Godinama su im bili dom, sada odlaze u prošlost: 'Znali smo spavati na podu, proizvodilo se pivo'

Kada je došlo božićno doba, nekolicina momaka iz paviljona uz malu pilu i veliku hrabrost dovukla bi mali bor koji su otpilili iz nekog dvorišta obližnje kuće. U čajnoj kuhinji radili bi se božićni domjenci uz ukrase i lampice. Jedan student Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u prizemlju je proizvodio pivo i to sve unutar sobe. Na svakom katu moglo se kupiti nešto od domaćih proizvoda - med, svježi sir, suhomesnati proizvodi, vino, domaće rakije i likeri. Čak otići na masažu, nokte. U sobi na par dana čuvao se psić prijatelja koji su otišli na odmor i nisu ga imali kome ostaviti.

Tako nam priča Antonia, nekadašnja stanarka znanih 'starih' paviljona na Savi, odnosno petog i šestog paviljona studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu. Ta dva paviljona sada idu u obnovu, prvu nakon Univerzijade 1987. godine. Prilika je to da s nekadašnjim stanarima porazgovaramo o tome kako se u njima živjelo.

'U najtoplijim noćima spavali bismo na podu, uz širom otvorena vrata hodnika'

- Ima i mnogo drugih priča koje se ne smiju ispričati ovako javno pa te ostavljamo za neke druge prigode. Često se sjetim Studentskog doma Stjepan Radić i teško je ne vratiti se uspomenama na godine provedene u 6. paviljonu. Iako sam prvu godinu studija živjela u tada 'novom' 9. paviljonu, sljedeće četiri godine provela sam u 'starom' 6. paviljonu. Nikada nisam razmatrala premještaj u novije paviljone. Šesti paviljon bio je daleko od savršenog, ali imao je ono nešto što je teško opisati nekome tko nije tamo proveo barem neko vrijeme, prisjeća se Antonia.

Te prednosti jesu što su sobe bile prostranije, s malim predsobljem i kupaonicom koju su dijelile dvije sobe. Vrijeme je ipak napravilo svoje. Stara stolarija tijekom zime propuštala je hladan zrak, nastavlja Antonia, a ljeti su sobe, ovisno o orijentaciji, postajale gotovo nepodnošljivo vruće.

- U najtoplijim noćima spavali bismo na podu, uz širom otvorena vrata hodnika, u nadi da će barem malo propuha olakšati san. Frižidere smo kupovali od starijih stanara koji su završavali studij jer ih sobe nisu imale, kupaonice su često zahtijevale popravke, plijesan se uporno vraćala, a boja sa zidova i stropova povremeno se ljuštila. Ipak, sve te mane bile su tek kulisa jednog posebnog načina života, opisuje Antonia.

Šesti paviljon na Savi | foto: privatna arhiva, Antonia

'Čišćenje tih dana je bio izazov, osobito ribanje starog parketa koji je tijekom dana upio pokoju čašu prolivenog vina'

Veliku ulogu u njezinu životu na Savi ima i to što je sobu dijelila s cimericom s kojom se odlično slagala. Ističe, to je nužno u tako maloj kvadraturi. Na drugim katovima živjeli su joj prijatelji iz srednje škole, ali i oni koje je upoznala upravo u domu. Baš kao mnogi drugi studenti, posebno pamti Radićeve dane, najveći studentski party.

- Inače vrlo urednu i čistu sobu ispunili su prijatelji i stvari ljudi koje tada možda nisam ni poznavala. Spavalo se na krevetima, podu, pa čak i na stolovima, gdje god se pronašao komadić slobodnog prostora. Čišćenje sobe nakon tih dana je bio zaseban izazov, osobito ribanje starog parketa koji je tijekom dana upio pokoju čašu prolivenog vina ili rakije, navodi Antonia.

'Stari' paviljoni na Savi | foto: privatna arhiva

'Bio je to miris jednog razdoblja života'

Dodaje kako misli da će do kraja života pamtiti miris šestog paviljona. Bio je to spoj svježeg zraka, parfema prijatelja iz prizemlja, kuhane turske kave iz zajedničkih kuhinja, pokojeg zagorenog ručka, cigareta, starog namještaja koji je još pamtio Univerzijadu i opranog rublja koje se sušilo po hodnicima, nabraja.

