HDZ ne želi plagijatorima stati na kraj? Novi zakon ne bavi se, baš ozbiljno, etikom u znanosti

Unatoč plagijatima, nepotizmu i interesnim mrežama, Hrvatska nema nacionalno tijelo za etiku u znanosti. Novi zakon ga uopće ne spominje, a zašto je to duboko problematično za srednja.hr pojašnjava sindikalistica i sveučilišna profesorica Vesnica Garašić. Etika, kaže, tka najfinije tkanje bez kojeg nema temelja stabilnog i uspješnog ljudskog društva, stoga ju treba aktivno živjeti svaki dan, poticati je i razvijati te štititi etičkim kodeksima, pravilnicima i zakonima.

Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti je tu. Radovan Fuchs uspio je nakon 12 godina unijeti neku promjenu u gigantski resor na čijem je čelu. No, nisu svi zadovoljni, barem ne posve. Uz primjedbe da se o izvrsnosti gotovo uopće ne govori u novim propisima, nekoliko je kritičara istaknulo i važnost etike u znanosti. Tome ministar, također, prema mišljenju mnogih relevantnih sugovornika, nije posvetio dovoljno pažnje.

Jedna od njih koja tako misli profesorica je Vesnica Garašić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu. Široj je javnosti poznata kao sindikalistica, a na početku mandata bivšeg rektora Damira Borasa još uvijek je sjedila na čelu Etičkog savjeta, temeljnog etičkog tijela na Sveučilištu u Zagrebu. Otišla je, kako nam je otkrila u opsežnom intervjuu, nakon pritisaka i praktično kompromitirane neovisnosti tog tijela.

Etika se spominje dosta općenito

Novi zakon, mišljenja je profesorica Garašić, trebao se dublje i podrobnije baviti pitanjima etike u znanosti. Toga, zapravo, nema, već u dokumentu spomen etike ili, bolje rečeno, njezinog pridjeva, nalazimo u tek nekoliko članaka, i to uglavnom u vrlo općenitom smislu.

– Ovako, spominjući etiku ili njezin pridjev u samo četiri članka zakona, i to u njih tri u vrlo općenitom kontekstu, kao što su članak 2 stavak 4. točka 3. koja govori o tome kako se znanstvena i umjetnička djelatnost temelji na etičnosti znanstvenika, umjetnika i nastavnika, nadalje članak 3. stavak 3. koji propisuje da su članovi akademske zajednice obvezni poštovati etička načela, te članak 77. stavak 3. koji daje studentu pravo na slobodu iskazivanja vlastitog mišljenja u skladu s etičkim kodeksom, nabraja profesorica Garašić.

Jedini članak koji nešto konkretnije govori o etici, kaže, je članak 55. koji propisuje u stavku 1. da visoka učilišta i instituti osnivaju etička povjerenstva radi promicanja i zaštite etičkih načela u ovom resoru, gdje u stavku 2. zakon definira koja tijela donose etički kodeks, a u stavku 3. kome etička povjerenstva dostavljaju svoje mišljenje o predmetu. Dodatno, u stavku 4. se, napominje nam, određuje da Nacionalno vijeće donosi smjernice kojim utvrđuje minimalna etička načela.

– To je apsolutno nedovoljno ako kao država želimo u smislu razvijanja profesionalne etike hodati rame uz rame s razvijenim zapadnim zemljama, u kojima je osobito u 21. stoljeću došlo do snažnog osvješćivanja važnosti primjene etike u profesijama, vođene etičkim kodeksom, kojim se nastoji ne samo razviti već i zaštititi poštivanje čestitog djelovanja u svakom segmentu neke profesije. Mišljenja sam da niti razvoj, a još manje učinkovita zaštita čestitog djelovanja u resoru visokog obrazovanja i znanosti, nisu dovoljno kvalitetno obrađeni u novom zakonu, mišljenja je profesorica Garašić, inače vrsna poznavateljica stanja u domaćoj akademiji koja je u nemalom broju prilika javno iznosila kritike.

‘Nema sumnja da takvo tijelo trebamo u Hrvatskoj’

Fuchsov zakon u neku ruku zabija ‘posljednji čavao u lijes’ saborskom Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Tijelo je to koje je, podsjetimo, bilo mišljenja da je bivši ministar Pavo Barišić plagirao američkog znanstvenika, da bi odredbe njihovog statuta, u razdoblju kada je premijer Andrej Plenković javno diskreditirao to tijelo, srušio i Ustavni sud. Zakon o visokom obrazovanju sada više uopće ni ne spominje to tijelo, čime ono više nema osnovu da se, u važećim okolnostima i propisima, osnuje. Garašić smatra da takvo tijelo nužno mora postojati.

