Završila PMF, a onda napravila zaokret: 'Rečenica mog tate me šokirala. Ne vidim poniženje'

- Kada učiteljica i roditelji primijete da s lakoćom svladavaš gradivo matematike, kasnije fizike i kemije, to znači da je tvoja budućnost u medicini, farmaciji, znanosti. Mislim da je to univerzalno iskustvo svih nadarenih učenika. Dolazim iz Biograda na Moru i usudila bih se reći da je to mala sredina u kojoj većina ljudi, kako to obično i jest u malim gradovima, ima specifičan mentalitet. Ja sam najstarije dijete i pred mene su postavljeni visoki ciljevi i očekivanja. Moji roditelji su me usmjerili prema dodatnoj nastavi, natjecanjima, glazbenoj školi, knjižnici i ostalim aktivnostima tako da radim na svim potencijalnim talentima. Osim gimnazije za mene nije postojala druga opcija, od vrtića su mi svi pričali o fakultetu i nisam znala da postoji opcija da radim nešto drugo, nisam se usudila uopće uzeti to u obzir. Kako sam prolazila s 5.00, kad se počelo postavljati pitanje 'Na koji ćeš fakultet?' ja sam pitala 'Što je za ljude koji prolaze s pet?' Naravno da mi nitko nije rekao 'Možeš otvoriti salon'.

Govori nam tako Gea Lukić, magistra kemije s diplomom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) Sveučilišta u Zagrebu, koja se danas profesionalno bavi noktima, s fokusom na zdravlje prirodne nokatne ploče, pravilnu primjenu proizvoda i edukaciju kolega (nail tehničar). Sa suprugom vodi tvrtku za edukacije, digitalne proizvode i sadržaj namijenjen profesionalcima u industriji. No, put do toga nije baš bio jednostavan. Popraćen je komentarima zašto se s diplomom PMF-a bavi tim 'ponižavajućim' poslom, da neće biti kreditno sposobna, da ne može upisati doktorat ili da će jednom imati malu mirovinu.

'Doktor znanosti, 'noktarica', edukator - jedna osoba može biti sve to'

Ako obožavaš matematiku i kemiju, tada nikog nije briga što voliš nokte, podijelila je Lukić nedavno u videozapisu na društvenim mrežama radi kojeg smo je kontaktirali. Tijekom prve godine diplomskog studija radila je pet mjeseci u laboratoriju, ali shvatila je da to nije za nju.

- Nije mi se dopalo to što sam ovisila o drugim ljudima. Morala sam čekati da mi netko drugi potvrdi što radim iduće, kada mogu doći, kada sam gotova. Kad nešto pođe po zlu, baš ta jedna osoba koja zna kako popraviti nije dostupna. Smatram da se u većini laboratorija protokol za siguran rad shvaća olako i ne provodi se u potpunosti, a pošto sam se u tijeku preddiplomskog liječila od karcinoma štitnjače, takve stvari mi izazivaju nelagodu. Možda sam zbog toga pretjerano zabrinuta oko zdravlja, i apsolutno sam svjesna da sam 'dobro prošla'. Na sreću sad na svom radnom mjestu ne moram štedjeti na rukavicama i zaštitnoj opremi i tako sam riješila problem. Moram priznati da je plaća, koja mi se izražena u kunama kao maturantici činila jako velika, za 2026. godinu jako mala. Jedan magistar kemije ima manju plaću od nail tehničara ili djelatnika u barbershopu. Ovo je kritika sustavu, ne fakultetu i znanosti, ističe Lukić i dodaje kako je nasjela na priču da diploma garantira veliku plaću i lagodan život, za što smatra da već dugo nije istina.

Nakon završetka diplomskog studija odlučila je okrenuti leđa i doktoratu. Sada priznaje da je to nešto što i dalje želi postići. Da ne nastavi odmah pravac doktorskog studija, odlučila je zbog cijene.

