[INTERVJU] Bivši rektor Šunjić: Smijenio sam Čovića i Barišića jer su pokušali privatizirati Hrvatske studije

Hrvatski studiji osnovani su prije 25 godina kao jednogodišnji komparativni studij hrvatske filozofije i društva. U međuvremenu su prerasli u četverogodišnji studij, a njihovo postojanje obilježile su egzistencijalne krize. Tako su Hrvatske studije u više navrata pokušavali ukinuti, rascjepkati, privatizirati u čemu su na svojstven način sudjelovali i prorektor Ante Čović te ministar Pavo Barišić. O svemu tome detaljno smo porazgovarali s prof. dr. sc. Marijanom Šunjićem koji je služio rektorski mandat od 1991. do 1998. i na čiji su prijedlog i inicijativu Hrvatski studiji osnovani.

Portret rektora Marijana Šunjića foto: Ivan Klindić|www.ivanklindic.info i www.unizg.hr

Dr. sc. Marijan Šunjić redoviti je profesor fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U razdoblju od 1991. do 1998. godine bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu što je bilo vrijeme velikih promjena za obrazovanje i znanost, ali i Hrvatsku općenito. Za vrijeme njegova mandata nastali su Hrvatski studiji, čija se egzistencija osporava već 25 godina, kroz razne napade i pokušaje ‘cijepanja’ studijskih smjerova ili ukidanja Studija u potpunosti.

Kroz razgovor dotaknuli smo se uloge aktualnog prorektora Čovića i ministra Barišića, odnosno razloga njihove neslavne smjene na Hrvatskim studijima. Bivši rektor Šunjić tvrdi kako su razlozi smjene bili privatizacija Hrvatskih studija, njihovo ‘zatvaranje’ u fakultet i potpuno kontroliranje, uključujući i upitne financijske transakcije.

S bivšim smo rektorom opsežno i detaljno porazgovarali o nastanku Hrvatskih studija, stanju na Sveučilištu u Zagrebu ’90.-ih i indoktrinaciji u društveno-humanističkim znanostima, napadima na Studije i trenutačnoj situaciji u kojoj su se našli.

Kako su i na čiju inicijativu nastali Hrvatski studiji?

Nakon mog izbora za rektora, usprkos eskalaciji agresije na Hrvatsku kada je prioritet bio očuvati integritet i kontinuirani rad Sveučilišta, najviše me zaokupljao problem duhovne obnove i normalizacije stanja u društveno-humanističkom području, koji su bili ideološki opterećeni. U takvoj situaciji su došli k meni dr. Ante Čović s Filozofskog fakulteta i njegov kolega dr. Pavo Barišić s inicijativom za osnivanje novih studija filozofije i sociologije, pored postojećih u kojima su ‘vladali’ njihovi stariji kolege s kojima su očito došli u osobni sukob, posebno – prema tvrdnji dr. Čovića – s profesorom Kangrgom. Tada to nije bilo moguće provesti, jer je zakon zabranjivao da na istome sveučilištu budu dva istovrsna studija. Ipak, prihvatio sam njihovu inicijativu, ali uz bitne promjene. Predložio sam da umjesto toga osnujemo Hrvatske studije, u sklopu kojih bi se studirala sociologija i filozofija, a s vremenom i ostale struke, ali oslobođene marksističke dogme i s posebnim naglaskom na hrvatske teme. Želio sam uključiti one sadržaje koji su pola stoljeća i više bili potiskivani i zabranjivani na hrvatskim sveučilištima, a vezani su uz europsku i hrvatsku tradiciju i povijest, te na taj način razbiti dotadašnji ideološki monopol.

Drugi važan cilj bio je da u te studije uključimo nove kvalitetne stručnjake s akademskim ugledom ali izvan postojećih ‘feuda’, neopterećene vladajućom ideologijom, omogućiti im da drže nastavu što, prema dotadašnjem modelu, nije bilo moguće jer odsjeci na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti nisu imali monopol samo na nastavu, nego i na određivanje nastavnih programa i izbor nastavnika.