- Bio je to miris jednog razdoblja života koje se teško može objasniti nekome tko ga nije doživio. Zanimljivo je kako smo te zgrade uvijek nazivali 'starim' paviljonima, iako su upravo oni u vrijeme studentskih dana naših roditelja predstavljali najmoderniji i najpoželjniji smještaj u domu. Pitam se hoće li ih buduće generacije, nakon obnove, i dalje zvati 'starima' ili će ponovno postati 'novi', veli Antonia.

'Imaju dušu. Teško je to objasniti'

Života u šestom paviljonu prisjeća se i Karlo. Kaže, te tri godine ujedno su mu najbolje godine studentskog života. Toliko je bilo dobrih ljudi, prijateljstava i raznih dogodovština da ih se uvijek rado sjeti. Uživao je u svakom trenutku.

- Nisam živio u drugim kategorijama jer mi je ovo najviše odgovaralo, skompao sam se s ekipom na katu, bili smo sjajna klapa koja se stalno družila i svašta izvodila. A i ti stariji paviljoni nekako imaju dušu… Teško je to objasniti, reče Karlo.

Kao posebnu atmosferu život u ovim paviljonima opisuje i Iva. Jednu godinu živjela je u petom paviljonu, a jednu u šestom. Bilo je jako lijepo živjeti u njima, kaže.

- Iako su stari, meni su najdraži. U početku sam ih birala zbog veće šanse dobivanja doma, kasnije je s vremenom porasla ljubav prema paviljonu, ističe Iva.

'Stari' paviljoni na Savi | foto: privatna arhiva

Umjesto života u domu 150 eura subvencije: 'Nije neka prevelika sreća'

Iva nastavlja kako je obnova potrebna jer se susretala s pucanjem cijevi, nestajanjem vode, poplavama u WC-u. Obnova bi trebala završiti do sljedećeg lipnja, a i dalje će u paviljonima biti dvokrevetne sobe koje dijele jednu zajedničku kupaonicu. Studenti tijekom radova ne mogu živjeti u ovim paviljonima, a zamjena im je 150 eura mjesečne subvencije za privatni najam.

- Smatram da je to super ideja i da nekima može stvarno puno pomoći, ali ipak s obzirom na cijene stanova i pogotovo za vrijeme obnova šanse za pronalazak nekog dobrog stana, bilo bi okej da je subvencija barem oko 200 eura, smatra Iva.

I Karlo kaže da uvijek treba težiti višim standardima i kvaliteti. Prisjeća se, bilo je svega, od starih cijevi, hladne vode, loše stolarije.

- Ali ništa nam to nije smetalo i meni će, kakva god obnova da bude bila, uvijek biti draži u stanju u kojem je bio do obnove. Obzirom na cijene stanova u Zagrebu i cijene smještaja u studentskim domovima, nije neka prevelika sreća 150 eura, no siguran sam da će studentima svaka pomoć dobro doći. Iskreno se nadam da će taj iznos možda dogodine moći biti i izdašniji, no i ovo će nekome sigurno dobro doći da skrpa barem trećinu najma i režija, kaže Karlo.

'Ne sjećam se prozora koji su propuštali hladnoću. Sjećam se ljudi, smijeha, neobičnih događaja'

Antonia veli da je konstrukcijska i energetska obnova odavno postala potreba, a ne pitanje izbora. Ipak, zabrinjava je mogućnost da se tijekom obnove poveća broj soba na uštrb korisnog prostora unutar soba. To će, ističe, smanjiti udobnost i studentske sobe pretvoriti u još jedan niz 'konzervi s lijepom etiketom i većom cijenom'. Ovi paviljoni, smatra, desetljećima su predstavljali najpristupačniju, a mnogim studentima i jedinu realnu mogućnost studiranja u Zagrebu. Poentira, potrebno je ozbiljno promišljati i o dugoročnoj politici priuštivog stanovanja za mlade jer bez dostupnog smještaja mnogima će studiranje u glavnom gradu postati sve teže ostvariv cilj.

- Danas, kada se prisjetim tih godina, ne sjećam se prozora koji su propuštali hladnoću ni zidova kojima je otpadala boja. Sjećam se ljudi, prijateljstava, smijeha, kojekakvih neobičnih događaja koji su se događali u tom malom gradu unutar grada. Upravo su zato, unatoč svim svojim manama, 'stari' paviljoni za mnoge od nas ostali mjesto koje ćemo uvijek zvati domom, zaključuje Antonia.

'Stari' paviljoni na Savi | foto: privatna arhiva