– Nema nikakve sumnje da takvo tijelo u hrvatskom okruženju, a upravo radi zaštite čestitog djelovanja u ovom resoru mora nužno postojati. To će Vam reći svatko tko je ikada radio kao član bilo kojeg etičkog povjerenstva u sustavu visokog obrazovanja i znanosti u Republici Hrvatskoj i upoznao sustav i s tog aspekta. Naime, dok etička tijela na razini sastavnica (etičko povjerenstvo) i razini sveučilišta (etički savjet) u pravilu dobro rade svoj posao kada su u pitanju „obični“ zaposlenici, problemi nastaju kada treba procesuirati etičke prijave protiv hijerarhijski visoko pozicioniranih zaposlenika (dekan, rektor, prorektor, predstojnik zavoda) kao i onih politički aktivnih, pojašnjava Vesnica Garašić.

Naša su sveučilišta mala ili srednja, a većina se ljudi, osobito onih visoko pozicioniranih, dobro poznaje i interesno su povezani. Kada je u pitanju neki etički prijestup, teško je u takvim okolnostima osigurati objektivnost pri donošenju mišljenja. Upravo bi zbog toga postojanje etičkog tijela nacionalnoj razini, sastavljenog od pripadnika različitih sveučilišta i znanstvenih instituta, zasigurno doprinijelo, drži profesorica, ‘osiguranju veće objektivnosti’.

‘ETIKU TREBA AKTIVNO ŽIVJETI SVAKI DAN’

– Etiku, koja nitima istinoljubivosti, pravednosti i čestitosti, tka najfinije tkanje bez kojeg nema temelja stabilnog i uspješnog ljudskog društva, treba aktivno živjeti svaki dan, poticati je i razvijati te štititi etičkim kodeksima, pravilnicima i zakonima, kaže Vesnica Garašić.

Neprihvatljivo je ukinuti Odbor za etiku s objašnjenjem da je neučinkovit

Neprihvatljivim smatra objašnjenje da je saborski Odbor za etiku u znanosti, kao nacionalno etičko tijelo, bio nesvrsishodan i neučinkovit. To je kao da napišete, kaže, da treba ukinuti Senat zagrebačkog sveučilišta jer je bio neučinkovit.

– Jedno je zakonom uspostavljeni mehanizam tj. alat koji omogućava diskusiju i demokratično donošenje najboljih odluka (postojanje Senata) odnosno borbu protiv nečestitog djelovanja (postojanje Odbora za etiku), a drugo je konkretni sastav ljudi koji se služe tim mehanizmom ili alatom i o čijoj kompetenciji ovisi kvaliteta donesene odluke. I najbolji alat u rukama ljudi koji s njim ne rukuju na pravilan način postaje neučinkovit. Ali to ne znači da alat treba ukinuti, razlaže svoje argumente profesorica Garašić.

Nacionalno tijelo za etiku nije tu samo da bi osiguralo čestitost djelovanja. Ono je tu i da potiče što bolju primjenu profesionalne etike u sustavi znanosti i visokog obrazovanja. Za to je potrebno intenzivno pratiti razvoj i implementaciju profesionalne etike, smatra, u europskim i svjetskim sveučilištima. Potrebno je i dobro poznavati stanje u domaćem sustavu i razvijati modele koji će, upravo u ovom kontekstu, davati najbolje rezultate.

– To je posao, i to ne jednostavan, i definitivno ga ne može raditi Nacionalno vijeće, kojem je zakonodavac namijenio pored svih drugih zadataka, i utvrđivanje minimalnih etičkih načela. Što uopće znači sintagma ‘minimalna etička načela’? Znači li to da kada neka ustanova propiše u svom etičkom kodeksu minimalna etička načela da je možemo nazvati etičnom ili minimalno etičnom? Šalu na stranu, ali već na ovom primjeru se vidi da zakonodavac o ovom problemu nije dovoljno niti promišljao, niti se konzultirao s ljudima koji imaju praksu rada u etičkim tijelima u Hrvatskoj, niti se dovoljno upoznavao sa stručnom literaturom koja obrađuje ova pitanja u području visokog obrazovanja i znanosti u svijetu, kritizira Garašić.

KAKO TO FUNKCIONIRA U NJEMAČKOJ?

