Malo koji student ravnodušan je ususret obrani diplomskog rada, a čest odgovor okoline na tu tremu glasi - 'ma daj, to ti nitko nikad nije pao'. Ili - 'ma to je samo proceduralna stvar, sigurno prolaziš'. Djevojka čiji je identitet poznat redakciji, a koju ćemo za potrebe ovog članka nazvati Ana, doživjela je baš suprotno - pala je obranu diplomskog rada. Pohađala je, naime, jednopredmetni studij Komparativne književnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu (FFZG).
- To je bilo vrijeme nakon pandemije, kada su apsolventi na FFZG-u putem web stranice faksa obaviješteni da imaju rok do kraja veljače završiti studij. Ja sam to vidjela, naravno, puno prekasno. Obavijest je došla sredinom semestra, a nisam pregledavala obavijesti na stranici faksa. Tako da sam imala jako malo vremena za napisati diplomski rad. Obrana se na tom studiju sastoji od obrane diplomskog rada i završnog ispita koji je usmeni i slijedi odmah nakon obrane rada. Uspješno sam napisala i obranila rad, ali kada je došlo prvo pitanje za završni ispit sam se smrznula. U to sam vrijeme radila na puno radno vrijeme i taman privodila kraju drugi diplomski studij koji sam upisala. Jednostavno kombinacija stresa, neispavanosti i, realno, premalo pripreme za završni ispit je dovela do toga da nisam znala ni kako se zovem. I nisam mogla obraniti, priča nam djevojka.
'Osjećala sam se najjadnije na svijetu'
U tom trenutku osjećala se - 'najjadnije na svijetu'. Kako kaže, riječ je o neopisivo groznom i glupom osjećaju, pogotovo zato što uvijek slušamo kako nitko nikad nije pao obranu i da je to mačji kašalj.