-  Tada još nisam razvila posao u toj mjeri da si mogu priuštiti doktorat i organizirati se tako da stignem obavljati eksperimentalni dio. Ako uspijem pronaći mentora planiram upisati doktorski studij i sama ću ga financirati, s turpijanjem noktiju. Zašto bih morala birati između stvari koje volim? Volim kemiju i volim učiti, želim znati više tako da moje edukacije budu još bolje. Doktor znanosti, 'noktarica', edukator - jedna osoba može biti sve to, opisuje Lukić.

'Nisam mislila da postoji šansa da to postane moj posao'

Vraća se još malo u prošlost i otkriva da joj je originalni plan bio doktorat i rad na fakultetu. Nadala se jednog dana biti asistentica ili čak profesorica. Voli interakciju i učenje s drugim ljudima i kolegama, prezentirati, veseli je kada pomogne nekome da svlada teško gradivo.

- Upravo time se sada bavim, i preferiram raditi edukacije u vlastitoj organizaciji. Zapravo je puno ljepše i zahvalnije raditi u manjim grupama s ljudima koje nitko ne tjera da dođu na tu radionicu ili seminar, nego držati predavanje studentima koji bi od mojih slika radili WhatsApp stickere i izmišljali nadimke jer su pali kolokvij. Moje učenice su stvarno zahvalne kad im pomognem da svladaju ono što ih muči. One su moja inspiracija i prema njihovim interesima krojim svoje edukacije iz kemije materijala, veli Lukić.

Pitamo što je prelomilo da se počne baviti noktima i odustane od svoje karijere koja je striktno bila vezana uz diplomu. Kaže, prijedlog svog supruga kada se žalila na plaću i posao koji ju je čekao nakon fakulteta.

- Naučila sam raditi nokte na prvoj godini fakulteta, mama je investirala i uplatila mi baznu edukaciju. Nisam mislila da postoji šansa da to postane moj posao, vježbala sam jer sam uživala u tome. Radila sam nokte prijateljicama i kolegicama s fakulteta, no nisu bili baš najbolji. Na prvoj godini diplomskog sam shvatila što mi se uskoro sprema ako ne pronađem neko bolje rješenje. Sat vremena do posla, osam sati na poslu, sat vremena nazad. Ograničen godišnji, procedura oko bolovanja i dana kada moram ići na kontrole u bolnicu. Samoća u labosu, ja i Origin, lupanje po laptopu, 'Nemojte trošiti toliko rukavica'. Kada mi je suprug rekao 'Pa ti znaš raditi nokte, radi nokte' ja sam rekla 'Znaš što, idem', bila je u konačnici odlučna Lukić u svojoj odluci da otvori vlastiti salon dva tjedna prije obrane diplomskog rada.

Gea Lukić | foto: Zoi Lukić

'To najviše volim kod svog posla, nema dosade i nema granica'

Nastavlja, u nekoliko mjeseci toliko je napredovala da je imala svoje stalne klijentice u salonu u kojem se zaposlila kao studentica. One su i dalje s njome, ističe.

- Naravno, u tuđem salonu za mene su bili slični problemi kao u labosu. Moram čekati upute od šefice, nema materijala, nemam zaštitnu opremu, ne slažem se s protokolom rada i tako dalje. Jedino rješenje je bilo da imam svoj posao, kaže Lukić.

I dok bi na prošlom poslu u labos dolazila oko osam ili devet sati, uzimala uzorke, zapisivala rezultate mjerenja i radila obradu podataka, uz puno čekanja, 'kuckanja' po laptopu, često sama bez kolega i na koncu uz pranje laboratorijskog posuđa i slaganja pribora gdje svaki dio treba isprati i 20-ak puta, danas više nema dva radna dana koja su joj ista. Napominje, zahvalna je kolegicama koje je upoznala na Institutu Ruđer Bošković (IRB) i mentorice su je naučile mnogo toga. Zato labos gleda kao pozitivno iskustvo jer je shvatila što joj od tog posla ne odgovora.