Treći razlog za osnivanje bila je želja da se napravi modernija organizacija studija – sveučilišni studij s modelom izbora kolegija, koji se kako vidite tek danas teškom mukom uvodi. Ovako zamišljeni i začeti Hrvatski studiji daleko su od početne želje i zamisli s kojom su došli Čović i Barišić, ali su tu koncepciju ipak prihvatili i u početku vrlo učinkovito provodili organizaciju novog studijskog programa. No, ovdje ipak moram demantirati dvije nebulozne tvrdnje koje se ponekad čuju. Prva, da su Čović i Barišić osnivači Hrvatskih studija. Te studije osnovalo je Sveučilište u Zagrebu na moj prijedlog, a Čović i Barišić su imenovani njihovim voditeljem odnosno zamjenikom voditelja. Druga, da su studiji nastali na inicijativu predsjednika Tuđmana. To jednostavno nije istina.

Spominjete da su Hrvatski studiji osnovani kao protuteža ideološkoj indoktrinaciji kojom su bili prožete društveno-humanističke znanosti. U čemu se očitovala ta indoktrinacija?

Početkom devedesetih bili smo na počecima uspostave demokratskog društva u kojem su nominalno popucale ideološke stege. Međutim, na Sveučilištu je još uvijek prevladavala marksistička ideološka matrica, koja je u službi režima i Partije rigidno kontrolirala studij filozofije, sociologije, politologije, psihologije, novinarstva itd. To je naročito bilo evidentno na Filozofskom fakultetu, Fakultetu političkih znanosti i Institutu za društvena istraživanja, ali i na ostalim institucijama kada se radilo o društveno-humanističkim strukama. Te strukture su čak uspjele zakonom uspostaviti monopol, odredbom da na jednom sveučilištu može postojati samo jedan studij jedne struke, i time onemogućile bilo kakvo uvođenje studija ili izbora nastavnika demokratskijeg svjetonazora.

Sveučilište, kao i čitavo društvo, bilo je pod potpunom kontrolom Partije, čak je postojala osoba u Centralnom komitetu SKH zadužena za taj ‘sektor’, i o tome vremenu bi se dale – i trebale – pisati čitave knjige, da se ne zaboravi!. Konačno, i razbijanje Sveučilišta na OOUR-e i uvođenje ‘samoupravljanja’ bilo je jedan korak na tom putu. Nije nikakva tajna da su neki partijski funkcioneri postali ‘ugledni profesori’ samo na temelju ‘uputnice’ iz Ideološke komisije CK SKH. No kako – tada i sada – akademskim postupcima demontirati strukture i pojedince koji su to postigli neakademskim i nedemokratskim metodama, a sada se pozivaju na najviše demokratske standarde??

Ali da se i ne vraćamo u prošlost, dovoljno je vidjeti kako i danas funkcioniraju neke skupine i pojedinci na Sveučilištu koje su savršene kopije i sljednici spomenutih totalitarnih struktura, i po mentalitetu i po postupcima i po žudnji za privilegijama.

Kakva je bila kvaliteta studijskih programa u počecima Hrvatskih studija?

Kada je pokrenut četverogodišnji studij podržao ga je i tadašnji ministar znanosti Branko Jeren, koji je po zakonu odobrio studijske kvote. Svi su nastavni programi ‘prošli’ propisane procedure, kao i ostali nastavni programi na Sveučilištu. Poslije su ti studiji prošireni, uvedeni su novi smjerovi – psihologija, novinarstvo i povijest, koji su također prošli sve faze verifikacije i u Senatu i Nacionalnom vijeću za visoku naobrazbu. Zapravo, nijedan studij nije prošao takve formalne i stvarne recenzije kao što su prošli Hrvatski studiji, upravo zato jer su ih svi promatrali s posebnom pažnjom, da ne kažem sumnjom i podozrenjem. Upravo zato osnivanje i razvitak Hrvatskih studija smatram jednim od najvažnijih rezultata u svom rektorskom mandatu. Kvaliteta i uspjeh Hrvatskih studija, mjereni pored ostaloga i popularnošću kod studenata, najbolji su dokaz da je to bio pravi potez i pravi model – mislim na sveučilišni karakter i otvorenost – koji se trebao postepeno primijeniti na ostalim dijelovima Sveučilišta. Nažalost, to je ostao usamljeni primjer. Sveučilište je nastavilo stagnirati u svom dezintegriranom obliku, a postepeno su i Hrvatski studiji zaraženi tim mentalitetom.

U jednom ste trenutku kao rektor smijenili osnivačko vodstvo Studija, uključujući sadašnjeg ministra Barišića i prorektora Čovića. Koji je bio razlog njihove smjene?

Financiranje je uvijek bilo kamen spoticanja jer ministar Jeren i njegovo ministarstvo nisu poštivali zakon i proračunski financirali Sveučilište u Zagrebu, nego su proizvoljno slali sredstva pojedinim sastavnicama. Konkretno, novci za rad Hrvatskih studija slani su na račun Instituta za filozofiju gdje su spomenuta dvojica imali kontrolu nad njihovim trošenjem, umjesto na račun Centra koji je bio podračun žiro računa Sveučilišta. Tu je doista postojala mogućnost financijskih malverzacija, ali o njima uprava Sveučilišta nije mogla imati uvid, no već i takav zatvoreni put novca bio je protuzakonit.

Osnovni problem koji je doveo do smjene Čovića i Barišića bio je njihovo nastojanje da privatiziraju Hrvatske studije, da ih ‘zatvore’ u fakultet i potpuno kontroliraju, uključujući i spomenute financijske transakcije, što je bilo u suprotnosti s temeljnim načelom s kojim su i osnivani i počeli uspješno djelovati. Nije teško prepoznati sličnost sa sadašnjim pokušajima pretvaranja Studija u fakultet, u kojima oni dobronamjerni ne sagledavaju sve posljedice takvog postupka. Upravno vijeće Sveučilišta je to prepoznalo i tome se energično suprotstavilo, te su oni smijenjeni. U skladu sa zakonom i Statutom Sveučilišta usvojen je Pravilnik Hrvatskih studija, izabrano Stručno vijeće, provedeni su svi zakonski postupci te je izabran novi voditelj Hrvatskih studija. Moram ovdje zahvaliti profesorima Ivanu Kordiću, Marku Pranjiću i Tihomilu Maštroviću na golemim naporima koje su u sljedećem razdoblju ulagali kao čelnici Hrvatskih studija u obranu njihova integriteta.

Stječe se dojam kako se hajka na Studije razbuktala nakon Vašega odlaska s funkcije rektora. Kakva je uloga bivšeg rektora Jerena u čitavom slučaju?

Već nakon te smjene uslijedila je bjesomučna haranga protiv Hrvatskih studija. Najotrovniji napadi dolazili su naravno od dotadašnjih voditelja Studija i njegova zamjenika, ali i još nekih interesno i/ili ideološki povezanih ljudi poput Mislava Ježića koji je Hrvatske studije javno nazvao ‘Kumrovečkom školom’. Zanimljiva je bila ta nagla transformacija i promjena odnosa prema Hrvatskim studijima. Od toga trenutka i profesor Jeren kao ministar promijenio je svoje stajalište, što daje naslutiti da su njegova ranija sklonost odnosno kasnija nesklonost više bile vezane uz osobu voditelja, nego uz sveučilišnu ulogu i misiju Hrvatskih studija.

Smjerovi povijest, psihologija i novinarstvo bili su na udaru 2000. godine. Kome su tada smetali Hrvatski studiji?

Mnogima, kako sam već spomenuo, a objasnio sam i njihove motive. U napadima na Hrvatske studije čak su aktivno sudjelovali i rektor profesor Jeren i pod njegovim utjecajem rektorica profesorica Mencer, što smatram velikom sramotom za čitavo Sveučilište. No, Studiji su se održali zahvaljujući naporima spomenutih voditelja i entuzijazmu svih nastavnika, ali prije svega zahvaljujući studentima koji su otvoreno i glasno izražavali svoje zadovoljstvo i podršku opstanku ovako ustrojenih Hrvatskih studija. Tu moram, da ne bi bilo pogrješnog povezivanja s novijim događanjima, naglasiti strogo akademski i neideološki karakter tih studentskih gibanja.

Nakon Pisma očekivanja ministra Mornara iz 2014., Studiji su morali riješiti problem pravnog statusa i nejasnog znanstveno-nastavnog profila. Na čelo Odbora koji je rješavao ta pitanja postavljen je profesor Čović. Radi li se o sukobu interesa s obzirom da je profesor Čović neslavno otišao sa Studija još prije 20 godina?

Sigurno je da opisana situacija nije nimalo poželjna, osobito u jednoj akademskoj instituciji koja bi morala prednjačiti po etičkim standardima i postupcima. Formalno tu ništa nije jasno, na Sveučilištu se svašta događa o čemu javnost i zna i ne zna, pa se često zabavlja nevažnim i zaboravlja ono bitno.

Ja bih tu spomenuo samo dvije stvari.

Prvo, prorektor Čović ne djeluje (samo) sam nego u ime i s mandatom uprave, u prvom redu rektora Borasa, pa onda i ‘zasluge’ za ovaj kaos oko Hrvatskih studija treba podijeliti i promatrati u okviru kontinuiranog jednako kaotičnog rada te uprave.

Drugo, u čitavoj priči jedno se govori a drugo misli, što problem ne samo da ne rješava nego ga i dodatno komplicira. Promjene statusa Studija, centar – odjel – fakultet, koje usput rečeno nisu u skladu s propisima koji se na to odnose, imaju zapravo druge konotacije o kojima se ne govori, a koje bi se promijenile statusnim promjenama: ideološke, osobne itd. To mnoge dobronamjerne, koji su obično neinformirani, temeljito zbunjuje što omogućuje upravo groteskno manipuliranje i nastavnicima i studentima (možda još najmanje) i javnošću.

Budući da su četvorica nastavnika Odsjeka za filozofiju HS-a prijavila ministra Barišića za plagijat, neki smatraju da je posljednja odluka o nultim kvotama za filozofiju svojevrsni revanšizam. Slažete li se s tim?

U javnosti se puno raspravlja o sukobu interesa, osveti, revanšizmu. Sve je to možda i točno, ali mene manje zanimaju neakademski motivi tih postupaka, koji bi trebali biti predmet rasprave na za to nadležnim tijelima (koja ne funkcioniraju). Mnogo više me zanima jesu li ti postupci dobri ili loši. Je li izglasana promjena statusa Hrvatskih studija dobra ili loša? I slično pitanje o ukidanju studija filozofije. I to su prava pitanja koja zahtijevaju poznavanje i sadašnje situacije, i nekih akademskih normi, nepostojeće (!) strategije dugoročnog razvitka Sveučilišta, ciljeva osnivanja Hrvatskih studija, itd. A ta se rasprava zaobilazi i svodi na pitanje motiva pojedinih aktera, što može dati samo djelomičan odgovor, ali ujedno otežava nalaženje pravih odgovora.

Sveučilište u Zagrebu navodi problem triplikacije studija filozofije kao razlog odluke o nultim kvotama. Je li to dovoljno dobar razlog za ukidanje jednog studija filozofije?

Ta tvrdnja o multipliciranju nekih studijskih smjerova na Sveučilištu često je služila u napadima na Hrvatske studije, ali ona jednostavno ne stoji. Kada dva nastavnika predaju kolegij istog naziva, osobito u društvenom i humanističkom području, oni se mogu bitno razlikovati, a ponekad je i potrebno da se razlikuju. No, ovdje je čak riječ o različitim studijima i različitim nastavnim programima. A sve i kad bi bili ‘paralelni’, to im ne bi trebala biti mana nego upravo kvaliteta, jer su u pitanju predmeti koji nisu egzaktni kao matematika ili fizika, pa i treba postojati određena sloboda interpretacije. Jedno od temeljenih načela sveučilišta je i akademska sloboda, koja se upravo u tome očituje. Određeni paralelizam i konkurencija ideja u društvenim i humanističkim znanostima su zdrava pojava i postoje na svim ambicioznijim sveučilištima. Ovdje smo zbog studenata i moramo im ponuditi veću mogućnost izbora, osobito nakon razdoblja marksističkog jednoumlja, a ne štititi monopole pojedinih nastavnika ili institucija.

