Pitali smo dekanice mogu li žene u hrvatskoj znanosti adekvatno napredovati: Nemamo ni jednu rektoricu

Obilježavamo Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, a dekanice Jana Žiljak Gršić, Blaženka Filipan-Žignić i Renata Pecotić tim povodom poručuju da je položaj žena u hrvatskoj znanosti itekako povoljan. Mogućnosti napredovanja objektivno su dobre, samo što se ‘prirodno’ usporavaju kod majčinstva. Ipak, u Hrvatskoj trenutačno nemamo ni jednu rektoricu.

Dana 11. veljače obilježava se Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, pa smo o mogućnostima njihova napredovanja u Hrvatskoj tim povodom razgovarali s trima dekanicama – Janom Žiljak Gršić, dekanicom Tehničkog veleučilišta u Zagrebu (TVZ), Blaženkom Filipan-Žignić, dekanicom Učiteljskog fakulteta u Zagrebu (UFZG) i Renatom Pecotić, dekanicom Medicinskog fakulteta u Splitu (MEFST).

Mogućnosti napredovanja objektivno dobre, ali usporavaju se kod majčinstva

Pecotić ističe da žene u Hrvatskoj čine 54 posto doktoranada, 49 posto istraživača i 46 posto osoba na najvišim akademskim pozicijama, što nas prema podacima She Figures 2024 stavlja iznad prosjeka Europske unije (EU). S obzirom na visoki udio doktorandica i znanstvenica s najvišim akademskim zvanjima, smatra Pecotić, mogućnosti za napredovanje žena u hrvatskoj znanosti objektivno su dobre. Žiljak Gršić pak dodaje da su formalni uvjeti za napredovanje jednaki za sve – smatra da ne postoje sustavne prepreke temeljene na spolu. Međutim, dodaje, u praksi se može primijetiti sporije napredovanje dijela znanstvenica.

– To je često povezano s razdobljem majčinstva. Tijekom porodiljnog i roditeljskog dopusta nije moguće napredovati u više nastavno ili znanstveno radno mjesto, što može utjecati na dinamiku karijernog razvoja. Smatram da se ne radi o neravnopravnosti, već o objektivnoj životnoj okolnosti koja privremeno usporava profesionalni put, komentira Žiljak Gršić.

Isto ističe i Filipan-Žignić. Kako kaže, problem rodne ravnopravnosti nije vidljiv u pristupu žena obrazovanju i njihovu ulasku u akademsku zajednicu, čemu svjedoče brojke o zastupljenosti žena u znanosti. Prema Državnom zavodu za statistiku (DZS), broj redovitih profesorica (55,4 posto) u akademskoj godini 2024./2025. nadmašuje broj redovitih profesora (44,6 posto). Ipak, rodna ravnopravnost vidi se u ranijim fazama njihove akademske karijere, posebno kada se žene odlučuju na majčinstvo.

– To sa sobom nosi više privatnih obveza i često otežava profesionalni razvoj. U tom kontekstu valja istaknuti kako se u tom razdoblju rijetko koja znanstvenica uspijeva uključiti u duža međunarodna usavršavanja, koja predstavljaju i formalni uvjet za napredovanje, i to upravo zbog teške spojivosti boravka u inozemstvu s obiteljskim obvezama, pojašnjava Filipan-Žignić.

U Hrvatskoj trenutačno nema rektorica

Pecotić dodaje da je uz obiteljske obveze tu i fenomen staklenog krova.

– Unatoč dobrim rezultatima i mogućnostima napredovanja u znanosti s jedne strane, s druge strane i dalje postoji fenomen staklenog krova na razini vodećih upravljačkih funkcija na fakultetima i sveučilištima. Prema dostupnim podacima na fakultetima u Hrvatskoj je u ovom trenutku manje od 50 posto žena na položaju dekanica, dok na sveučilištima trenutačno nema žena rektorica, naglašava Pecotić.

Dodaje da su tu dužnost do sada obnašale četiri žene – dvije na Sveučilištu u Rijeci, Katica Ivanišević i Snježana Prijić-Samaržija, jedna na Sveučilištu u Zagrebu, Helena Jasna Mencer i jedna na Sveučilištu u Zadru, Dijana Vican.

– Mogući razlog nije u nedostatku kvalificiranih žena, s obzirom na to da je preko 2.000 aktivnih znanstvenica u Hrvatskoj, nego u kombinaciji strukturalnih i kulturnih čimbenika, te unatoč formalno jednakim mogućnostima prijave žena za vodeće funkcije, u realizaciji nailazimo na fenomen staklenog krova u našem društvu. Možda je najvažnije da se ne vraćamo unatrag, s obzirom na to da smo u obrazovanju postigli gotovo potpunu ravnopravnost, ostaje to pretvoriti u jednake prilike u karijeri i u vodećim funkcijama, smatra Pecotić.

