Zašto mi studenti mrzimo javni prijevoz

Ah taj javni prijevoz. Ne možemo bez njega, a definitivno ne možemo s njim. U nekim gradovima je bolje organiziran, u nekima gore. Ali i da je najbolji na svijetu, ne bi nam valjao. Ne zato što nešto ne valja s njim, već s ljudima.

foto: Ivan Božić|srednja.hr

Ne govorimo da je uvijek riječ o drugim ljudima, dapače, vrlo često smo i mi sami krivi za mržnju koju osjećamo prema javnom prijevozu, ilitiga za probleme koje nam taj isti stvara. Kašnjenje je naravno broj jedan, ali postoji tu i potpuno propuštanje stvari, nepotrebno živciranje i dodatan stres, kojeg inače kao nemamo dovoljno.

Nitko nije preveliki fan javnog prijevoza, pa čak niti umirovljenici, no mi studenti…Kao da imamo nekakvu posebnu razinu hejta za javni prijevoz. Možda je to zato što i inače imamo niski prag tolerancije za gluposti (osim kada je riječ o nama samima, naravno). A I STUDENTI SMO. Gotovo pa nam je u ‘opisu posla’ žaliti se na sve živo. Kada bismo i htjeli, ne bismo mogli zaobići javni prijevoz. Ipak, nije da uvijek mlatimo u prazno. Barem nije tako u ovom slučaju.

Nepoštivanje rasporeda

Znate li ono kada čekate tramvaj (ili bus, sad dalje ću pisati samo tramvaj zato što me trenutno oni živciraju) i čekate, i čekate… Ali nikako da dođe? Sigurna sam da vam je to najdraži osjećaj na svijetu! Pogotovo kada kasnite na predavanje, ili još bolje kolokvij ili ispit. Naravno, svi smo mi ljudi i znamo da ne može sve funkcionirati točno u minutu. Ali ako odete na okretište i dođete malo ranije, prije nego što treba krenuti tramvaj, ali njega već tada nema… E to je već problem. Ništa me ne može izbaciti iz takta nego kada vidim da je tramvaj krenuo prije nego što je trebao. Možda mi to ne smeta kada sam u njemu, ali najčešće nisam, zato što očekujem da će krenuti tek kasnije.

Uz Zagreb i Osijek, još bi jedan sveučilišni grad mogao dobiti tramvaj: Dobar dio pruga već posjeduju

Još je jedna super stvar kada se određena vremena samo preskoče, pa onda kao kreten čekam i čekam, i čekam, i na kraju dočekam sljedeću vožnju koja je kroz 12 minuta, što u mom slučaju, vrlo često znači da kasnim već 17 minuta.

Ostali putnici

Kada napokon i dođem do tramvaja, gotovo pa nikada ne sjedim. Ne zato što nema uvijek mjesta, već zato što stvarno mislim da treba ustupiti mjesto onima kojima treba, a meni u većini slučajeva, mjesto za sjedenje ne treba. Ipak, postoje trenuci kada mislim da ću se srušiti. Bilo zbog toga što sam spavala točno 26 minuta noć prije ispita, zato što nisam stigla jesti zato što je ispit za 13 minuta, ili zbog nekog xy razloga. Kada sam u takvom stanju, sjednem. Zato što sam tada JA ta kojoj je sjedalo potrebno.

Sigurno postoji netko kome je potrebnije od mene, i kada taj netko dođe, ja ću se bez problema ustati i ustupiti svoje mjesto. Ali kada oko mene sjedi još desetoro ljudi istih godina kao ja, kada postoji slobodno mjesto ali nije ono ‘lijepo’ i kada me netko krene dizati… Najradije bih zadavila tu osobu. Uvijek je to ono ‘vi mladež bezobrazna, nikad se ne biste ustali, blablabla…’. I što onda? Ustanem se. Ustanem se i nadam se da ću prije doći do stanice nego što se onesvijestim, ali glavno da su oni sjeli. Nekad mi bude toliko slabo da ni ne čujem što sve govore, IAKO SAM IM PREPUSTILA SVOJE MJESTO.

