide da se stranci trude pričati njihovim jezikom.

– Moji su profesori puni znanja i iskustva, ali i razumijevanja i podrške. To mi jako puno znači s obzirom na to da se većinu vremena još uvijek osjećam kao ‘outsider’. Ovaj semestar bi nam skoro svaki tjedan neki profesor kupio pecivo ili kavu i donio na predavanje.

Svoj prosječan dan kao studentica u Koreji započne buđenjem u studentskom domu i doručkom u menzi, a potom ode na predavanje ili učiti u knjižnicu. Ostatak dana izdvoji za šetnje s prijateljima i treninge. Nije, kaže, još istražila puno korejskih turističkih atrakcija i spomenika, ali se jednom mjesečno počasti s gledanjem korejskih mjuzikala.

– Menze su također ‘top-notch’, zdrava hrana po cijenama prilagođenima studentima. Najčešće je to korejski meni, s juhom ili varivom te glavnim jelom, a cijena je oko 4,5 eura. Za doručak moj fakultet prima fond od vlade za sufinanciranje pa se od osam do devet ujutro može pojesti doručak za samo 1,000 wona. To je otprilike 60 centi i na tome sam praktički živjela prošli semestar. Ako netko baš i ne voli korejsku kuhinju, to može biti malo teže, ali ima i drugih opcija, primjerice peciva za doručak ili pohanog mesa i burgere za ručak, opisala je Mia.

‘Nedostaje mi nešto balkansko’

Makar joj je lijepo u Koreji, ponekad joj nedostaje nešto balkansko. Najviše joj nedostaje obitelj i atmosfera Splita te da čuje Oliverove pjesme u kafićima.

– Svaki dan mi nedostaje nešto balkansko, odnosno najviše splitsko. Prvo i najvažnije; obitelj i prijatelji, a potom hrana, šetnje po gradu, pa čak i one sitnice poput toga da u kafićima svako malo svira Oliver. Sve mi to nedostaje; atmosfera, energija Splita, taj način života. No, budući da u Hrvatskoj provodim dva do tri mjeseca godišnje, to mi je sasvim dovoljno. Dapače, već par dana prije povratka u Koreju uhvati me želja da što prije krenem nazad, ispričala je Mia.

Koreja joj je, ističe, bogato životno i akademsko iskustvo, no ne vidi svoju dugoročnu budućnost tamo. Smatra da ne može pratiti njihovu radnu kompetitivnost i uvjete rada.

– Definitivno se ne vidim da dugoročno živim u Južnoj Koreji. Za mene bi se moglo reći da sam radoholičarka, ali Korejci su stvarno na nekoj drugoj razini. Još nisam imala priliku raditi u Koreji, ali koliko sam čula, radni uvjeti znaju biti iscrpljujući – 52 sata rada tjedno i tek desetak dana godišnjeg odmora. To jednostavno nije za mene. Što se tiče mojih planova, nemam neki strogi put zacrtan. Najradije bih se vratila u Hrvatsku, ali prije toga bih voljela ostati još par godina u Koreji, završiti postdiplomski i iskoristiti priliku da se usavršim na toj razini. Nakon toga, sve će ovisiti o vratima koja mi se otvore ili koje sama uspijem otvoriti, zaključila je Mia.