[Vodič za brucoše] Zagorena juha i deserti iz menze

Kada odeš na faks, svi očekuju da si zreliji, pametniji, znaš se (donekle) brinuti o sebi, ali i dalje svaki mamin poziv počinje s ‘Jesi jela/jeo?’ Da, mama, oprala sam veš, napisala tri seminarska rada, obranila svijet, ali ne znam više kako se jede. To je njezino pitanje bilo smiješno do otprilike drugog tjedna faksa kada sam prvi put zaboravila jesti. Ne kaže se badava da mama sve zna.

Foto: srednja.hr

Studentima koji su smješteni u nekom od studentskih domova je pod normalno da idu u menzu jesti puno češće nego što kuhaju u zajedničkim kuhinjicama. No ove godine je puno veća brojka studenata koji su u stanovima, barem do kraja obnove domova, i tu su onda uvijek dvojbe isplati li im se kuhati ili je bolje da odu jesti u menzu. Moj glas, kao studentice koja je u stanu, ide menzama.

That awkward moment when… vam nedostaje mamin čušpajz

Ako ste u stanu i odlučili ste izbrusiti svoje kulinarske vještine, najvjerojatnije nećete početi s grahom, kuhanim mahunama i sarmom, jer vas je mama tjerala barem nedjeljom da pojedete ‘nešto na žlicu’. I sada ste svoj na svome, nema vas više tko tjerati da srčete juhice pa svaki dan imate drugu vrstu tjestenine ili sendviče s jeftinim parizerom. Ali sendviči i nisu pravi obrok, a postoji samo određeni broj recepata tjestenine na Coolinarki koje možete spraviti s onime što imate u hladnjaku, dakle s jajima. Onda dođe nedjelja i vi imate ručak bez juhe koji se kod kuće onda i ne broji kao nedjeljni ručak, i nedostaje vam mama i njezino ‘danas je nešto na žlicu’.

Meni nije pošlo za rukom da dofuram mamu da mi kuha u stanu pa je prva prehlada zahtijevala da si sama kuham juhu. To je bio presudan događaj za moj konačan prelazak na hranu u menzi i vjerojatno ćete ostatak teksta uzeti s rezervom, ali meni je ta juha zagorila. Zakoni fizike su me pobijedili i dogodilo se što sam mislila da je nemoguće. Čak se i moja mama iznenadila.

Zagorena juha sad već funkcionira kao odgovor na pitanja rodbine kako mi je na faksu, a meni je pomogla da otkrijem čari menze. Ono što je ponuđeno u menzi možda nije ručak poput onoga doma, ali nije ni zagorena juha. Obroci su (uglavnom) topli, a i najvjerojatnije ćete jedino tako jesti juhu, različito povrće i gulaše. Pozitivan šok za organizam nakon sve sile sendviča i pizza iz obližnje pekare.

Meni odgovara, a i menu isto

Studentske menze su jedino mjesto na kojem ćete dobiti potpuni obrok za 6,5 kn što vam je jednako kao pola bureka u pekari. I to ako ne uzimate jogurt. Za medu, ptičicu i velebitsku degeniju ćete dobiti juhu/čaj/bijelu kavu, nekakvo ‘glavno jelo’ koje je najčešće meso s prilogom od povrća i desert u vidu voća ili kolača. A ako mislite da vam kronično nedostaje povrća u organizmu, vegetarijanski obroci su potpuno zadovoljavajući. Znam to jer sam se nekoliko puta zeznula pa sam za pohani sir mislila da je panirani oslić. I nije bio loš.

Meni omiljeni dio ručka su ipak deserti. Izbjegavam FER-ovu menzu zbog vječite gužve, a i bijesnih FER-ovaca kada vide da im studentica s Filozofskog zauzima mjesto u redu, pa najčešće odlazim u menzu u Studentskom Centru. Ondje češće naletim u vrijeme kada nije gužva, a i ako je poduži red, uvijek se brže pomiče nego u ostalim menzama. Ali najbolja stvar SC-a sigurno su deserti, točnije njihovi kolači. Pite od jabuka, štrudle s pekmezom, jafa kolači sigurno nisu kolači kojima ćete se hvaliti prijateljima na instaču, ali su razlog zašto sam jedina studentica koja se na faksu udebljala, a ne smršala.

Ono što je zeznuto s hranom za 6,5 kn jest što ćete puni menu platiti i ako uzmete samo jednu od tih namirnica. Tako da je uvijek najisplativije uzimati cijele menuje, eventualno nešto van ponude uz to.

Kuhanje i pranje suđa? Ain’t nobody got time for that!

Izbjegavanje menze se najčešće događa zbog nestrpljivosti, jer moraš naprije doći do menze, pa čekati u redu da bi uzeo nešto za jesti, pa naći mjesto i na koncu se vratiti u stan, dom ili gdje već. To izgleda kao puno vremena pa ako imamo za učiti najčešće je lakše preskočiti obrok nego ići u menzu ili si nešto skuhati. Preskakanje obroka nikako nije zdravo, a kuhanje u stanu češto zahtijeva više vremena nego odlazak do menze.

Nešto skuhati ne znači otvoriti hladnjak i odjednom biti sit. To uključuje pripremu hrane, sam proces kuhanja i ono meni najmrže, pospremanje i pranje suđa nakon jela. U menzu dođem kao gospođa, uzmem što želim, i sita i zadovoljna odem, bez primisli o suđu koje treba prati.

Kava nije obrok

Najbolja prijateljica seminara, ranog ustajanja i kasnonoćnog učenja, i vjerojatno zaštitni znak studenata, se ne ubraja u obroke. Tako da kad mama nazove i pita jesi jeo, a ti pijuckaš četvrtu kavu dok nije ni podne odzvonilo, to se ne računa. Ako ste uz kavu dobili i keks, ajde nekako, ali mozak zahtijeva puno više energije od one koja se nalazi u šalici crne sreće.

Sve dok ne budem zarađivala dovoljno da imam osobnu kuharicu i spremačicu, menze su moje mjesto za objede. Ili dok se mama ne odluči doseliti. Do tada se držim linije desno u SC-u, domaćih suhomesnatih proizvoda koji su mi stali u torbu kad sam se selila i recepata koji ne uključuju više od 5 sastojaka. Na poneku dlaku u tanjuru zažmirite na jedno oko, a kukci ionako imaju puno proteina. Ako može Bear Grylls, možeš i ti. I gle, imam još kave u šalici.