Priča studentice iz Afganistana ledi krv u žilama: 'Trebala sam diplomirati na dva faksa'

Priča studentice iz Afganistana ledi krv u žilama. Umjesto da diplomira na dva faksa, nakon dolaska Talibana morala je pobjeći kući, odjenuti burku i doslovno odustati od svega što je radila posljednjih dvadeset godina.

– Nedjelja, rano jutro. Krenula sam na faks kad sam vidjela grupu cura kako istrčavaju iz ženskog doma. Pitala sam ih što je bilo, a jedna od njih mi je rekla da ih policija evakuira jer su Talibani ušli u Kabul, i da tuku žene koje nemaju burku, ispričala je za The Guardian.

‘Odite obući burke’

Sve su prisutne djevojke htjele pobjeći kući, no nisu mogle koristiti javni prijevoz. Vozači ih naime, prepričala je studentica za Guardian, nisu htjeli pustiti u autobuse jer su se bojali preuzeti odgovornost za prevoženje žene. Situacija je bila još gora za djevojke koje su živile u studentskom domu, koje dolaze iz udaljenijih krajeva. One su bile zbunjene i prestrašene ne znajući gdje da idu.

– Za to vrijeme, muškarci koji su stajali okolo rugali su se djevojkama i ženama, smijući se što smo prestrašene, rekla je i dodala da su im muškarci dobacivali da “odi i obuku burku” i da im je ovo zadnji dan na ulici, a jedan od njih je čak i priprijetio da će ih “oženiti četiri i to u jednom danu”.

‘U Afganistanu više ne smijemo biti to što jesmo’

Kako su se vladini uredi zatvorili, sestra sugovornice Guardiana pretrčala je pola grada da bi došla kući. Ispričala je medijima da je isklhučila kompjuter, u suzama se pozdravila s kolegama i otišla sa svog radnog mjesta. Znala je, prepričava, da joj je to zadnji dan na poslu. Sugovornica Guardiana inače je studirala paralelno dva studija na dva najbolja sveučilišta u Afganistanu – Sveučilištu Kabul i Američkom sveučilištu u Afganistanu. Trebala je diplomirati u studenom, no ovog se jutra sve zauvijek promijenilo u trenu.

– Toliko sam dana i noći uložila da bih postala osoba koja sam danas. Jutros kad sam došla kući, prva stvar koju smo sestre i ja učinile je sakrile naše osobne iskaznice, diplome i svjedodžbe. To nas je dokrajčilo. Zašto moramo skrivati stvari na koje se ponosimo? U Afganistanu više ne smijemo biti to što jesmo, rekla je.

Kao žena, dodala, osjeća se kao žrtva političkog rata koji su započeli muškarci. Osjeća se kao da se više ne može smijati naglas, ne može više slušati svoju omiljenu glazbu, sastati se s prijateljima u omiljenom kafiću.

– Više ne mogu nositi svoju najdražu žutu haljinu i ružičasti ruž. I ne mogu više raditi ni završiti fakultet za koji sam godinama učila kako bih ga završila. Voljela sam raditi manikuru. Danas na putu kući bacila sam pogled na salon. Izlog, koji je bio uređen prekrasnim slikama djevojaka, okrečen je bijelom bojom, ispričala je.

‘Moram zapaliti sve što sam postigla’

– Sve što sam vidjela su preplašena lica žena i ružna lica muškaraca koji mrze žene, koji ne vole što se žene obrazuju, što rade i imaju slobodu. Ono što me pokosilo su lica onih koji su izgledali sretni i rugali se sa ženama. Umjesto da stanu uz nas, oni su stali uz Talibane i dali im još veću moć, kazala je za Guardian.

Žene su u Afganistanu žrtvovale puno da bi dobile malo slobode. Sugovornica Guardiana inače je siroče. Tkala je tepihe kako bi se mogla obrazovati, nailazila na brojne financijske prepreke. Imala je planove za budućnost. Nije očekivala da će se stvari ovako razviti.

– Sada izgleda da moram zapaliti sve što sam postigla u 24 godine života. Imati osobnu ili nagradu američkog sveučikišta sada je jako riskantno. Čak i ako ih zadržimo, ne možemo ih koristiti, nema više posla za nas u Afganistanu. Kako su provincije padale jedna za drugom, mislila sam o svojim djevojačkim snovima. Moje sestre i ja nismo mogle spavati cijelu noć, prisjećajući se priča koje nam je majka govorila o tome kako su Talibani prije tretirala žene, ispričala je.

Nije očekivala, dodaje, da će im biti uskraćena sva temeljna ljudska prava i da će se doslovno vratiti dvadeset godina unatraga. Da će nakon toliko godina borbe za prava i slobodu svoj identitet morati skrivati pod burkom.

‘Ne mogu zaustaviti suze…’

Posljednjih mjeseci tisuće su ljudi pobjegli od Talibana kako bi spasili svoje djevojke i žene. Sada žive na otvorenom. Ja sam u sklopu faksa pomagala tim ljudima, skupljajući donacije novca, hrane i ostalih potrepština koje bismo potom distribuirali potrebitima.

– Nisam mogla zaustaviti suze kad sam čula priče nekih obitelji. Jedna je izgubila sina i nisu više imali ništa novca da plate vožnju taksijem do Kabula pa su prodali snahu u zamjenu za prijevoz. Kako vrijednost žene može biti jednaka vrijednosti putovanja, pita se mlada sugovornica Guardiana.

Studentica je radila i kao učiteljica engleskog. Sad joj, kaže, suze navru na lice kada shvati da se njene učenice moraju vratiti kući i odustati od obrazovanja.