Gužve

Možda najgora stvar kod čekanja dugo tramvaja je ta što znam da kad dođe, bit će pun ljudi i morat ću se izboriti da uopće uđem. I to kad uđem, neću stajati normalno, već ću vjerojatno se držati za nečiju ruku, ako slučajno zakočimo ću pasti, s jednom nogom gazim jednog čovjeka, s drugom drugog…. Uglavnom noćna mora. I najbolje je to što znam da odmah nakon dolazi tramvaj koji će biti prazan. Ali da li mi se da čekati još tri minute kako bih sačuvala svoje dostojanstvo? Apsolutno ne. Pogotovo kada je vrijeme povratka kući. Ja sam spremna katapultirati se kako bih došla doma, što mi je malo guranja. A onda uđem u tramvaj i već u prvih 10 sekundi požalim svoju odluku. Siđem li na sljedećoj stanici? Apsolutno ne!

Krađe

U tramvajima uvijek ima puno ljudi, što čini tramvaj idealnim mjestom za sitnu pljačku (ultra sitnu ako se netko namjeri na moj studentski novčanik). Iako postoji hrpa upozorenja i po samim tramvajima, a i usmena tradicija koju su nam prenijeli naši preci, nekako mi je teško za zamisliti da to ljudi stvarno rade. A onda svako toliko vidim objavu u nekoj od grupa na društvenim mrežama i shvatim da je to stvarno.

Možda bih trebala prestati nositi ruksake, možda bih trebala prestati nositi ‘otvorene’ torbe, a vjerojatno bih trebala početi paziti na stvari, tipa da mi mobitel ne viri na pola iz džepa. Sve su to stvari koje bismo svi trebali početi, ali realno…Nećemo dok se ne opečemo na vlastitoj koži.

Kontrola karata

Tramvaji: Mladi vs Babe

Postoje ljudi koji su sposobni cijelu godinu živjeti na švercanju. Ja nisam jedna od njih i javno to priznajem, totalni sam štreber što se toga tiče. Uvijek imam kartu već dva dana prije novog mjeseca, a čak čuvam i račun dok ne prođe prva kontrola i kaže mi da je sve u redu. Uvijek sam pristojna prema kontrolorima i nemam problem s tim ljudima, oni samo rade svoj posao. Ipak… Kada vidim kako se neki ponašaju, dođe mi da i ja sama prestanem kupovati karte.

Omiljeno mi je kada krenu s laganim vrijeđanjem i namjernim pravljenjem scena, kako bi cijeli tramvaj gledao i uživao u tuđoj javnoj sramoti (znam da se donekle uživa, ja prva stišam zvuk na slušalicama kako bih čula najnoviju ispriku i pokušaj izmotavanja). Super mi je i kada krenu za nekime tko je sišao na stanici, pa ta osoba samo suptilno ‘nestane’.

Ali da ne završim sve u negativnom tonu, postoji jedna stvar koja mi je genijalna, što se tiče javnog prijevoza. To jest solidarnost koja uvijek ispliva na vidljivo. Od toga da ljudi koji imaju karte polako izvlače karte kako bi se svi stigli dovući do vrata i izaći prije kontrole, pa do toga da svi kolektivno krenu hodati i tako se zna da je vrijeme za izlazak. To je ta studentska solidarnost koja život znači!

One comment

  1. Zivim u zagrebu vec 33 godine i da nema zet-a odnosno javnog prijevoza neznam kako bi stizao s točke A do točke B s obzirom da nemam bicikl niti vozački. Mislim da nije fer da osuđujemo zet na bilo koji nacin ta i oni su ljudi od krvi i mesa a uvijek se divim vozacima buseva…tako dobro voze! Istina je da i ja imam par prigovora recimo konkretno tramvaj s remize krece polu prazan a vozac sigurno u retrovizoru vidi da je upravo stigao bus s hrpom ljudi no on kao da zeli pobjeci umjesto da priceka da se svi ukrcaju itd. Poanta ove poruke je da smo mi ljudi cesto spremni vidjeti samo one negativne strane a ja bih rekao da je vazno nekada istaknuti i pozitivne! Na taj nacin si pomazemo i gradimo nase drustvo.

Odgovori