Drugo je pitanje odražavaju li ti konkurentni programi zdravu i kvalitetnu različitost ili su samo varijante istog – u našem slučaju naslijeđenog totalitarnog svjetonazora. U tome je bit stvari, u sadržaju i kvaliteti programa, a o tome se nitko ne usuđuje progovoriti, iako bi bilo logično da to bude osnovni kriterij pokretanja nekog studija, kako je to bilo u početku Hrvatskih studija, pa onda i njihova eventualnog ukidanja. Ako se oslobodimo politizacije, koja nažalost dominira ne samo na Sveučilištu nego i u čitavom hrvatskom društvu, onda se moramo sjetiti da takve organizacijske i kurikularne promjene nisu nikakva ‘tragedija’ niti rezultat ‘osvete’ nego sasvim normalna i korisna pojava u dobro ustrojenom sveučilištu. I svakako ne poligon za nadmetanje i osobnu promociju, ili promociju određene političke aktivnosti na sveučilištu, kao što se to nažalost danas događa.

Hrvatski studiji na ‘udaru’ su takoreći od svojega osnutka. Što ti napadi zapravo znače?

Ti problemi koje spominjete, svi ti napadi i otpori, sve je to zapravo znak da su Studiji ‘prava stvar’, da su bili potrebni, da su uspješno izvršavali misiju za koju su bili osnovani, u prvom redu za razbijanje ideološkog monopola jedne interesne skupine, ili više njih, koja je službom totalitarnom režimu ostvarivala velike privilegije. Zato su i izazvali pažnju i napade i pokušaje ukidanja jer su bili prepoznati kao opasnost za te privilegirane pojedince i skupine. Što je sasvim razumljivo. Puno je važnije i opasnije što mnogi dobronamjerni to nisu prepoznali nego su potpali pod utjecaj moćne i dobro organizirane propagande, često motivirane osobnim interesima raznih vrsta.

Možete li zaključno ukratko usporediti stanje na Sveučilištu u Zagrebu kada ste Vi bili rektor sa stanjem danas?

Pokušaji integracije i modernizacije strukture Sveučilišta započeti su početkom devedesetih, i prvi veliki rezultat bio je Zakon o visokim učilištima 1993. godine koji je zamijenio nakaradni ‘Samoupravni sporazum o udruživanju u Sveučilište u Zagrebu’. No taj proces uskoro je zaustavljen političkom intervencijom, i danas je Sveučilište još uvijek skupina skoro nezavisnih ustanova koje nemaju potrebne mehanizme suradnje i upravljanja kao svako moderno sveučilište. Sjetite se samo cirkusa koji je nastao zbog pokušaja zajedničkog studijskog programa dvaju fakulteta! To dovodi u pitanje i razvoj čitavog Sveučilišta, a posebno tzv. STEM područja kojem se toliko raspravlja. Danas su npr. pojedine tehničke struke zatvorene u svoje fakultete, koji su organizirani oko studijskih programa, a ne definirani znanstveno-istraživačkim kriterijima.

S druge strane imate temeljne prirodne znanosti također zatvorene uglavnom na PMF-u, bez mogućnosti i motivacije za interdisciplinarnu suradnju s ostalim područjima. Ako se razvoj STEM područja svede na kupovinu informatičke opreme i na uspjehe nekolicine naših mladih genijalaca na međunarodnim natjecanjima, koji nas i tako nakon toga brzo napuštaju, onda će to značiti samo još jednu propuštenu priliku za stvarni, makar skromni iskorak u proklamirano ‘društvo znanja’.