Istaknuto Poznata književnica i profesorica pojašnjava zašto se na maturi iz Hrvatskog uopće ne bi trebao pisati esej

Poznata književnica i profesorica pojašnjava zašto se na maturi iz Hrvatskog uopće ne bi trebao pisati esej

Martina Gelenčir
Martina Gelenčir

06. travanj 2018.

Google Dodajte Srednja.hr kao željeni izvor na Googleu

Državna matura iz Hrvatskog jezika sastoji se od ispita i eseja. Na obje razine esej čini 50% ocjene ispita, piše se 160 minuta, postoji zadan broj riječi, kao i smjernice te vrsta eseja kojeg učenik mora napisati. Kroz taj dio mature iz Hrvatskog, stoji u ispitnom katalogu, ispituju se ‘razumijevanje teksta, književnoteorijska i književnopovijesna znanja te upotreba hrvatskoga standardnog jezika’. No, književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović smatra kako bi bilo najbolje da ‘esej na maturi, ako već mature mora biti, izostane.’

Flickr

Matanović je majka jedne gimnazijalke, a kako započinje svoju podužu Facebook objavu o esejima na maturi iz Hrvatskog, nedavno je naišla na njene bilježnice u kojima je djevojka pisala svoje osvrte, između ostaloga, i na pročitanje knjige.

Mogu li profesori isključiti svoje ‘ja’ prilikom ocjenjivanja?

Čitanjem osvrta, kaže, shvatila je kako se u svakome od njih iznosio sadržaj, razmišljanje njene kćerke o knjizi kao i sama ocjena knjige.

Izdvojeni članak

Poznata hrvatska književnica objasnila koja bi djela trebalo dodati na popis lektire da bi učenicima bila draža

– I sve se dovodilo u vezu s njezinim mladim životom i procjenjivalo se koliko će joj ono što je pročitala ‘pomoći u budućnosti’. Rastužila sam se na kraju svake interpretacije. Ne zbog toga što je zaključak moje kćeri bio tugaljiv, nego zbog toga što sam se kao majka koja ju je odmalena nagovarala, i uspjela nagovoriti, na knjigu, osjećala pred njom krivom. Djetetu sam dopuštala da se useljava u priče, da joj likovi postanu i prijatelji i bližnji kojih nema, a ona se sada kao gimnazijalka suočava s činjenicom da će na maturi pisati esej i da u tom eseju ne smije biti nje. Iz kože majke – loše profesorice – nagovorila sam se preseliti u profesionalnu kožu, u kožu proučavateljice književnosti, da bih njome spasila sebe kao majku, piše Matanović.

Dodaje, ubrzo shvaća kako je to preseljenje bilo nepotrebno i da sve ono što je govorila svojim studentima vrijedilo je i za njenu kći. Kaže, tada joj se ponovno postavilo pitanje vezano uz opravdanost pisanja eseja na maturi.

– Treba li se ta pisana zadaća doista zvati esejom ako u sebe ne smije uključiti ništa osobno? Kako bi, pitajmo se, na toj maturalnoj ocjeni prošli Vlado Gotovac, Dalibor Cvitan, Nedjeljko Fabrio i Antun Šoljan, a nitko od nas neće reći da nisu bili briljantni esejisti? Mogu li, uopće, profesori – ocjenjivači isključiti svoje ‘ja’ i svoj ukus prilikom čitanja i svi dati iste ocjene pročitanom tekstu? Previše imam iskustva s čitanjem rukopisa na natječajima i radom u prosudbenim povjerenstvima da ne bih mogla svjedočiti o trenucima u kojima su stručnjaci isti rukopis ocjenjivali jedan s dva, a drugi s pet bodova, priznaje Matanović.

‘Književnost nikada ne može postati matematika’

Ova iskusna književnica smatra kako književnost nema propisani instrumentarij kao ni teoretsku školi kojom se pristupa tekstu.

Izdvojeni članak

[Matura ’18] Objavljen popis svih lektira za esej iz Hrvatskog jezika na državnoj maturi

– Kad bi se i izmislila precizna formula po kojoj bi sva djeca – maturanti mogli iz eseja biti ocijenjeni ‘po jednakom kriteriju usvojene jednadžbe’, kako bi ona glasila: broj paragrafa pomnožen s količinom imenica pa sve podijeljeno s brojem glagola…? Ono što mi se čini najtragičnijim je činjenica da djeca vrlo mlada odustaju od pravog čitanja, a sve iz straha od eseja na maturi koji mora slijediti ključne riječi i ne iskazivati previše ‘kako ja to vidim’. Formule za ocjenjivanje – dosadno ponavljam – nema, a u projekte za poticanje čitanja – tako svjedoče iz Ministarstva – spremni smo uložiti poprilične novce. I što činiti? Bilo bi najbolje, jednostavno, da esej na maturi, ako već mature mora biti, izostane, smatra Matanović.

Nastavlja, uvjerena je da bi laknulo i samim profesorima kojima je zasigurno žao ukalupljivati mlade čitatelje, kao i ocjenjivačima mature koji znaju da ta ocjena određuje nečiju budućnost.

– A ocjena dolazi, i opet ponavljam, iz područja koje nema hladnu aparaturu po kojoj je nešto točno ili netočno (osim pozitivističkih podataka). Ključne riječi nikada ne mogu postati nalik sastavnicama formula u prirodnim predmetima. I književnost nikada ne može postati matematika. I dobro što je tako. Kad mi je Magdalena prekjučer za knjigu koju sam joj preporučila na čitanje rekla: ‘Ali, to nije za maturu’ , i kad nam je kućna rasprava o zadanoj i u tom trenutku pročitanoj školskoj lektiri morala ići onako kako bi to izgledalo ako to djelo bude na maturi – a do Magdalenine mature ima još tri godine – onda sam se doista zabrinula. Ne samo zbog toga što bi mogao propasti onaj dragocjeni kapital koji je – u njezinom slučaju – stjecan godinama, nego zbog toga što se uz ubijenu volju za čitanje zbog straha pred esejom iz mature, uništava i kreativna interpretacija. I sve želi postati broj, sve se želi prikazati kao moguće objektivno, pa čak i onda kad je, kao u slučaju eseja, moguće i ‘ovako’ i ‘onako’, zaključuje profesorica Matanović.