- Tako sada nekim danima radim s klijenticama deset sati, to su moje stalne klijentice koje mi dolaze već godinama tako da im se veselim i uživam u druženju. Znam omiljeno piće svake od njih i svaki tjedan obavim kupnju ovisno o klijenticama koje su mi u rasporedu. Nekada imam radionicu, edukaciju ‘za nokte’ na kojoj upoznajem novu grupu učenica i to je velika odgovornost za mene, koja ih moram naučiti novu tehniku u jednom danu, napraviti dobru atmosferu, uskladiti tempo svake od njih. Onda dođe dan kada držim seminar o kemiji materijala i sigurnom radu, što je opet velika odgovornost za mene jer direktno utječem na nečije zdravlje s predavanjem koje održavam. Često putujem jer držim edukacije na terenu, nekada sam gost na kongresima, također nekada i ja moram ići na usavršavanje i naučiti nešto novo pa putujem gdje god treba za to novo znanje. Nekad imam nalet inspiracije i napišem knjigu, a onda dobijem ludu ideju da organiziram promociju te knjige… Upišem semestar iz digitalnog marketinga, pa odlučim preurediti salon, guglam nešto iz znatiželje i sutradan se javim referadi za upis doktorskog studija… Tako da moj tipičan radni dan ne postoji. Trenutno se pripremam za promociju svoje prve knjige o kemiji materijala za nokte koja će se održati 7.11. To najviše volim kod svog posla, nema dosade i nema granica, prepričava Gea.

'Tata mi je jednom prilikom rekao da se 'ponižavam' radeći nokte. Ne mogu se natjerati da vidim poniženje u radu'

Nastavljamo o tome na kakve je komentare naišla kada je nakon PMF-a odlučila baviti se noktima. Prijatelji su se brinuli za njezinu potencijalnu malu mirovinu i upitnu kreditnu sposobnost, profesori su pitali 'Znači ništa od doktorata', prisjeća se. Tvrdi - tko kaže da neće biti doktorata ako turpijam nokte?

- Tata mi je jednom prilikom rekao da se 'ponižavam' radeći nokte i to je rečenica koja mi je zapela u glavi jer me je šokirala. Za mene je to jedno kreativno i predivno zanimanje. Uživam u svakom segmentu, čak i kada je nešto teško. Ne mogu se natjerati da vidim poniženje u radu. Posebno me privuklo to što nikad ne znaš sve. Volim komunikaciju s klijenticama, volim učiti i također volim učiti druge. Kreativnost se ne cijeni dovoljno u društvu, kada znaš matematiku mama je presretna, ali kada lijepo pišeš, crtaš, šminkaš ili radiš nokte to se gleda kao hobi, nešto neozbiljno, ne možeš živjeti od toga. Slatko, ali neprofitabilno. Zapravo kreativnost može povezati naizgled nespojive stvari… I onda dobijete edukacije o kemiji za nail tehničare, navodi Gea.

Na vođenje tvrtke, ističe, pripremio ju je upravo fakultet. Dao joj je otpornost i strategiju, naučio je organizaciji vremena i učenja. Jedini ispit koji sigurno nećeš proći je ispit na koji ne izađeš, veli, i to se može primijeniti u poduzetništvu i životu općenito. Zato ne žali što je upisala PMF. Danas bi možda zaobišla nekoliko izbornih kolegija zbog koji je na kraju plakala, ali sve bi drugo ponovila. Pitamo zašto su danas ljudi skeptični prema promjeni karijere u odnosu na završen fakultet ili srednju školu.

