Razgovarali smo s 18-godišnjom Ukrajinkom kojoj je Zagreb privremeni dom: 'Želim da dođe naš sretan kraj'

Tešku situaciju u ukrajinskim gradovima javnost prati iz dana u dan, a scene rata nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ovakva humanitarna kriza najviše pogađa obične ljude, civile, koji su u velikom broju primorani napuštati svoje domove i rodne gradove u potrazi za mirnijim sredinama, daleko od ruskih raketa i granata. Anna Bidenko, 18-godišnja Ukrajinka, rodom iz grada Harkiva na sjeveroistoku Ukrajine, morala je zbog istog sukoba 2014. godine preseliti u grad Lavov. Sada je u Zagrebu, a pristala je s nama podijeliti svoje viđenje stvari, težnje i planove za budućnost.

Ruska invazija na Ukrajinu pokrenuta je 24. veljače i u javnost su istog trenutka izašle potresne scene granatiranih gradova. Jedan od najteže pogođen je Harkiv, koji je geografski veoma blizu ruskoj granici. Rodom iz grada Harkiva je Anna Bidenko, 18-godišnja Ukrajinka koja se sada nalazi u iseljeništvu, u Zagrebu, kao i tisuće njezinih sunarodnjaka.

Ovo nije prva selidba

– Preselili smo 2014. godine u Lavov, zbog istog rata. Nekako simbolično, ne znam. Sada sam tek završila srednju školu i uzela slobodnu godinu. Nisam znala što želim. Tek sam se počela hvatati u koštac sa svojim životom, svojim težnjama i svojim snovima. Sada ne znam više mogu li ih uopće pratiti, priča Anna .

Dodaje kako ima mlađu sestru od 12 godina, koja se sa svime nosi iznenađujuće dobro.

– Ja sam imala 10 godina kada smo se preselili i sjećam se da sam bila toliko usamljena da sam se potpuno zatvorila do svoje 16. Ali ona je ostala u kontaktu sa svojim prijateljima. Znam da će to utjecati na nju, ali nadam se, ne previše, pojašnjava Anna i ističe kako je selidba izuzetno teška, pogotovo kada se radi o sasvim novoj državi.

Zbog svega toga, misli o domu i povratku ostaju snažne.

 – Možda se čini pretjerano domoljubnim, ili čak eskapističkim (želim ići kući, pa je sve o čemu razmišljam dom), ali nije tako. Ako imaš kućnog ljubimca, ostaviš ga kod prijatelja, pa odeš na put, i dalje misliš na njih, kako ćeš im poslije dati tisuću poljubaca, zar ne? Zato što ih voliš. Pa, volim svoju obitelj, svog ljubimca, svoje ukrajinske prijatelje i sebe dovoljno snažno da se ovo više nikada ne ponovi. I to je ono što želim postići, opisuje nam.

Situacija kod kuće

Njezina obitelj je, priča Anna, pod stresom. Osjeća se puno različitih stvari. Zna za obitelji u kojima su stariji većinski na strani Rusije, ali za sebe kaže da je najvažnija sigurnost u ovom trenutku. O rodnom gradu Harkivu Anna ovih dana može čuti samo najgore vijesti.

– Harkiv uništavaju. Sjećam se prvog dana bombardiranja. Bombardirali su ulicu u kojoj sam odrasla. Sjeverna Saltivka je četvrt, a ako pratite vijesti, znate da je najviše napadnuta. To je srceparajuće. Vidjeti mjesto koje volite razbijeno u komadiće. Uskrsnut će iz pepela, znam, ali i dalje je bolno. Izuzetno sam sretna što su moja obitelj i prijatelji na sigurnom. Evakuirani, neozlijeđeni ili samo podalje od granatiranja i borbi. Bilo je vrlo stresnih trenutaka, kao kad se moja sestrična satima nije javljala dok je njezin kvart bio bombardiran. Ali ona je dobro.

