'Nemam pojma kako sam preživio prve dane faksa': Naši novinari su se prisjetili svojih brucoških dana

Svaki početak je težak, rekli su neki mudri ljudi nekoliko stoljeća prije nas. Početak studentskog života svakako je jedan od najznačajnijih početaka u našim životima, zato se nekad može činiti pomalo zastrašujućim. Kako bi pomogli brucošima, članovi naše redakcije – Ramona, Matej, Duje i Petra prisjetili su se svojih prvih dana na fakultetu.

Prvi dani faksa mogu biti pomalo zastrašujući. Svijet studiranja izgleda sasvim drugačije od onog što smo iskusili u srednjoj školi. Sada imamo više samostalnosti, ali i puno više odgovornosti i obaveza. Tu su i svi novi ljudi, novo specifično gradivo te drugačiji pristup profesorima nego onaj srednjoškolski.

Kako bi novim brucošima malo olakšali te prve dane, u redakciji Srednja.hr smo se prisjetili naših početaka na fakultetu. Ramona, Matej, Duje i Petra su se podsjetili kako je bilo snalaziti se u brojnim predavaonicama, naći novo društvo, otkriti čari menze i učenja iz skripti, a za nove brucoše imaju i poneki savjet.

Ramona: ‘Biraj kolegije na kojima ima prakse i javljaj se za bilo kakav posao’

Prvi dan na faksu ispao je poprilično dobro, nisam se bojala da neću pronaći neko društvo jer sam vrlo komunikativna osoba. Već na prvom predavanju do mene je sjela cura i odmah smo nakon predavanja otišle na kavu gdje je već bila njena ekipa s naše godine. Bilo nas je iz skoro svih krajeva Hrvatske tako da nam je jako smiješno bilo čuti nazive nekih stvari na tuđim dijalektima. Družili smo se otprilike prvih par mjeseci prve godine, ali sam kasnije shvatila da to nisu osobe s kojima se želim družiti do kraja studija jer su skoro svi iz te ekipe upisali taj faks ‘tek toliko’ i imali su druge ciljeve u životu, dok je moj san bio upisati baš taj faks i baviti se upravo tom profesijom.

Tako da sam im jednostavno rekla kako želim upoznati druge ljude koji imaju iste interese i ciljeve kao ja i to su normalno prihvatili, nismo više toliko išli na kave, ali i dalje smo pričali i zajedno radili projekte za faks, a ja sam onda pronašla druge kolege i kolegice s kojima sam napredovala na studiju kako vjerojatno ne bih nikada da sam ostala se družiti samo s početnom grupom ljudi.

Prvo što mi je bilo čudno je to što su nam profesori govorili da ne moramo sve zapisivati s prezentacija ili na predavanjima dok nešto pričaju, da ćemo dobiti prezentacije i da je ono najbitnije u literaturi. Pripremila sam za svaki kolegij jednu bilježnicu, a na kraju mi je bio dovoljan jedan blok, odnosno ‘svaštara’ gdje sam zapisivala kad su rokovi za kolokvije, ispite, koju literaturu trebamo čitati i slične stvari. Druga stvar koju nisam u potpunosti shvaćala je bila skripta – nisam ju smatrala vjerodostojnom i odbijala sam učiti iz toga, sve dok nisam u jednom trenutku bila pretrpana gradivom i išla sam kupiti skripte od jedne cure koja je bila na višim godinama studija. Jer, logika mi je bila da ako traži novce za njih, da ih je sigurno sama napravila i da su detaljne i dobre. Na kraju je ispalo da sam kupila samo kopiranu knjigu i nečije tuđe isprintane skripte.

Malo sam se raspitala i shvatila da su skripte besplatno dostupne na društvenim mrežama i u našoj online grupi s godine. No, cura koja mi je prodala skripte dala mi je savjet koji me je praktički ‘spasio’ na početku prve godine – ‘kada god imaš priliku, biraj kolegije gdje imaš prakse i javljaj se za bilo kakav posao, studentski ili volonterski, a da je u tvojoj struci, neizmjerno će ti to puno pomoći kada ćeš nakon faksa tražiti posao i već ćeš imati puno iskustva kojeg si prikupila tijekom studija’. Tako je i bilo.

Kako naš faks nije bio u blizini niti jedne menze, ondje smo mogli jesti samo kada smo imali rupu između predavanja od 2 i više sati, a to se događalo jednom ili dva puta u tjednu. Sve ostale dane sam provela u pekari, znači doručak, ručak i večera. Nakon tri mjeseca želudac mi se počeo buniti i bilo mi je muka nakon što bih pojela bilo koji pekarski proizvod tako da dosta dugo nisam mogla jesti kruh i pekarske stvari.

Matej: ‘Preporuka je slušati starije kolege, oni su sve to već prošli’

Lagao bih da kažem da me na prvi dan faksa nije prala trema. Iznimno sam loš i ‘socially awkward’ u situacijama gdje je hrpa nepoznatih ljudi, pa sam se tako čudno i ponašao. Ni sa kim nisam razgovarao tjednima, jednostavno me bilo strah. Ljude sam upoznao i počeo se družiti s njima tek na drugoj godini faksa. Doduše, polovica prve godine faksa mi je ionako bila online, inače bih se valjda prije opustio.