- Mislim da su ljudi skeptični i nažalost kod mnogih je prisutno to mišljenje da više vrijediš ako završiš fakultet, što nema nikakvog smisla. Fakultet više nije garancija posla niti uspjeha. Mnogi studenti nakon što završe diplomski ili doktorski studij na PMF-u teško pronalaze poslove. Plaće su, kao što sam rekla, suboptimalne, ali hej - možeš dići kredit! Dok sam ja bila na fakultetu, netko drugi je stekao pet godina radnog iskustva. I jedno i drugo je vrijedno i pokazuje disciplinu, radnu etiku. U beauty industriji djelatnici su većinom žene i na ta zanimanja se gleda kao nešto lagano, precijenjeno, preskupo i prikladno za osobu koja nije mogla svladati logaritme pa eto, mora raditi nokte. Ona radi nokte, sigurno nije mogla upasti na neki fakultet. Također, ljudi misle 'nokti su skupi, idemo svi raditi nokte jer je to prelagano!' Svima koji misle da je ovo zanimanje 'laka lova', preporučujem da dođu na neku od mojih edukacija ili na seminar o kemiji materijala. Sigurno će promijeniti mišljenje, odgovara Lukić.

Gea Lukić | foto: Zoi Lukić

'Želim nadahnuti mlade djevojke koje su možda zbunjene i osjećaju se onako kako sam se ja osjećala, kao kontradiktorna ličnost'

Lukić je završila i pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu, što joj omogućava da svoje znanje prenosi kao edukatorica. U dogovoru sa školama danas volontira kako bi nadahnula djecu i mlade koji vole znanost, a boje se da nakon završenog fakulteta imaju malo opcija.

- Želim nadahnuti mlade djevojke koje su možda zbunjene i osjećaju se onako kako sam se ja osjećala, kao kontradiktorna ličnost. Ne, to što voliš kemiju ili fiziku ne znači da ne možeš nositi štikle na fakultet, uživati u šminkanju, raditi nokte. Ja sam išla u labos u neonski rozoj kuti, s dugim noktima koje sam si sama napravila i dobivala sam petice, došla sam na predavanje dva dana nakon operacije, kolokvirala sam najteže predmete i to dok sam bila radioaktivna zbog terapije za karcinom štitnjače. Također želim dati motivaciju i onima koji ne vole kemiju i ne zanima ih. Svatko od nas je potrošač, a svaki potrošač može imati veliku korist od razumijevanja i učenja kemije. Kada znaš što kupuješ, donosiš bolje izbore, ne nasjedaš na marketinške trikove, ne uzimaš antibiotik za prehladu. Ja svoje znanje koristim u svakom aspektu života, čitam liste sastojaka, kad naiđem na nešto što ne razumijem, bacam se u istraživanje jer sam naučila kritički razmišljati o svemu, izdvaja Lukić.

Zanima nas i što bi poručila mladima koji su pod pritiskom okoline da moraju upisati nešto što ih ne zanima te mladima koji žele promijeniti karijeru. Odgovara, nije lako zauzeti se za sebe, pogotovo kada si u limbu između djeteta i odrasle osobe i u nekoj mjeri financijski ovisiš o ljudima koji se neće slagati s tvojim izborom.

- Držite sve opcije otvorenima i gradite svoje vještine. Ništa nije onako kako vam se čini na prvoj godini fakulteta. Taj dečko ti vrlo vjerojatno nije budući muž i tisuću eura nije puno novca. Dajte si vremena da shvatite koji su vam prioriteti u životu, napravite plan prema tome i nikad nemojte reći 'Ne da mi se to naučiti, neću'. Najbitnije je postati financijski pismena odrasla osoba koja se zna zauzeti i pobrinuti za sebe. Nije sramota predomisliti se i nikad nije prekasno. Meni dolaze učenice koje odluče promijeniti karijeru u tridesetima, četrdesetima, čak i pedesetima. Bolje je izdržati tu nezgodnu tranziciju jednom, nego u odgađanju patiti godinama. Riskiram da ovo zvuči otrcano, ali sve što stoji između vas i svega što želite u životu ste vi, tako da napravite tu tešku stvar i sklonite se sebi s puta. I da, kemija je super, zaključuje Lukić.

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta Nevidljivi u obrazovanju.