‘Mi žene trebamo aktivnije preuzimati inicijativu’

Filipan-Žignić pak ističe da Njemačka broji više od 30 posto rektorica, a Norveška čak oko 40 posto. Razloge daleko manjoj zastupljenosti žena u odnosu na muške kolege, dodaje, valja tražiti u kombinaciji više čimbenika.

– Istaknula bih neodlučivanje samih žena za kandidature za upravljačke pozicije, a kad govorimo o najvišim funkcijama rektorica dakako najvažniji jest manji broj žena na prethodnim upravljačkim pozicijama dekanica ili prorektorica pa je i krug potencijalnih kandidatkinja zbog toga uži. Unatoč vidljivim pomacima, prostor za napredak i dalje postoji, pri čemu i mi žene trebamo aktivnije preuzimati inicijativu i odlučivati se na kandidature za najviše upravljačke funkcije, poručuje Filipan-Žignić.

Žiljak Gršić smatra to što u Hrvatskoj trenutačno nema žena na rektorskoj poziciji nije nužno formalna diskriminacija. Načelno, pojašnjava, žene imaju jednake uvjete za kandidaturu i izbor na rektorsku funkciju.

– Važno je pritom uzeti u obzir i povijesni kontekst. U prošlosti su se žene znatno rjeđe školovale, a time su imale manji pristup visokom obrazovanju i akademskoj karijeri, zbog čega objektivno nisu mogle biti kandidatkinje za najviše upravljačke funkcije, uključujući i rektorsku. Žene su danas snažno prisutne na vodećim pozicijama unutar visokog obrazovanja. Na mnogim sastavnicama sveučilišta djeluju brojne dekanice, a i osobno sam imala prethodnicu na dekanskoj funkciji, kao što će nakon mog mandata tu dužnost ponovno preuzeti žena. To jasno pokazuje da žene u akademskom okruženju uspješno preuzimaju odgovorne vodeće uloge, što me osobito raduje, poručuje Žiljak Gršić.

‘Jedno od najljepših i najispunjenijih zanimanja za ženu’

Njezin je zaključak da žene u hrvatskoj znanosti imaju brojne mogućnosti, kako u njezinom području, tako i općenito.

– Osobno, osim znanstvenog područja grafičke tehnologije, djelujem i u umjetničkom području dizajna. Ta dva područja za mene predstavljaju snažnu i prirodnu poveznicu za kvalitetan znanstveno-umjetnički rad, ali i za kreativan i motivirajući rad sa studentima. Smatram da je rad u visokom obrazovanju, rad na projektima i znanstvenim istraživanjima jedno od najljepših i najispunjenijih zanimanja za ženu, kaže Žiljak Gršić.

Filipan-Žignić kaže da je situacija pozitivna i u humanističkim i društvenim znanostima, područjima u kojima je i sama znanstveno napredovala kao i većina nastavnika na Učiteljskom fakultetu.

– I u tim su područjima žene zastupljenije u višim znanstveno-nastavnim zvanjima, što je posljedica činjenice da u navedenim područjima, kao i općenito u hrvatskoj znanosti, djeluje više žena nego li muškaraca, pojašnjava Filipan-Žignić.

Kad je riječ o medicini, Pecotić ističe da približno 70 posto studenata medicine čine žene, a sličan trend bilježi se i u specijalizanata i nastavnog osoblja na medicinskim fakultetima. Ipak, podaci o pozicijama šefica klinika i pročelnica katedri na pretkliničkim i kliničkim katedrama medicinskih fakulteta varijabilni su.

– Ako se osvrnem na položaj dekanica, do sada je jedino na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu profesorica emerita Nada Čikeš bila dekanica. Također, nakon vršiteljice dužnosti dekanice na MEFST-u, profesorice Valdi Pešutić Pisac, trenutačno sam jedina dekanica medicinskog fakulteta u Hrvatskoj. Ako govorimo specifično o MEFST-u, zastupljenost žena na vodećim pozicijama je jako dobra te ističem da su žene pročelnice na 57 posto katedri te su u Fakultetskom vijeću zastupljene s 53 posto, dok je od ukupnog broja zaposlenika u znanstveno-nastavnom zvanju na našem fakultetu 56 posto žena, zaključuje Pecotić.