Faks Legendarna profesorica o studiranju medicine nekad: 'Dolazili smo u 6 sati da sjednemo u prvu klupu'

Legendarna profesorica o studiranju medicine nekad: 'Dolazili smo u 6 sati da sjednemo u prvu klupu'

Martina Gelenčir
Martina Gelenčir

28. siječanj 2026.

Google Dodajte Srednja.hr kao željeni izvor na Googleu

Dolazak na predavanje u šest ujutro kako bi se uhvatilo mjesto u prvoj klupi, ispiti iz anatomije koji su tražili apsolutnu disciplinu i studentski život bez vremena za izlaske – tako je izgledalo studiranje medicine sredinom prošlog stoljeća. U razgovoru koji je 2002. godine dala STUDMEF-u, akademkinja Jelena Krmpotić-Nemanić, legendarna profesorica Medicinskog u Zagrebu, prisjetila se svojih studentskih dana, profesora koji su obilježili njezinu karijeru te položaja žena u medicini u tom vremenu.

Jelena Krmpotić-Nemanić | foto: HAZU/srednja.hr

Svake godine u ovo doba na Medicinskom se fakultetu u Zagrebu održava Memorijal akademika Drage Perovića i akademkinje Jelene Krmpotić-Nemanić, u spomen na prvo predavanje koje je 12. siječnja 1918. godine održao akademik Perović. Nema studenta medicine u Zagrebu koji nije čuo za ime hrvatske liječnice i ugledne anatomkinje Jelene Krmpotić-Nemanić koja je 1961. postala predstojnica Zavoda za anatomiju i odgojila brojne studente medicine, pritom ostavivši veliki trag u ovoj znanosti, za što su joj dodijeljene i brojne nagrade. Čitav radni vijek posvetila je Medicinskom fakultetu, a ondje je nastavila raditi i dugo nakon umirovljenja. Preminula je 2008. godine.

STUDMEF se uoči ovog Memorijala prisjetio intervjua koji je uredništvo tog fakultetskog časopisa vodilo s profesoricom Krmpotić-Nemanić još 2002. godine, a u kojem su poprilično zanimljivi opisi vremena u kojem je profesorica Krmpotić-Nemanić studirala. Bilo je to ’40-ih godina prošlog stoljeća.

‘Da bi dobili prvu klupu, iz koje se bolje vidjelo, znali bi doći u 6 ili 7 h ujutro’

Iako je završila Klasičnu gimnaziju, medicinu je upisala zbog tatinog utjecaja i njegovih želja, a iz zrelije perspektive smatra da je to pravi izbor. Željni znanja, studenti su vodili pravu ‘bitku’ za prvu klupu.

– Pa, u naše se vrijeme išlo na predavanja, dok se na predavanja prof. Perovića apsolutno išlo jer je on krasno govorio i lijepo slikao. Zasigurno nećete vjerovati, ali da bi dobili prvu klupu, iz koje se bolje vidjelo, znali bi doći u 6 ili 7 h ujutro, a predavanje je počinjalo tek u 9. Naravno i na druga predavanja smo išli. Imali smo dobre profesore, Zarnik, Perović, Saltikow, Bubanović – to su sve bili izvrsni predavači, tako da smo na predavanja išli s relativno velikim veseljem. Bilo je i par gnjavatora, što bi čovjek rekao, ali uglavnom smo bili dobri. Fiziologija je bila izvrsna. Smetanka je malo smušeno predavala, ali je bio veliki stručnjak, dok je Hauptfeld bio zbilja izvrstan, rekla je Krmpotić-Nemanić za STUDMEF.

Zanimljiv je odgovor dala i na konstataciju da se svaka generacija studenata žali da je opterećena nastavom i pitanje jesu li u njeno vrijeme uvjeti studija bili teži.

