Deseta godišnjica otvaranja kampusa Borongaj: Zašto se ništa nije promijenilo?

Prije točno deset godina, na današnji datum, svečano je otvoren kampus Borongaj. Ovu obljetnicu na kampusu ne obilježavaju. Nemaju ni zašto. Projekt o kojem se govorilo kao o najvećoj investiciji u obrazovanje u posljednjih 150 godina nikada se kao takav neće ostvariti. Mada se nakon prvih doseljenih fakulteta još poneka zgrada u ovih deset godina prebacila u funkciju, bivši vojni prostor i dalje je neiskorišten, a studentima koji su se nadali da će se kampus razviti u ono što je trebao – pravi mali studentski grad – nade su odavno prestale.

Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Grad Zagreb, a i Ministarstvo znanosti i obrazovanja bili su glavni akteri priče. Prva faza gradnje Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj dovršena je 12. listopada 2007. i na istok grada 15. listopada stiglo je oko 4.500 studenata i djelatnika. Hrvatski studiji, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet te Prometni fakultet bili su prvi koji su osjetili život kampusa. Dobili su jedan autobus koji ih je povezivao s gradom te menzu u kojoj su studenti ručali.

Druga faza izgradnje odbačena

Tek je druga faza izgradnje trebala donijeti velike promjene. Zamislite samo: veliki kampus, zelenilo svuda, potočić žubori, zgrade različitih fakulteta pune studenata koji slušaju profesore i upijaju nova znanja. Nakon nastave sjedaju ispod stabla i čitaju knjigu, slušaju glazbu ili samo čavrljaju pripremajući se za odlazak u laboratorij. Studentski dom je blizu, u njemu živi 5.000 studenata. Na kampusu studira 35.000 studenata, a tamo su osim njih i CARnet, SRCE, DHMZ, razni istraživački centri. Iako kampus nije u središtu grada, prometno su povezani tako dobro pa u pauzama stignu i u grad prošetati i kupiti nove kemijske. Iako je promet riješen, velike potrebe za gradom nemaju. Štoviše, studenti koji nisu na kampusu dolaze posjetiti svoje prijatelje koji tamo jesu i uživaju u malom studentskom gradu. Igraju nogomet, košarku i odbojku na terenima dok drugi ispijaju kavu u kafićima ili ručaju u menzi.

Nije to samo mašta ili sjećanje iz nekog američkog filma, takav Urbanistički plan uređenja usvojen je u Skupštini Grada Zagreba još 2013. godine, ali baš se ništa od toga nije ostvarilo. Arhitektonska tvrtka Njirić+ koja je taj plan napravila od tada nije kontaktirana. Projekt se pokušavalo, ali nije uspjevalo prijaviti na europske fondove, jer problemi sa prijenosom zemljišta s Ministarstva na Sveučilišta nisu bili do kraja riješeni.

I osim raznih potpisanih ugovora, potrošenog novca na razne studije, planove i dogovore – ništa se posebno nije pomaknulo s mjesta.

Niti jedan fakultet od planiranih nije prešao na Borongaj. Situacija je nakon deset godina i dalje pomalo sumorna: s Hrvatskih studija se bježi, a ostali fakulteti preživljavaju s lošom infrastrukturom.

Da se projekt neće ostvariti kako je bio zamišljen govori i činjenica da se često počelo govoriti da je sve bilo prekomplicirano i veliko, pa se ide na jednostavnije varijante.

Druge faze kakva je bila planirana, iako to izrijekom nitko ne govori ako se uopće o kampusu i priča, nema. Tome u prilog ide i činjenica da je nakon deset godina u četvrtom mjesecu ove godine na Sveučilištu osnovano Povjerenstvo za realizaciju projekta Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj koje radi prema nekom svom planu. Ako uopće  radi, budući da njihov rad nije javno dostupan. Sveučilište uopće nije objavilo da Povjerenstvo postoji, a članovi razgovor s novinarima odbijaju pozivajući se na odluku da će na sve upite odgovarati predsjednica Povjerenstva. Predsjednica je prorektorica Mirjana Hruškar. Na upit kratko odgovara da je u tijeku legalizacija objekta.

– Sveučilište u Zagrebu obavlja potrebne predradnje koje su neophodne za planiranje ZUK Borongaj, te je u pripremi podloga za definiranje faznosti projekta, odgovara Hruškar na pitanje je li Sveučilište odustalo od prethodno dogovorene i zamišljene realizacije druge faze izgradnje.

Uvjeti za studente iz zemlje neznanja

Jedan autobus. Velika udaljenost od grada. Menza koja radi do 16 sati, a petkom samo do 14.30. Bez trgovine, bankomata, trafike ili bilo kakvog mjesta u kojem bi se studenti mogli opskrbiti osnovnim potrepštinama ili hranom. Bez obližnjih kafića u kojima bi na pauzama mogli popiti kavu. Žive na stvarima iz automata. Prostorije studentskih udruga su u raspadu, i fakultetima nedostaje prostora jer neki obavljaju djelatnost i na drugim mjestima u gradu, a nema ni sportske dvorane.