– U Njemačkoj je na primjer Njemačka istraživačka zajednica (Deutsche Forschungsgemeinschaft), tijelo na nacionalnoj razini, izdalo kodeks pod nazivom ‘Smjernice za osiguravanje dobre znanstvene prakse’ (Leitlinien zur Sicherung guter wissenschaftlicher Praxis), koji je stupio na snagu 2019. godine, koji sadrži 19 naputaka koje svi fakulteti, sveučilišta i znanstveni instituti, moraju obavezno primijeniti u svom znanstvenom radu u cilju osiguravanja čestitog djelovanja, ako žele dobiti istraživačka sredstva. Znači ovdje je riječ o smjernicama, naputcima ili nitima vodiljama kojima se na nacionalnoj razini u Njemačkoj osigurava etičnost djelovanja u znanstvenoj zajednici. Ovakav pristup nitko u Njemačkoj ne smatra ograničavanjem autonomije sveučilišta (što je na žalost postao previše učestali argument u branjenju svega netransparentnog na našim sveučilištima), već brigom i odgovornošću države da garantira kvalitetu u sustavu, pojasnila je Garašić.

Neke stvari ne bi trebale biti u zakonu

Našu sugovornicu koja se etikom u znanosti, ali i samim sustavom u svim njegovim manama i vrlinama bavi dugi niz godina, pitamo i da nam kaže što je točno Zakon trebao sadržavati da bi, u kontekstu etike, bio bolji. Odmah se osvrnula na plagijate.

– S obzirom na to da je najučestaliji etički prijestup u hrvatskoj sveučilišnoj zajednici pojava plagijata, bilo da se radi o znanstvenom članku ili doktoratu, i da od dana prijave slučaja, i to jasno argumentiranog, pa do dana oduzimanja doktorske titule može proći čak i 10 godina (nedavni primjer na Sveučilištu u Zagrebu) mišljenja sam da je zakonodavac u cilju sankcioniranja ove na žalost u našim prilikama previše raširene negativne pojave, morao biti puno stroži, a ne prepustiti rješavanje ovog problema samo općim aktima visokih učilišta (članak 74. stavak 8. novog zakona). Zakonskom odredbom trebalo je odrediti kratki rok za rješavanje ovog problema, a u cilju brzog i učinkovitog sankcioniranja plagijata, objašnjava nam u čemu je problem.

Treba, kaže, imati u vidu da u proces oduzimanja doktorske titule, fakulteti i sveučilišta stupaju nevoljko ne samo kod nas, već i u inozemstvu. Takav proces, naime, ukazuje na propuste u radi fakultetskih tijela, od mentora do vijeća, ali i sveučilišta, pa se ti postupci vrlo često odugovlače.

– Dodala bih i ovdje nešto, što jest u zakonu, a ja mislim da ne bi trebalo biti. Radi se o odredbi u članku 56. stavak 1. gdje se između ostalog navodi da zaposlenik stegovno odgovara za narušavanje ugleda visokog učilišta odnosno znanstvenog instituta. U našoj akademskoj sredini gdje su istupi intelektualaca i njihovi argumentirani komentari društvenih zbivanja postali suviše rijetki, ovakva odredba učinit će ih još rjeđim, a građani će ostati prikraćeni za treću misiju djelovanja sveučilišnih profesora i znanstvenika, njihovo davanje aktivnog doprinosa kvaliteti razmišljanja, a time i kvaliteti života građana. Na žalost ovakva odredba u zakonu mogla bi se lako pretvoriti u etički neprihvatljivo ograničavanje slobode govora sveučilišnih profesora i znanstvenika od strane njihovih poslodavaca, zaključuje naša sugovornica, profesorica RGN-a Vesnica Garašić.

Problematično je i što se izvrsnost ne spominje

Uz nedostatak regulacije etike u znanosti i nepostojanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo etičkim pitanjima i kriterijima, još je jedno pitanje ostalo neregulirano u novom Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. To je pitanje – izvrsnost. O tome je za srednja.hr govorila Marijana Puljak, saborska zastupnica stranke Centar koja je u nekoliko navrata u proceduri upozoravala ministra Fuchsa da se u dokumentu zakonskog prijedloga tek dvaput spominje izvrsnost, i to samo usputno.

– Osim zatiranja izvrsnosti, još je gore što se Zakon kao nacionalni kišobran ne zalaže za znanstvenu etičnost i pitanje etičnosti prepušta svakom fakultetu ili sveučilištu na volju. Ukida se nacionalni Odbor za etiku u znanosti, jer, po Ministru, nije ispunio svoju svrhu. Pa naravno da HDZ misli da nije ispunio svoju svrhu kad je svojim radom ukazao na brojne neetičnosti HDZ-ovaca, plagijatora. Sjetimo se samo skandala s bivšim ministrom znanosti. Kako se nositi s time, umjesto da se prokaže znanstvenike koji se koriste tom prevarom da bi napredovali, lakše je ukinuti Odbor koji je našao da su varali. Ostaviti etiku na dušu svakom pojedinom fakultetu je pravi put u širenje politike ruka ruku mije. Nagledat ćemo se novih teorijskih paradigmi i odupiranja umjetnosti, komentar je zastupnice Puljak na ovu temu.