[NE]LOGIČNO 'Argumenti' koje koriste moćnici kada pokušavaju ušutkati neposlušne ovce

Premda se rijetko mali čovjek pobuni protiv vladajuće elite, kada se to dogodi, bude poprilično glasno. Nešto od toga imali smo prilike vidjeti i ovog tjedna u našem medijskom prostoru. Moćnici, dakako, ne vole da im smeta buka neposlušnih ovaca dok sjede u svojim ugodnim naslonjačima. Samo da ih ušutkaju, poslužit će se doslovno bilo čim, što najbolje dokazuje 7 logičkih pogrešaka koje donosimo u nastavku. Za više ovakvih sadržaja, bacite oko na stranicu Nelogično.

Pokušavajući (nasilno) utišati nezadovoljne građane, vladajuće elite služe se teškom artiljerijom neispravnih argumenata. Analizirali smo ovotjedne medijske sadržaje i došli do ukupno 7 logičkih pogrešaka koje su njihovi autori očajnički pokušavali prikazati kao argumente.

Ideja ušutkavanja počiva na dvjema pogreškama

Možda se čini nevjerojatno, no kada se god netko od elite na funkcijama odluči obračunati s nezadovoljnim građanima, prati određeni obrazac. Još nevjerojatnije, gotovo se uvijek taj obrazac temelji na dvjema logičkim pogreškama.

Kako moćni ljudi, barem u Hrvatskoj, gotovo nikada svoju ispravnost ne dovode u pitanje, čim se pokrene val nezadovoljstva za to prigodno optuže – medije. Neovisno o količini i ozbiljnosti kritika, argumenata i dokaza kojima ih se za nešto proziva ili optužuje, oni će se uvijek braniti tvrdnjom da se na njih vrši medijski linč. Argumentirajući u prilog teze o medijskom linču, odvraćaju pozornost od stvarnog problema (onoga o čemu mediji pišu) na posao koje obavljaju medijske kuće kao takve, čineći pogrešku dimne zavjese (red herring). Valja svakako naglasiti da se radi o izlizanoj metodi skretanja fokusa koja, posebice među novinarima, rijetko kada prođe neopaženo.

U nedostatku argumenata, naši se ljudi na visokim pozicijama često služe i emocionalno opterećenim jezikom. Kako bi diskreditirali kritike upućene na račun svojeg (ne)rada, nerijetko posegnu za preuveličanim ili ublaženim izrazima. ‘Klevetničke objede’, ‘ocrne’ i ‘zluradost’ samo su neki od termina koji, sami po sebi, pokušavaju predstavljati argument koji bi pobio kritike. Međutim, zamijenimo li tako prenaglašene izraze stvarnim sadržajem kritika, ostat će sasvim uobičajene tvrdnje, koje nisu dobile važeće protuargumente. U ovom je kontekstu važno istaknuti i kako takvi izrazi mogu poslužiti kao prijetnje ako se referiraju na mogućnost sudske tužbe ili progona kroz određene pravne postupke (npr. optužiti nekoga za klevetu).

Osim dviju ‘krovnih’ logičkih pogrešaka, pronašli smo još 5 neispravnih argumenata koji se mogu pronaći u pokušajima elite da ušutka neistomišljenike, a donosimo ih u nastavku.

“Ako odlučite tako postupiti, doći će do kaosa u kojem se sigurno ne želite naći”

Pokušaj da se uvjeri sugovornika (uobičajeno neistomišljenika) u određen stav ili ga odgovori od onoga koji zastupa, ovdje se postiže (pasivnom) agresijom. Autori ovakvih argumenata zapravo navode za sugovornike neprihvatljive implikacije te ih predstavljaju kao relevantne teze koje bi opovrgnule protivnički argument, odnosno učinile ga neistinitim. Međutim, sama posljedica određene teze ili zastupanja određenog stava, o njegovoj istinitosti ništa ne govori, već samo služi kao sredstvo zastrašivanja u svrhu manipulacije sugovornikom ili ‘pobjede u raspravi’. Radi se o neformalnoj logičkoj pogrešci koju nazivamo pozivanjem na neželjene posljedice, a podvrsta je apela na emocije.