Planova je bilo, međutim niti jedan se nije pokrenuo. Mjesto za koje su se nadali da će postati centar obrazovanja, kampus u punom smislu riječi, mnoge je razočarao. Potencijal ogroman svima pred nosom, zemlju neznanja ostavlja u sivilu.

– Kampus obuhvaća 92.8 hektara površine, a želja je Sveučilišta iskoristiti sve potencijale svojih fakulteta te ih prezentirati na tom prostoru. Po završetku izgradnje koristit će ga 35.000 studenata te je najveća investicija u obrazovanju u posljednjih 150 godina, stoji i danas na stranicama Sveučilišta u Zagrebu.

Osim već spomenuta tri fakulteta, sada se na području kampusa u jednoj zgradi izvodi i stručni studij Ekonomskog fakulteta, a i Prometni fakultet dobio je još jednu zgradu međutim to nije dovoljno za sve potrebe koje ovaj fakultet ima. Pravni fakultet i Sveučilište koriste dio prostora kao arhivu, a otvorena je i nova zgrada Bicro Biocentra.

Kome, čemu služi Povjerenstvo

Tehničko veleučilište Zagreb svoj dio problema je riješilo. Njihova dekanica jedina je koja u Povjerenstvu sjedi od fakulteta ili veleučilišta koji na Borongaju još nemaju ništa. Od Ministarstva je TVZ trebao dobiti zgradu, no službenu potvrdu o tome još nismo dobili. Pobrinuli su se i za ostale, pa je tako svaka sastavnica koja je trebala preseliti na Borongaj dobila upit o potrebama koje ima. Teško je tvrditi da će im se ovaj puta želje ostvariti.

U tablici prilažemo što je koji fakultet te Studentski centar na upit Povjerenstva odgovorio. Fakultet političkih znanosti koji je bio jedan od onih koji se trebaju seliti na kampus u tablici nije naveden, a na upit s FPZG-a odgovaraju da nikakav dopis od Povjerenstva nisu dobili. Jesu li ih zaboravili ili namjerno ignorirali, nije jasno.

Ne smeta previše jer prebacivati fakultete, a ne rješavati probleme poput infrastrukture samo je mučenje studenata te se mnogi najradije ni ne bi selili na takav kampus.

Ogledalo nefunkcionalnosti sveučilišta i studentske pasivnosti

I dok su druga Sveučilišta povlačila novac iz Europskih fondova za kampuse i studentske domove, Sveučilište u Zagrebu nakon brojnih pokušaja nije napravilo ništa. Problem nedostatka smještaja za studente trebao je biti riješen gradnjom studentskog doma na kampusu, možda i dva. Tada bi još par tisuća studenata moglo mirnije disati bez prodaje ili kupovine doma te bez pretjeranog plaćanja troškova stanovanja u Zagrebu.

Sveučilište u Zagrebu ne nalazi se na Šangajskoj listi 500 najboljih sveučilišta. Tehnološki i organizacijski moglo bi biti puno naprednije. Te 2007. godine učinilo se mnogima da je sve krenulo u smjeru rasta i izgradnje, a da je netko spomenuo današnji datum, 12.10.2017., mnogi bi se bili i zakleli da će se velik dio druge faze već realizirati. Zato se poučeni iskustvom 2027. ne veselimo pretjerano.

I nije sve ovo samo zbog ljepših i lakših uvjeta studiranja, nego zar nitko ne vidi što bi jedan takav kampus značio? Značio bi Gradu, Sveučilištu, studentima, znanstvenicima. Centar obrazovanja, iz zemlje neznanja u zemlju znanja, jače Sveučilište, znanost na višoj razini, Sveučilište na popisu 500 najboljih na Šangajskoj listi, diplomirani studenti cjenjeniji u zemlji i svijetu. Baš su zato ovaj projekt neki nazivali i velikim nacionalnim projektom – važnim za cijelu državu.

I dok tako brojni studenti i mladi tvrde da ih politika ne zanima i ne tiče ih se, a neki idu toliko daleko da vjeruju da politika na njih ne utječe – zaboravljaju da ih je baš politika i njihova veća politička i društvena aktivnost mogla dovesti do kvalitetnijeg obrazovanja u kojem bi moguće i više uživali, zbog kojeg bi bili i sami više cijenjeni. Pa što da se kampus ne razvija i pa što da volje za tim nema i pa što da se novci troše u neke druge, beskorisne svrhe i pa što da je prošlo deset godina? Proći će ih još deset kada će neki možda konačno pronaći posao i onda će proći još deset i još deset kada će njihova djeca krenuti na kampus Borongaj i vozit će se onim istim autobusom, žalit će se da su daleko od grada, da nemaju kafić ni trgovinu, da je previše neiskorištenih i propalih zgrada, da nemaju dvoranu i da je kampus pomalo sumoran tako velik, a tako prazan, i jest će u onoj istoj jednoj menzi koja će raditi do 16 sati, a petkom do 14.30 – a oni će onda toj djeci, mladim studentima, reći: Pa što, i ja sam tako!

Pogledajte kako danas izgleda kampus Borongaj:

[FOTO] Kampus Borongaj – ostaci ostataka jugoslavenske vojarne