‘Samo želim razumjeti jezik’

Kako ju je put doveo u Zagreb? Anna objašnjava kako je njezin otac zaposlen u američkoj tvrtki sa uredima u Lavovu i Zagrebu. Po izbijanju rata, evakuacija u Zagreb ponuđena je zaposlenicima i obiteljima, gdje onda zaposlenici mogu nastaviti raditi. Upitana što misli o Zagrebu i ljudima, Anna priča kako je teško formirati mišljenje nakon kratkog perioda koji je provela tu, ali je istaknula nekoliko bitnih stvari za koje se nada da će se uskoro dogoditi,

– Samo želim razumjeti jezik, a opet se u isto vrijeme vratiti kući gdje je sve poznato. Mogu samo reći da sam dobila bezbroj poruka podrške. Ljudi nude pomoć, a ja sam zahvalna na njihovoj dobroti. Osjećam se sigurnije kada znam da postoje ljudi koji podržavaju Ukrajince. Tako da sam zahvalna, iskreno će Anna.

Annin post u jednoj Facebook grupi za pronalazak studentskih poslova dobio je mnoštvo pozitivnih komentara podrške i pomoći. Ostala je zapanjena količinom suosjećanja na koju je naišla.

– Nisam očekivala toliko suosjećanja i podrške. U Ukrajini sam posao tražila šest mjeseci, a ovdje sam već za dva tjedna našla dobre ponude. Ipak, javlja se osjećaj krivnje jer znam da je sve to zbog toga što sam Ukrajinka. Logičan dio mog mozga mi govori – trebam posao, i otišla bih raditi u Ukrajinu da je moguće. Ipak, osjećam se jako sretno. Također zahvaljujem svim ljudima koji su me kontaktirali. Zaista mislim da čovječanstvo nije izgubilo svu nadu ako takvi ljudi još postoje, govori Anna.

Budućnost u Hrvatskoj?

O sveopćoj podršci ukrajinskom narodu pisali smo u prijašnjim člancima. Neki su se fakulteti ponudili pomoći u pogledu nuđenja nastavka studija za studente iz Ukrajine koji su u Hrvatskoj, poput Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Anna na svoju mogućnost studiranja na nekom od zagrebačkih fakulteta gleda s tugom i grižnjom savjesti, no kaže kako nije oduvijek bilo tako.

– Prije tjedan dana takvu sam opciju smatrala skandaloznom. Htjela sam se vratiti odmah nakon završetka rata. Sada je depresivno misliti kako postoji šansa da se ne vratim niti nakon pola godine, a možda ni godinu dana, kazala je.

Dodaje kako se ljudi s vremenom ipak pomire sa stvarima. Priznaje i kako joj iz glave ne izlaze misli o tome kako je nekome uzela mjesto na studiju koji su htjeli.

– To je samo ono što znači biti izbjeglica. Osjećaš se kao da ne pripadaš. Znam da će se promijeniti, a i moje mišljenje će se promijeniti, ali upravo sada planiranje povratka na staro popušta pred idejom da ću ovo mjesto učiniti novim domom. Nažalost, za sada mi je to previše bolno za razmišljanje, rekla je Anna.

‘Želim da dođe naš sretan kraj’

Nesigurnost koju unosi rat osjećaju svi jednako, no ona posebno teško pada mladima. Anna svoju budućnost ne vidi u ratu i šalje poruke mira. Želi da se na ovaj rat ne zaboravi.

– Zato, molim vas, budite uz Ukrajinu. Prosvjedujte protiv ruske agresije. Vičite za pravdu u Ukrajini. Nemojte se prestati boriti za mir. Jer u ratu nema budućnosti, a u ratu nema planova. Zato pomozite u stvaranju nove budućnosti za svijet, Europu i Ukrajinu.

Želje koje je podijelila s nama na prvu ruku mogu se činiti jednostavne, ali njihov značaj u ovim trenucima je daleko veći.

– Želim imati novac da doniram Ukrajini. Želim uštedjeti novac za studiranje. Želim učiti nove stvari, upoznati nove ljude, naučiti nove filozofije, jer ih želim ponijeti sa sobom i iskoristiti ih za poboljšanje života u Ukrajini. Stalno razmišljam o tome kako sve to može pomoći Ukrajini, na koje načine ja mogu pomoći Ukrajini. Kad je počeo rat, više nije bilo mjesta za oklijevanje. Želim živjeti u Ukrajini, želim joj pomoći da procvjeta. Želim da svijet bude fasciniran Ukrajinom, da je poštuje, da se ugleda na nju. Imali smo ludu, tragičnu, krvavu povijest i želim da dođe naš sretan kraj, zaključuje Anna.