Zagrebačka studentica napravila haljinu za završni rad uz pomoć 3D printera

Iako mnogi studenti znaju iznenaditi povjerenstvo za obranu svojim završnim radom, vjerojatno je rijetko tko u tome bio inovativan kao Alison Ivašić. Studentica Tekstilno-tehnološkog fakulteta za završni rad izradila je haljinu čije je dijelove izradila uz pomoć 3D pisača u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. S Alison smo razgovarali o inovativnoj haljini, zahvaljujući kojoj je postala sveučilišna prvostupnica inženjerka tekstilnog i modnog dizajna, a iskoristili smo priliku da je pitamo kako će tehnologija utjecati na budućnost mode.

Trenutno je još uvijek neizvedivo isprintati cijelu haljinu u jednom komadu pa sam samo za početak tiskala elemente koji su se aplicirali na haljinu, kaže Alison Ivašić.

Studentica Tekstilno-tehnološkog fakulteta kao dio završnog rada na temu “Sinergija mode i arhitekture na primjerima Iris van Herpen i Zahe Hadid kao inspiracija za projektiranje kolekcije odjeće” izradila je haljinu čije je dijelove printala na 3D pisaču u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Veza između mode i arhitekture

– Oduvijek me zanimala arhitektura i htjela sam više istražiti odnos između mode i arhitekture s obzirom na to da je u današnjem svijetu s razvojem znanosti i tehnologije sve veća povezanost između njih. Uzevši u obzir činjenicu da oba polja dijele slične ideje i principe koji se temelje na strukturi, formi, umjetnosti, znanosti, tehnologiji i estetici te da obje stvaraju prostor i volumen iz ravnih, dvodimenzionalnih materijala, nerijetko modni dizajneri surađuju s arhitektima i obratno – objašnjava Ivašić.

Kaže kako ju je tako zaintrigiralo 3D tiskanje te je daljnjim istraživanjem došla do zaključka da je upravo 3D tiskanje idealna veza između mode i arhitekture.

Od skice do printera…

Ističe da se proces nastanka haljine odvijao u nekoliko faza.

– Najprije sve kreće sa skicom. Nakon nekoliko skica, u dogovoru sa svojom mentoricom Doc.dr.sc. Irenom Šabarić, odlučila sam izraditi upravo ovu haljinu. Zatim je na iskonstruiranom temeljnom kroju haljine uslijedilo modeliranje iste, krojenje te šivanje – pojašnjava nam dijelove procesa.

Haljina se sastoji od 25 dijelova i napravljena je od skaja pa je sama izrada bila malo zahtjevnija.

– Teško mi je procijeniti koliko mi je vremenski trebalo, jer ju nisam napravila u jednom danu, ali sve zajedno s modeliranjem, krojenjem, šivanjem i apliciranjem elemenata, otprilike 10 sati. Na haljini je aplicirano 56 3D tiskanih elemenata, a za tiskanje jednog bilo je potrebno 10 minuta – prepričava novopečena sveučilišna prvostupnica inženjerka tekstilnog i modnog dizajna.

Dizajn ručni, a proizvodnja futuristička

Haljinu je dizajnirala ručno, dok su 3D elementi dizajnirani u Rhino3D programu.

– Kao što sam već spomenula, haljina je od umjetne kože; skaja, a aplikacije su izrađene od PLA filamenta – otkriva nam detalje.

Pitamo je misli li da je 3D printanje haljina budućnost.

– Svakako da jest. Uz pionirku u 3D tiskanju Iris van Herpen, u svijetu postoji još nekoliko dizajnera koji se time bave i koji s naprednom tehnologijom iz kolekcije u kolekciju stvaraju nešto što nismo mogli ni zamisliti da je moguće. Najveći problemi kod 3D tiskanja su dugotrajnost, kompleksnost izrade i fleksibilnost – ističe Ivašić.

‘Odjeću ćemo printati sami’

Dodaje da trenutno postoji malo fleksibilnih materijala, a podržavaju ih samo određene vrste 3D printera, stoga smatram da će ih u budućnosti biti više, čak i biorazgradivih materijala i onih koji oponašaju prave tkanine te da će sav taj postupak biti jednostavniji

– Još nismo došli do toga da je 3D tiskana odjeća dio svakodnevice, ali samo je pitanje vremena kada ćemo biti u mogućnosti tiskati odjeću prema svojim mjera u vlastitom domu- uvjerena je Alison.

Veliki projekt: Pronaći nove materijale

Nakon obrane završnog rada, bacila se u nešto veći projekt.

– S obzirom na mogućnosti koje sam imala, izradila sam aplikacije jer je printer s kojim sam raspolagala podržavao samo PLA filament. To znači da je rezultat čvrsta plastika koja se ne može savijati. Stoga osmišljavam način na koji bi se moglo spajati krute elemente, a da im se „stvori“ pokret – otkriva prvostupnica.

Poželjevši joj sreću u daljnjem radu, pitamo je bi li voljela nešto dodati ili naglasiti.

– Voljela bih se samo zahvaliti Vama na razgovoru i svima koji su radili sa mnom i pomogli mi moje misli pretvoriti u stvarnost – skromno je zaključila Ivašić.