Ljubav im je počela u menzi, zajedno su 20 godina: 'Imala sam dogovor s prijateljicom, tamo je bio i on'

Martina i Filip upoznali su se prije dva desetljeća, i to u studentskom restoranu Indeks u Rijeci. Tada brucoši, a danas bračni par koji sinu ispred Indeksa priča – ‘vidiš, mama i tata su se ovdje upoznali’. Baš kao i Anita i Marin s kojima smo ranije razgovarali, svoje su godišnjice godinama slavili upravo u Indeksu, čak i nakon što su diplomirali. Teta Ruža im je za jednu donijela najbogatije i najfinije pizze kojih se i danas rado prisjećaju.

Da ljubav ide kroz želudac tolika je istina da su se neki dugovječni parovi upoznali u – menzi. To je priča Martine Čondrić Kovačević i njezinog supruga Filipa, bračnog para koji se 9. studenog 2005. upoznao u riječkom studentskom restoranu Indeks, i to za stolom u dijelu restorana gdje je pizzerija. Oboje su bili brucoši, on na Ekonomskom, a ona na Filozofskom fakultetu.

Upoznavanje kao iz pjesme

Martina nam objašnjava da je njihova priča slična onoj u pjesmi ‘Provincijalka’ Đorđa Balaševića.

– Uvijek se sjetim onog refrena kad kaže ‘Drug je studirao s njom pa smo se najzad sreli ona i ja’. Slična priča je i naša bila, priča nam Martina.

Sve je započelo tako što se Filip nakon predavanja uputio s kolegom Kristijanom i kolegicom Blankom, Martininom cimericom i prijateljicom, u Index na večeru.

– Ja sam ionako imala dogovor s Blankom da ćemo skupa ići na večeru pa sam došla naknadno i sjela pored nje za stol gdje su oni već sjedili i naručili i općenito pričali međusobno jer su si kolege s fakulteta. Tada smo se vidjeli prvi put u životu, pružili si ruku i izgovorili si imena. On je sjedio nasuprot Blanke, a kolega Kristijan je sjedio nasuprot mene. Sjećam se da smo pričali o tome tko što svira od instrumenata jer smo svi nešto svirali. Blanka i ja smo skupa išle u srednju školu, svirale smo u istom orkestru i teme su manje-više bile takve – tko što svira, koliko instrumenata i slično, pojašnjava Martina.

Nisu izlazili na spojeve, već su jednostavno postali dio istog društva.

– Svi smo se intenzivno družili skupa kao ekipa. Često je Filip sa svojim cimerima organizirao okupljanja u svom stanu, često smo kuhali grupne obroke, međusobno smo si pomagali oko fakultetskih obaveza, ali i praktičnih, svakodnevnih stvari budući da smo svi bili daleko od svojih obitelji. Zato smo se često susretali, dodaje Martina.

Teta Ruža im je za godišnjicu donijela posebne pizze

Stiglo je ljeto, a kako nisu bili Riječani, svatko je otišao svojoj kući. Ipak, ostali su u kontaktu. Komunikacija je postajala sve intenzivnija, sve više su se otvarali jedno drugome, razmjenjivali su mišljenja.

– Što smo se više upoznavali, tako su se nekako počeli pojavljivati i drukčiji osjećaji i dublja privrženost. Nije to bila ljubav na prvi pogled, nije ni na drugi, nije ni na 150., nego je naprosto odnos koji se polako i postepeno razvijao. Nakon tog ljeta smo postali par. Redovito smo se nalazili u Indexu kad dođe on sa svog predavanja, a ja sa svog. U Indeksu su nas gotovo svi poznavali, a dandanas nas još uvijek prepoznaju oni koji su tada radili. Možda je simpatično za spomenuti, mi smo svoje godišnjice znali proslaviti u Indeksu baš na odjelu pizza, baš za stolom za kojim smo tada sjedili kad smo se upoznali. Nije to bilo samo kad smo studenti bili, nego i kasnije kad smo završili fakultete i kad smo se zaposlili, ističe Martina.

Jednom je, prisjeća se, šapnula teti Ruži koja je tada bila u smjeni da obilježavaju godišnjicu, a ona im je iz kuhinje donijela posebne pizze kojih se i danas prisjećaju koliko su bile bogate i fine.

– Posebne kao i naša teta Ruža. Željko je najčešće radio na odjelu roštilja. Kad bi nas vidio uvijek bi nam se obratio riječima ‘Pa gdje ste, golupčići, što ćemo danas’? Ako bi Filip slučajno došao sam već su svi znali da se uzimaju dva podloška i servira za dvoje. Podrazumijevalo se da dolazim i ja. Uvijek smo rado popričali s djelatnicima iz tog vremena… Zdravko, Marinko, Jolanda, Željko, Ruža i brojni drugi kojima, nažalost, nismo znali imena, ali oni su znali nas i mi smo znali njih, kaže Martina.

Par ‘iz menze’

Jednom prilikom prolazili su ispred Indexa sa svojim sinom koji je tada imao dvije, dvije i pol godine. Tata ga je držao za ruku, a mama je čučnula i rekla mu – ‘vidiš srce, mama i tata su se tu upoznali’. Čule su ih dvije studentice koje su čekale autobus i, prisjeća se Martina, od srca se iskreno raznježile. I dan danas kada dođu u Rijeku, ako su u prilici, odu do Indeksa. Još uvijek susreću djelatnike koji su i tada radili, najčešće Željka, i uvijek rado sjednu s njim i popričaju kao stari znanci. A koja je tajna sretnog braka sve ove godine? Ni sama nije sigurna.

– Možda naprosto takav jednoznačan odgovor ne postoji. Meni se nakon 20 godina čini da je ključ zapravo u činjenici da i suprug i ja u braku živimo iste vrijednosti, i da su nam u braku jednake vrijednosti važne. Ali smatramo da univerzalni recept ne postoji, nego smo oboje u taj odnos unijeli neke svoje ‘sastojke’, naglašava Martina.

Njihovu zajedničku fotografiju ‘od nekad’ jedva je pronašla. Kako kaže, fotografije iz Indeksa iz tog vremena nažalost nema.

– Morate uzeti u obzir da mobiteli tada nisu imali neke kamere niti su se tako lako mogle prenijeti na hard disk. Najčešće bi propale ili otišle skupa s mobitelom. Kad ovako to napišem, tek onda postanem svjesna koliko je 20 godina puno, da se sa suprugom poznajem doslovno pola svog života i koliko se svijet oko nas mijenjao. A Indeks je, nekim čudom, ostao isti. I baš zbog toga je ostao nama spomenik jednog toliko značajnog trenutka gdje se moja i muževa životna putanja susrela, zaključuje Martina.

A da Indeks uspješno spaja parove za dugogodišnje odnose ranije su nam potvrdili i Anita Miočić Stošić i njezin suprug Marin. I ona je bila brucošica kada su se upoznali – kada je u punoj menzi s prijateljicom sjela kraj njega. I oni imaju odličan odnos s djelatnicima ovog restorana pa su tako nedavno ondje proslavili i 25. godišnjicu braka.

– Ako naše slavlje u Indexu potakne nekoga da pogleda osobu preko puta stola… Nikad ne znaš, možda upravo tu netko započne svoju buduću 25-godišnju priču, rekla nam je tada Anita.