“Ukoliko tako nastavite, bit ćemo primorani poduzeti određene pravne korake koji vam se neće svidjeti”

Ovaj argument veoma je sličan gore spomenutom, no razlikuje se u uvjetu istinitosti. Naime, i ovdje se sugovornika pokušava uvjeriti u neistinitost (neispravnost) njegova argumenta koristeći određenu agresiju i prijetnje, a da pritom uopće ne navodimo razloge za odbacivanje argumenta. No, za razliku od gornjeg slučaja, ovdje se upućuje na sankcije (dok se gore upućuje na posljedice) koje će autor morati poduzeti protiv sugovornika, ako se on nastavi držati određenog stava. Tako se izaziva strah koji se potom predstavlja kao glavni motivator u evaluaciji istinitosti ili ispravnosti određenog argumenta ili postupka, što nije jedino relevantno, pa se radi o pogrešci pozivanja na strah, također podvrsti apela na emocije.

“Imamo svjedoka i pisano očitovanje koji će dokazati da smo govorili istinu”

Čini se da s gore navedenom tvrdnjom nema ništa loše. Tomu je tako jer nedostaje kontekst iz kojeg je ta tvrdnja izvučena. Ako primjerice u dokazivanju istinitosti neke teze odlučimo prikazati samo one argumente koji joj idu u prilog, izostavljajući one koji idu protiv, radi se o selektivnom odabiranju i neispravnom načinu zaključivanja. Na taj se način prividno pobjeđuje u određenoj raspravi, no već u onom trenutku kada suprotna strana predstavi argumente i dokaze koji idu protiv teze, ovakav tip zaključivanja pada u vodu. Možda je bitno naglasiti kako argument ne mora nužno biti izgovoren ili napisan. Takav se modus operandi može vidjeti kod medijskih i drugih manipulacija u kojima se s namjerom uzima isključivo jedna strana priče kako bi se implicirao pogrešan zaključak, a često se koristi u propagandne svrhe. U engleskom govornom području ovu logičku pogrešku nazivaju ‘cherry picking’, a mogli bismo ju prevesti kao ‘jedna strana medalje’.

“Iako postoji zakonska odredba o mojoj odgovornosti isključivo, netočno je reći kako sam samo ja odgovoran”

Ovakav argument koriste autori kada se suoče s činjenicom da nisu u pravu pa se na određen način pokušavaju izvući. Kada postoji određeno pravilo (primjerice zakon) koji se odnosi na sve aktere i nekoga želimo izuzeti iz poštovanja toga pravila, moramo navesti relevantne razloge za njegovo izuzimanje. No, iznimke su obično uvijek uređene paralelno s kreiranjem pravila (u ovom slučaju zakona), a one iznimke za kojima posežemo u trenutku slabosti često su neodržive. Ako, dakle, samo navedemo da se nešto treba izuzeti, a ne navedemo valjano opravdanje za takav postupak, počinili smo pogrešku neopravdane iznimke.

“Očito mediji šire neistine iz nekih skrivenih ciljeva”

Kada se određenom akteru na funkciji preko medija uputi određena kritika, osim floskule o linču i hajci, uvijek se nađe i poneki napad na same medije. Argument koji je upućen putem medija ne možemo pobiti navodeći pretpostavke o motivima medijske kuće za prijenosom takvih argumenata. Primjerice, reći da neki argument nije dobar zato što ga prenosi medijska kuća s ciljem ostvarivanja koristi kod vladajuće političke stranke, potpuno je pogrešno i ne treba puno da se to shvati. Dakle, pozivanjem na motive onoga koji prenosi argument, sam argument nismo pobili, na njega se nismo ni referirali pa tako o njegovoj istinitosti ništa nismo ni rekli. Dosta poznato, radi se o pogrešci ad hominem, odnosno njegovoj podvrsti pozivanja na okolnosti (ostvarivanje koristi).

Za više ovakvih sadržaja zapratite stranicu Nelogično.