Koliko rektori i dekani poštuju državu? Baš su to lijepo pokazali na sjednici saborskog odbora

Na sjednici gdje se trebala voditi ozbiljna rasprava o odgovornosti, kvaliteti i političkom pogodovanju, saborski je odbor za obrazovanje uspio napraviti cirkus, poniziti sebe, državu, Hrvatski sabor. Uspio je, zapravo, poniziti sve nas porezne obveznike koji financiramo postupke u kojima partijski poltroni brane trećerazredne doktorate kako bi poslije bili ravnatelji i sveučilišni profesori. Na sjednici se uopće nije raspravljalo o osječkom sveučilištu i mutnoj proceduri prvo obrane, a zatim i popravljanja već obranjenog doktorata Vice Mihanovića. Nije se s kim, ruku na srce, imalo ni raspravljati. Rektor osječkog sveučilišta ni dekan tamošnjeg Ekonomskog faksa u koje su posljednjih gotovo godinu dana zbog skandala s doktoratom uprte oči javnosti, na toj se sjednici, jednostavno, nisu pojavili.

Kada američki kongresnici pozovu Marka Zuckerberga, vlasnika kompanije Meta i najvećih društvenih mreža na svijetu, da odgovori na njihova pitanja, uopće nije ni upitno hoće li se on pojaviti. Unatoč moći, unatoč tome što su Facebook, Instagram i Whatsapp njegovo privatno vlasništvo, nitko ni ne sumnja, čak ni u najluđem snu, da će se milijarder usuditi ne pojaviti. Jedino relevantno u cijelom je slučaju od samog početka hoće li i kako odgovoriti na pitanja i kritike kongresnika te hoće li ga, uz pomoć iznimnog pritiska javnosti, moći potaknuti da preuzme odgovornost i otkloni neke od velikih problema koje donose njegove društvene mreže.

Što je Zuck naspram rektora?

No, kada u Hrvatskoj, odbor Hrvatskog sabora, osnivača javnih sveučilišta, pozove nekoga od rektora tih javnih sveučilišta koji se financiraju javnim novcem, i dekana fakulteta, da dođu i odgovore na nekoliko pitanja; da stanu ispred sveučilišta i fakulteta ispred kojih kao čelnici jedini mogu i trebaju stajati, i suoče se s kritikama naših demokratskih predstavnika, imamo sasvim drugu priču. Tada je upitno sve; od toga hoće li se pozvani pojaviti do toga može li uopće, pazite sad, saborski odbor (!) raspravljati o javno financiranom sveučilištu i problemima koji su se tu nagomilali.

Zašto ovo pišem? Zato što smo u petak mogli svjedočiti dvosatnoj, no u stvari praznoj i uvelike besmislenoj raspravi na saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu. Marijana Puljak, zastupnica stranke Centar i članica tog odbora, tražila je tematsku sjednica te na kojoj će se raspraviti sporni doktorati na osječkom sveučilištu i – konkretno – slučaj moćnog splitskog HDZ-ovca Vice Mihanovića koji je u neviđenoj akademskoj smijuriji dobio priliku da malo popravi svoj doktorat koji, osim prepisanih i pogrešno citiranih dijelova, sadrži i neke eklatantne besmislice.

Od sjajne ideje, od koje se ni na samoj sjednici zastupnica nije htjela udaljiti, uz nekoliko oporbenih zastupnika i zastupnica koji su shvatili poantu priče, saborski je odbor uspio napraviti cirkus, poniziti sebe, državu, Hrvatski sabor, i sve nas porezne obveznike koji financiramo postupke u kojima partijski poltroni brane trećerazredne doktorate kako bi poslije bili ravnatelji i sveučilišni profesori. Na sjednici se uopće nije raspravljalo – u pravom smislu – o osječkom sveučilištu i mutnoj proceduri prvo obrane, a zatim i popravljanja već obranjenog doktorata. Nije se s kim, ruku na srce, imalo ni raspravljati. Rektor osječkog sveučilišta ni dekan dekan Ekonomskog fakulteta u koje su posljednjih gotovo godinu dana zbog skandala s doktoratom uprte oči javnosti, na toj se sjednici, jednostavno, nisu pojavili.

Ovo je već drugi put

Predsjednica saborskog odbora, istaknuta HDZ-ovska vojnikinja, objasnila je kako se ne može raspravljati o jednom sveučilištu i pojedinačnom slučaju. Jer se tako neće unaprijediti sustav, već samo skupiti pokoji politički poen. Raspravlja se o politikama, za sva sveučilišta i sve doktorske studije. Može se, dakle, raspravljati o svim sveučilištima, ali ne može o jednom pojedinačno. Logika je to nekog najvišeg reda koja je iščezla i najbriljantnijim filozofskim i matematičkim umovima logičkog pozitivizma. Ali tako je, pravila su postavljena.

No, jesu li? Sasvim očekivano, nisu. Odbor je prošle godine, bez ikakvog problema raspravljao o pitanju zagrebačkog sveučilišta, poprilično konkretnom, pojedinačnom slučaju; o alarmantnom stanju u kojem se zagrebačko sveučilište našlo, preko netransparentnog trošenja novca i masnog plaćanja odvjetnika kako bi se obračunavalo s novinarima, profesorima i studentima pa do nagrađivanja profesora prijavljenih za seksualno uznemiravanje. Tada se o jednom sveučilištu, ipak, moglo pričati, a sada se, zamislite, ne može. Predsjednica je tu opet lapsusom uskočila, kaže, o zagrebačkom sveučilištu se može, jer ga je osnovao Hrvatski sabor, a o osječkom ne. Zašto? Osnivačka prava, naravno, u oba sveučilišta nosi Republika Hrvatska, iako tu činjenicu HDZ-ova vojnikinja baš i ne zna.

Doduše, ni kada se o zagrebačkom sveučilištu onomad pričalo, sjednica ni tada nije bila nešto osobito punija i smislenija od ove prošlotjedne. Jer se i tada, kao i u petak, nije pojavio onaj koji se jedini mogao i trebao pojaviti – rektor. Bili su tu zastupnici, pojavio se državni tajnik i sam ministar znanosti i obrazovanja, sjednicu su preko javnih kanala pratili i sektorski novinari, no glavnog lika nije bilo.

Dogodilo se dvaput i to sada više nije iznimka. Rektori i dekani su pokazali što misle o državi, o našim legitimnim predstavnicima i, na koncu, što misle o nama. Pokazali su, možda najviše od svega, što misle o sebi. Za njih je jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, vlasnik najvećih društvenih mreža, obična budala, dovoljno naivna i glupa da odgovara na pitanja o svojem privatnom biznisu. Dok oni, rektori na javnoj plaći, koji upravljaju javnim sveučilištem i javnim novcem, kojima smo praktički to sve omogućili mi, ne mogu naše demokratske predstavnike ispoštovati niti dolaskom na razgovor o problemima koje su svojim (ne)djelovanjem nagomilali.

*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr