Ovako izgleda zagrebački kampus na kojem studiraju studenti: Rekli su da će biti 'hrvatski Harvard'

Hrvatski Harvard. Petnaest godina staro obećanje, još barem toliko, ludom radovanje. Borongajski kampus nekada je basnoslovno najavljivan kao kapitalni projekt hrvatske znanosti. Danas je tek ono iz čega je nastao. Zapuštena, obrasla i opasna jugoslavenska vojarna. Mjesto na koje su svi zaboravili, na kojem se, otkako je svečano prerezana vrpca, gotovo ništa nije dogodilo. Sve do prošloga tjedna kada su, na jednom od divljih izlaza preko pruge, od strujnog udara poginula dva studenta.

Akademska zajednica od prošloga je tjedna zavijena u crno. Na željezničkom kolosijeku nedaleko borongajskog kampusa tragično su stradala dvojica studenata Fakulteta hrvatskih studija. U dva dana razlike, 21-godišnji Nikola Michael Sušec i 23-godišnji Jerko Kučić popeli su se na vagone koji su bili pod naponom pa poginuli od strujnog udara. Vagoni se nalaze na jednom od divljih prijelaza pruge kojim svakodnevno, posljednjih petnaest godina, prolaze stotine studenata fakulteta koji se nalaze na sveučilišnom kampusu.

Pitate se zašto? Vrlo je jednostavno – to im je najbliži put do željezničke i autobusne stanice – a sređeni prijelaz, iako ga traže posljednjih više od deset godina, nisu dobili. No, to je tek jedna od, takoreći, milijun nesređenih stvari na borongajskom kampusu, projektu koji su najavljivali kao ‘hrvatski Harvard’, a danas nalikuje upravo i samo na ono iz čega je nastao – zapuštenu, obraslu jugoslavensku vojarnu. Onaj tko je odgovoran o tome ne želi pričati; rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, koji je na toj poziciji zadnjih osam godina, ne odgovara na naša pitanja o tome što se napravilo na borongajskom kampusu u njegova dva mandata.

‘To je zaboravljeni projekt svih nadležnih i odgovornih’

Ta je gromoglasna šutnja već po sebi vrijedna vijesti. Čak i nakon što su dvojica studenata smrtno stradala, penjući se po vagonima na opasnom, divljem izlazu s Kampusa; Kampusa je, najviše od svih, Sveučilište propustilo dovesti u red proteklih desetak godina, rektor koji je tu posljednjih osam – nema što za reći. Njegova šutnja, zapravo, govori dosta. No, nisu svi sa zagrebačkog sveučilišta šutljivi. Mirjana Hruškar, bivša prorektorica za prostorni razvoj zagrebačkog sveučilišta, koja je iz Borasovog užeg kruga suradnika otišla još prije godinu dana kada je dala neopozivu ostavku, odgovorila je na naša pitanja. Prije svega, kaže nam, mora izraziti sućut obiteljima poginulih studenata.

– Dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi. Kampus Borongaj je zaboravljeni projekt od svih nadležnih i odgovornih sudionika, vlasnika i ostalih koji utječu na strateške odrednice te nema adekvatnu potporu. Zainteresiranost u smislu strateškog projekta je samo na deklarativnoj razini te na razini razvoja pojedinih sastavnica i pojedinaca, ali jasno je da je zaboravljena ili zanemarena njegova važnost i značaj koji on mora imati u smislu javnog, općeg, znanstvenog i strateškog dobra. Svakako da dio odgovornosti leži i na onima koji su zaboravili ostvariti velebne planove o, kako Vi kažete ‘hrvatskom Harvardu’, mišljenja je bivša prorektorica Hruškar.

U državi imamo nekoliko primjera, veli, sveučilišnih kampusa s prekrasnim studentskim domovima, svim potrebnim resursima koji unaprjeđuju studentski život i standard. Mjesta su to, kaže, gdje je stvoreno jedno pozitivno i motivirajuće okruženje za studenta, za razliku od naše ‘zapuštene, zarasle vojarne’.

PRIJELAZ PREKO PRUGE BIO PRIORITET, ALI…

I bivša prorektorica sjeća se sporazuma o zajedničkom ulaganju koji je, kako smo već pisali, 2019. potpisan između Hrvatskih željeznica, rektorata i gradskih vlasti. Bio je to plan za, prisjeća se, izgradnju nathodnika, odnosno pasarele i implementaciji željezničke stanice na borongajskom kampusu. U sklopu tih aktivnosti je izrađen Prometni elaborat – Kampus Borongaj, no ‘zbog nedovoljnih financijskih sredstava pa i neadekvatnog angažmana svih sudionika ovaj projekt još nije realiziran iako je bio prioritet na početku mandata rektora Borasa’.

‘Jednom riječju, nedovoljno’

Već više od godinu dana nije dio rektorata. Pitamo je kako sada, s nekim vremenskim odmakom, gleda na zalaganje Borasove uprave za projekta borongajskog kampusa. Jednom riječju – opisuje profesorica Hruškar – nedovoljno. Sve aktivnosti od početka rektorova mandata prije osam godina odvijale su se u, kako kaže, ‘minimalnim okvirima’. Nisu bila osigurana sredstva, a samo je zagrebačko sveučilište većinu sredstava usmjerilo na razvoj i funkcioniranje, navodi, tehničke i zaštitne službe.

– Krajem 2015. godine kada sam izabrana za prorektoricu Sveučilišta u Zagrebu predlagala sam da se na Kampusu Borongaj odrede strateški važni ciljevi, aktivnosti i plan realizacije, međutim općenita nezainteresiranost ili parcijalna zainteresiranost vezana uz razvoj Kampusa uzrokovala je zastoj u realizaciji svih planova. Sve aktivnosti vezane uz poboljšanje uvjeta i razvoj Kampusa koje su bile nužne i ranije utvrđene kao prioritetne nisu naišle na odobravanje i podršku kako u financijskom tako niti u strateškom smislu od strane uprave Sveučilišta, prepričava nam Hruškar.

Za realizaciju tako velikog i važnog projekta bila je potrebna suradnja svih uključenih uz, naglašava, čvrstu ruku čelnika Sveučilišta s jasnim ciljevima i jasnim planom za njihovo ostvarenje. Kronologiju događanja u mandatu sadašnje uprave po pitanju borongajskog kampusa, kako nam ih je prepričala Hruškar, možete vidjeti na dnu teksta.

Ministarstvo kaže da u svoj dio ulažu

Na naša pitanja odgovorili su i iz resornog Ministarstva znanosti i obrazovanja. Odmah pri vrhu dopisa ističu kako je prostor borongajskog kampusa tek u manjem dijelu vlasništvo države, a u većem ga koristi zagrebačko sveučilište. U dio tog sveučilišnog kampusa koji je u vlasništvu države, kažu nam, Ministarstvo kontinuirano ulaže; taj se prostor na Kampusu, naglašavaju, odnosi na dio gdje se odvija studentski život.

– Naime, Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet, Fakultet prometnih znanosti, Hrvatski studiji, dio objekata koji koriste Ekonomski fakultet te Pravni fakultet je upravo na dijelu u vlasništvu RH. Također, na dijelu u vlasništvu RH izgrađen je Biocentar, te nekadašnji Hrvatski zavod za toksikologiju i antidoping, a danas je to Služba za toksikologiju HZJZ-a. Izgradnju kompletnog Biocentra vodilo je ovo Ministarstvo, dok je uređenje Hrvatskog zavoda za antidoping i toksikologiju također financirano iz Državnog proračuna. Napominjemo da je Ministarstvo financijski pomagalo i uređenje ranije spomenutih fakulteta koji se nalaze na prostoru ZUK-a Borongaj. Također, Ministarstvo je Sveučilištu u Zagrebu posebno odobrilo radna mjesta namijenjena tehničkoj službi za održavanje i upravljanje ZUK-om Borongaj, navode iz Ministarstva.

Osim toga, država je, kažu, dala prostor Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i Državnom hidrometeorološkom zavodu da izgrade svoje zgrade. Time je, zaključuju, prostor kojim Ministarstvo znanosti i obrazovanja upravlja na borongajskom kampusu – ‘u potpunosti iskorišten’.

KAMPUS BORONGAJ 2014.-2022.

2014. početak mandata rektora Damira Borasa; radi se na uređenju međusobnih odnosa razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina, u svrhu izgradnje Kampusa Borongaj

2015. rješenje o diobi vlasništva, ukupna površina bivše vojarne Borongaj raspodijeljena je i upisana kao: samovlasništvo Sveučilišta 666.387 m2, samovlasništvo RH 102.558 m2, suvlasništvo Sveučilišta i RH 53.178 m2; utvrđen status legalnosti i izgrađeni objekti evidentirani u katastru i zemljišnoj knjizi

2016. nastavlja se legalizacija objekata na Kampusu

2017. nužna izmjena Urbanističkog plana uređenja (UPU) kako bi se mogla napraviti rekonstrukcija postojećih zgrada, prilagodba prostora za bolje uvjete znanstveno-nastavnog rada

2019. donesene izmjene UPU-a kojima je omogućeno što se tražilo dvije godine ranije; kako je malo toga izrađeno iz prvotnog prostornog plana, zbog neprovedivosti unutar vremenskih i drugih okvira, upućen je prema Gradu Zagrebu zahtjev za drugim izmjenama i dopunama UPU-a