Trebalo mi je oko mjesec dana da se naviknem na nekakve formalne stvari, primjerice, da možeš otići na WC bez pitanja, možeš zakasniti, očigledno ne pratiti predavanje i slično. Problem mi je stvarao i raspored, kojeg sam samostalno trebao slagati, pa je uvijek bilo straha da nešto svojom greškom ne propustim.Što se tiče skripti i literature, nadobudno sam kupovao i posuđivao knjige za koje su profesori govorili da su ‘must have’. To, naravno, nije bilo istina, i sve se moglo riješiti skriptama. WhatsApp grupom dijelila se Dropbox poveznica koju su, pretpostavljam, koristile generacije prije mene. Tamo se apsolutno sve nalazilo od skripti, pa sam to koristio. Dobio sam svoju mentoricu sa viših godina, pa sam nju više manje sve pitao ako je negdje zapelo. Preporuka je slušati starije kolege, ipak su oni sve to već prošli.

Duje: ‘Kao i svaki početak, bio je nespretan i šeprtljav, ali danas se toga sjećam s osmijehom’

Da budem iskren, nemam pojma kako sam preživio prve dane faksa. Odrastao sam u selu koje broji 1.000 stanovnika, a na faks odselio u grad koji ih ima milijun. Sjećam se uvodnog predavanja. Faks mi je bio na Borongajskom kampusu, a ja sam živio u Novom Zagrebu. Morao sam dvaput presjedati da stignem do kampusa. Uspio sam zaspati u tramvaju i fulati stanicu. Hodao sam 15 minuta dok nisam našao bus i onda kad sam došao na kampus ušao sam u krivu zgradu. Tek nakon nekog vremena sam shvatio da nisam ušao na uvodno predavanje za Hrvatske studije nego za Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Uspio sam nekako istrčati van prije nego što je cijela ceremonija počela i pronaći dvoranu Zagreb gdje sam prvotno i trebao doći. Kad sam uletio u tu dvoranu taman je krenula intonacija himne. Svi su bili na nogama, a dekan faksa mi je s katedre kimnuo glavom u stilu ‘hajde ulazi’. Sjeo sam odmah u drugi red da bih, kada su počeli prozivati prodekane, skužio da sam sjeo u red s prodekanicama i prodekanima. Cijelo sam se vrijeme osjećao glupo.

Taj osjećaj gluposti se nastavio i na predavanjima. Moja srednja škola nije baš, izuzev nekoliko časnih iznimki među profesorima, njegovala rasprave na satu. Profesori su bili starog kova i dobar dio njih se ponašao kao da ih ne zanima što imaš za reći. Ukratko, nisu poticali neku raspravljačku atmosferu. Kad sam došao na faks svi kolege iz Zagreba su izgledali samouvjereno i nadobudno s pitanjima, komentarima, stavovima i jasno su ih izlagali na predavanjima. Meni je to u startu bilo jako teško i sjećam se da sam mislio da neću nikad završiti faks. Što se tiče upoznavanja novih kolega i prijatelja, sasvim drugačija stvar. Pušač sam pa sam na puš-pauzama odmah upoznao neku ekipu, već smo prvi, drugi tjedan izašli zajedno vani i osjećao sam se kao da se znamo već sto godina. Tako da, sve u svemu, kao i svaki početak, bio je nespretan i šeprtljav, ali danas se toga sjećam s osmijehom.

Petra: ‘Iskoristite svaku priliku koja vam se pruža i uživajte’

Najveći šok brucoškog života bila mi je potpuna promjena životnog stila u odnosu na srednju školu. Sada sam napokon morala putovati u centar Zagreba, jer sam srednju školu pohađala u svom kvartu. Roditelji me više nisu stalno nadgledali, već je sve bila isključivo moja odgovornost. Ako se nisam pojavila na nekom predavanju ili seminaru, nitko nije zvao roditelje da dođu na razgovor. Naravno, morala sam biti odgovorna i pažljivo rasporediti izostanke kojih nije bilo puno, ali sam bila zadovoljna što sam napokon imala priliku biti samostalna.

Čini se da je svakom brucošu raspored noćna mora s puno rupa, a mislim da to rade namjerno kako bi nas natjerali da se međusobno upoznajemo, odlazimo na kave i u menzu i osjetimo čari studentskog života. Mislim da nikad u životu nisam popila toliko kava kao na prvoj godini faksa. Na faksu je jako lako upoznavati nove ljude i izabrati ekipu koja ti odgovara, što u srednjoj možda nije bilo tako jednostavno.

Novost na faksu je za mene bilo i učenje iz skripti. Nisam bila nepovjerljiva prema njima, ali sam navikla na učenje iz užbenika i vlastitih bilješki. Ovdje na predavanjima uglavnom nije imalo smisla praviti bilješke jer su predavanja većinom bila namijenjena raspravama i interaktivnom sadržaju, manje velikoj količini informacija koja izlazi iz profesorovih usta. Naravno, postoje dobre i loše skripte, ponekad bi se dogodilo da totalno promašim i učim iz nekvalitetne skripte koja nije obuhvatila sve potrebno gradivo, ali to je rizik koji čovjek mora prihvatiti kad knjhigu od 800 stranica sažme u skriptu od 40 stranica.

Moja poruka brucošima bila bi – opustite se, faks vjerojatno neće biti lagan, ali životni stil će vam biti znatno bolji nego u srednjoj školi. Sada sve ovisi o vama, što može biti zastrašujuće, ali je zapravo veoma oslobađajuće jer imate priliku naučiti biti samostalni. Imate puno obaveza, ali niste još u potpunosti bačeni u svijet zaposlenja i ‘odraslosti’ što je odlična stvar, jer možete postupno sazrijeti i raditi na sebi. Iskoristite svaku priliku koja vam se pruža i uživajte.