– Teško je to reći. Danas se studenti tuže da su užasno opterećeni. Mi se tada nismo tužili jer smo smatrali da je tako i da tako jednostavno mora biti, ispričala je Krmpotić-Nemanić još 2002. za STDMEF.

Za profesora Perovića kazala je da je za studente bio ‘gotovo Bog’.

– Jako smo ga voljeli, zvali smo ga inače Perica ili Don Pedro. Bio je jako ljubazan, pozivao bi nas na kavu, oslovljavao sa zlato moje itd. Dakle bio je vrlo prisan, ali ipak uvijek je tu postojao jedan zid. Nikada se nije desilo da bi student bio bezobrazan. Osim toga kad bi nešto rekao to nije bilo pogovora, rekla je Krmpotić-Nemanić.

Izdvojeni članak
Luciana i Andro Koren

Blizanci zajedno upisali Medicinski i sve godine prošli s 5.0. Upravo su dobili dvije Rektorove nagrade

‘Sami kolokviji su bili strašno strogi, oblačilo se i odijelo’

Danas je studentski život nezamisliv bez izlazaka i dobrih provoda, no jasno je da u doba njenog studiranja okolnosti baš i nisu bile za to povoljne. Na pitanje o tome kako je provodila slobodno vrijeme profesorica je odgovorila da njega baš i nije imala.

– Dok sam bila u gimnaziji svaku večer sam išla u kazalište. To sam pokušala i na studiju, ali nije išlo. Pogotovo jer sam od druge godine, čim sam položila anatomiju, počela raditi na Zavodu. Prof. Perović bi sjedio u labosu npr. do devet pa sam mislila u redu propustiti ću prvi čin, možda stignem na drugi… Međutim nikada ne bih stigla. Osim toga učila sam jezike. Sportom se nisam bavila, iako sam plivanje jako voljela, jer nije bilo vremena, a nije ni bio običaj u to vrijeme, riječi su profesorice Krmpotić-Nemanić.

Ona je već na drugoj godini postala pomoćni asistent na anatomiji, danas su to demonstratori, i ostala to do kraja studiranja. Kada je riječ o ispitu iz anatomije medicine, za mnoge studente najtežem predmetu, opisala je da je u to vrijeme ispitivao samo profesor Perović i bio je strog.

– Sami kolokviji su bili strašno strogi, npr. za osteologiju se oblačilo crno odijelo, a kamoli za ispit. Međutim, morate znati da se profesor držao nekih pravila koja je poslije i mene naučio. Prvo pravilo je bilo da se svoje raspoloženje ili glavobolja nikada ne iskaljuje na studentima i drugo pravilo da se studenta nikada ne izvrgne smijehu. Znao je govoriti da takvo što ne bi nikada oprostio. Inače, tada ste na ispitu polagali i sekciju i to je bila prava sekcija. Ipak to onda nije bilo baš tako strašno jer je u to doba za vrijeme vježbi na lešu radilo samo šest studenata tako da smo do ispita zbilja znali secirati. Nakon toga se odgovaralo po redu, od osteologije i miologije do CNS-a i osjetnih organa, navela je Krmpotić-Nemanić za STUDMEF.

U to doba studije nije upisivalo mnogo djevojaka pa je i to bilo jedno od pitanja koje je uredništvo STUDMEF-a te 2002. postavilo profesorici Krmpotić-Nemanić. Kaže da za sam upis nije bila prepreka biti žena, no problemi bi se pojavili kasnije.

– Više je kasnije bilo problema s činjenicom što ste žena, za naći mjesto. Ja sam u tome imala sreću jer me zapazio prof. Perović. To je mogao biti problem, ali sam upis – ne bih rekla. Možda nije bilo običaj da se toliko žena upisuje, ali problema nije bilo. U ono se vrijeme upisivala otprilike trećina žena, dakle ipak nas je bilo određeni broj, rekla je profesorica 2002. za STUDMEF.

Cijeli intervju možete pročitati na Facebook stranici STUDMEF-a: