Komentar: Prodaješ mjesto u domu? U redu je, svi to rade

U redu je, svi to rade. Filozofi će vam reći da je ta tvrdnja logička pogreška, stariji je neće previše analizirati, mladi će se složiti kao s nekim zlatnim pravilom. Ali na koncu dana, svi na ovaj ili onaj način to odobravamo – svakom prepisanom zadaćom, svakim švercanjem u tramvaju, svaki put kad zatvorimo oči kao da nas se ne tiče. Svaki student koji prodaje sobu u domu, svaki onaj koji ju kupuje, svaki onaj koji sjedi po strani i šuti – odobrava tu tvrdnju. I koliko god bezazleno to zvučalo, a koliko god preuveličano zvučala tvrdnja da tako derogiramo sve društvene vrijednosti, upravo to nam se događa. Ali u redu je, svi to rade.

Pod okriljem mota ‘u redu je, svi to rade’ izvanredno se sakrio i primjer kupoprodaje mjesta u studentskim domovima. Događa se to već godinama, svi o tome pričaju, a nitko u tome ne vidi problem. Javna tajna k’o i svaka druga – ‘nisam ja, ne znam ja, ne želim se miješati’.

U tome nema ništa loše

I ako se čovjek zapita zašto na društvenim mrežama ne vidi objave poput: ‘Hoće tko sa mnom opljačkati bengu?’ ili ‘Kradem automobile, za željene modele inbox’, svatko će ga blijedo pogledati i zaključiti da je socijalno neprilagođen. ‘Naravno, da ne vidiš, to je protuzakonito’, većina nas bi to odgovorila. A protuzakonito je tabu jer za to možeš biti kažnjen. Pa takvu stvar nećeš objaviti na Facebooku da postane dostupna javnosti. Štoviše, prosječnom pojedincu to neće pasti ni na pamet jer je ilegalno s razlogom, a on kao odgovorni građanin ne želi kršiti zakon.

No, legitimno stane čovjek onda pa se zapita: ‘zašto sam onda u posljednja 3 dana vidio preko 130 oglasa za prodaju ili kupnju mjesta u studentskim domovima‘. To je, također, protuzakonito. Za to isto može biti kažnjen. Ali to, očito, nije tabu jer se o tome dosta javno priča. Naši prosječni studenti očito nisu prosječni pojedinci ni odgovorni građani jer, iz krajnjeg nemara ili vlastite namjere krše zakon. No, nisu oni sami za to zaslužni. Zaslužne su sve one nadležne institucije koje na rješavanju i educiranju o tom pitanju ne rade ništa posebno bitno, zaslužni su svi kolege studenti koji to godinama toleriraju i šute, zaslužni su roditelji koji svojim sinovima i kćerima ilegalno kupuju smještaj, zaslužni su građani koji pred tim zatvaraju oči. Ali nema veze. U redu je, svi to rade.

Odgovorni ne znaju gdje je moral

Sve ovo se događa godinama. Studentski centar odgovorna je institucija. Na papiru. U toliko godina pojave besramne kupoprodaje tuđeg vlasništva, nisu se uspjeli pomaknuti s mjesta. Mehanizam kontrole nije se mijenjao, a nove sigurnosne mjere se ne uvode. Upravitelj doma i dalje ima zadnju kad je u pitanju kontrola. Ono što on kaže tako je. O sustavu vanjske kontrole i inspekcije ni riječi. Jer zašto bi posao vodio netko, kome je samo to posao i netko tko je neovisan, kada možemo staviti upravitelja, s 1.001 zadatkom, da uzme još jedan na sebe. Primjera radi, u školama ne provode samo i isključivo ravnatelji i djelatnici inspekciju svojih djelatnika, već to čini i inspektorat pri nadležnom ministarstvu. Ne i u studentskim domovima.

Ubrzo im ponestane razumnih odgovora, mehanizama i mjera pa, očito u očaju, posežu za trećerazrednim floskulama poput ‘uvijek utječemo na moral studenata’ ili ‘moral mladom čovjeku neće dozvoliti da radi takve stvari’. I sve to navode u razgovoru u kojem upravo pričamo o tome da očito moral svašta dozvoljava jer se nečasne radnje odvijaju. Ali ne, odgovorni nemaju odgovora. Uostalom, što ima veze. Potapšat će nas po ramenu, poslati očitovanje, reći da je to nečasno i nastaviti dalje. Ne učiniti ništa. Ali u redu je, svi to rade.

Mi ne znamo gdje je logika

Izostavimo li moralnu komponentu, i dalje se pitamo zašto studenti rade to što rade. Ako ne radiš iz dobre namjere, onda barem radiš iz koristi. Ako nemaš morala, onda valjda imaš pameti. Pa složimo računicu – nisi dobio mjestu u domu i kupuješ ga jer nemaš novca za unajmiti stan. Prosječno ćeš za dom odjednom platiti 6 tisuća kuna i svaki ga mjesec plaćati oko 400-500 kn. Ako to podijeliš na 10 mjeseci koje većina studenata provodi u Zagrebu, mjesečno će ti ispasti 1.000 – 1.100 kn. Dakle, soba u domu koji s nekim dijeliš mjesečno će te izaći koliko i stan s nekoliko cimera. Logika je prilično manjkava, a izgleda da naši studenti nisu samo nemoralni, već i da nisu nešto posebno bistri. Jer radije žive ilegalno u sobi, nego legalno u stanu za otprilike jednak novac.

Nisu oni jedini kojima logika nije jača strana. Tu su i neke suodgovorne institucije. Student koji prodaje svoje pravo na smještaj u domu, očito to pravo ima. A to pravo ima na račun visokog učilišta na kojem studira. E, ta ista visoka učilišta ili, spomenimo najveće, Sveučilište u Zagrebu, uopće nije briga što njihovi studenti rade sa svojim pravima. Nemaju sankcije za svoje studente čak i ako oni ilegalno prodaju svoja prava. Eh da, ‘svoja’. Zapravo prava koja im je omogućilo to visoko učilište. Ironično. Ali nema veze. Očito isto možete činiti i s drugim pravima, kolege studenti. Zato prodajte svoj dom, prodajte svoju iksicu, prodajte studentski ugovor i tražite naknadu za svaku isplatu, prodajte studentski pokaz. Prodajte državu. U redu je, svi to rade.

Prepiši, laži, ukradi

U redu je, svi to rade. U Hrvatskoj nije ni logička pogreška ni zlatno pravilo. To je društvena klima. U jednoj rečenici sve ono što se događa posljednjih nekoliko desetaka godina. Ili smo postali savršeni majstori krađe, laži, prevare i mutnih poslova, ili savršeni glumci kojima pored zdravih očiju to sve prolazi bez privlačenja previše neželjene pozornosti.

Jer teško je razmislit. I teško je djelovat. Treba naći lakši način. Ne platiti porez jer ćemo imati više novca. Prepisati zadaću jer ćemo dobiti bolju ocjenu. Ukopati drugoga jer ćemo se mi izdići. Ukrasti da imamo. Prodati što nije naše. Učiniti sve samo zato što možemo. Čak i ako svi to rade, nije u redu.